Goran Marković: Predsjednički sistem u RS, previše moći iz premalo razloga

Ustavna reforma ponovo je stavljena na dnevni red političkog života. Ovaj put nije riječ o prenosu nadležnosti već o sasvim novoj ideji – da u Republiku Srpsku bude uveden predsjednički sistem vlasti.

Goran Marković / 14. Januar 2015

 U stvari, tako je inicijativa predstavljena iako se radi o dva prijedloga: jedan je da Republika Srpska ima predsjednički sistem vlasti, a drugi da predsjednik Republike Srpske istovremeno bude član Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Inicijativa je vjerovatno izazvana djelovanjem dva činioca. Jedan je nastojanje da Predsjedništvo bude pretvoreno u običan konfederalni organ, pri čemu bi predsjednik Republike Srpske bio predstavnik Republike Srpske u njemu. Drugi činilac su rezultati oktobarskih izbora, koji su donijeli situaciju da je iz Republike Srpske u Predsjedništvo izabran kandidat opozicije.

Ako bi predsjednik Republike Srpske istovremeno bio i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, bila bi otklonjena mogućnost neslaganja predsjednika Republike i člana Predsjedništva, što je sada slučaj.

Treba primijetiti da ova inicijativa pati od ozbiljnih nedostataka koncepcijske, principijelne prirode. Prvo, Predsjedništvo nije konfederalni organ, nego je kolektivni šef federalne države Bosne i Hercegovine. Stoga, ono nije zajednički organ dva entiteta, pa da Republiku Srpsku u njemu predstavlja njen predsjednik. Drugo, sastav i način izbora Predsjedništva određeni su Ustavom Bosne i Hercegovine, jer je to državna politička institucija.

Jedan entitet ne može svojim ustavom odrediti ko će ga u tom organu predstavljati. To može biti određeno samo Ustavom Bosne i Hercegovine, a njega mijenja Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine. Treće, pošto je Predsjedništvo jedan organ, ne može biti određen različit način izbora njegovih članova – ako dva člana biraju građani neposredno, i to kao članove Predsjedništva, a ne izaslanike svog entiteta, to mora biti slučaj i sa trećim članom.

Četvrto, Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine propisano je da niko ne može vršiti dvije funkcije izvršne vlasti. Prema tome, da bi ova inicijativa bila usvojena, morao bi biti promijenjen i Izborni zakon Bosne i Hercegovine, jer i predsjednik Republike Srpske i član Predsjedništva vrše dvije različite i odvojene izvršne funkcije.

Politički posmatrano, nije neobično i u drugim državama nepoznato da različite funkcije vrše pripadnici vladajućih i opozicionih stranaka, kao što je sada slučaj sa funkcijama predsjednika Republike Srpske i člana Predsjedništva iz Republike Srpske. Takav slučaj može stvoriti političke teškoće ako nosioci ovih funkcija nisu u stanju da sarađuju. Međutim, treba biti vrlo oprezan. Članovi Predsjedništva imaju slobodan mandat, što znači da, formalnopravno posmatrano, nemaju obaveze da glasaju onako kako to od njih bilo ko traži, pa i predsjednik Republike.

To je zato što se pretpostavlja da oni predstavljaju sve građane entiteta u kome su birani (po drugom mišljenju, s kojim se slažemo, oni predstavljaju svoje konstitutivne narode). Ustav ne kaže da članovi Predsjedništva predstavljaju entitete (iako štite njihove vitalne interese), a nije propisana nikakva obaveza da oni, prilikom donošenja odluka, slijede stavove entitetskih institucija. Čak, kad bi takva obaveza postojala, bilo bi logičnije da član Predsjedništva vodi računa o stavovima entitetskog parlamenta, jer se u njemu donose, ili bi barem trebalo da se donose, najvažnije odluke. Predsjednik Republike Srpske, ma ko to bio, po Ustavu, nije najviši organ vlasti, on ne stvara politiku u ovom entitetu, pa nema razloga da po automatizmu bude i član Predsjedništva.
Kohabitacija ne mora biti loša.

Naprotiv, ona može obezbijediti da predsjednik Republike, koji pripada jednoj stranci, i član Predsjedništva, koji pripada suparničkoj stranci, budu primorani da razgovaraju i traže kompromisna rješenja. Naravno, pod uslovom da su skloni razgovoru i kompromisu kao principu političkog djelovanja. S druge strane, opasno je ako cjelokupna politička moć u entitetu bude koncentrisana u rukama jedne političke stranke, što u praksi znači uskog oligarhijskog vrha jedne političke stranke.

Pitanje da li će predsjednik Republike Srpske istovremeno biti i član Predsjedništva nema neposredne veze sa pitanjem predsjedničkog sistema u Republici Srpskoj. Treba znati da Republika Srpska već sad ima polupredsjednički sistem vlasti i da predsjednik Republike ima značajna ustavna ovlašćenja. Stvar je političkih prilika i stvarne moći samog predsjednika da li će neka od tih ovlašćenja koristiti (kao što je, na primjer, pravo zakonodavnog veta, pravo raspuštanja Narodne skupštine i dr.).

Predsjednički sistem značio bi uvećanje moći predsjednika Republike. On bi vršio cjelokupnu izvršnu vlast, a vlada, kao organ izvršne vlasti, ne bi postojala. Dva razloga govore protiv ovakvog rješenja. Prvi razlog je taj što se u rukama jednog organa, čak jednog čovjeka, koncentriše velika moć. U uslovima nerazvijene demokratske političke kulture, nije izvjesno da će predsjednik Republike biti u stanju da kontroliše korištenje te velike moći.

Sve ono što su dosad radili predsjednik Republike i Vlada, radio bi samo predsjednik Republike. Ovo rješenje bi bilo utoliko neprihvatljivije ukoliko bi predsjednik Republike bio biran samo u jednom izbornom krugu, relativnom većinom glasova, kakav je sad slučaj. To bi značilo da ogromna ovlašćenja pripadaju čovjeku koji je dobio mali procenat glasova ukupnog biračkog tijela.

Predsjednik Republike ne bi snosio političku odgovornost tokom trajanja mandata, što znači da ne bi mogao biti razriješen ukoliko bi vodio nelegitimnu politiku, već samo ako bi prekršio ustav ili izvršio neko krivično djelo. Narodna skupština, koja je po Ustavu predstavništvo naroda u kome su predstavljene velike i male stranke, ne bi mogla efikasno kontrolisati predsjednika, koji bi na izborima dobio većinu, ali bi ta većina mogla biti, i vjerovatno bi i bila, tanka i izraz raspoloženja samo dijela biračkog tijela.

Drugi razlog koji govori protiv predsjedničkog sistema je da on ne odgovara prirodi konsocijativne demokratije, kakva postoji u Bosni i Hercegovini, od državnog do kantonalnog nivoa. Naime, konsocijativna demokratija podrazumijeva da konstitutivni narodi budu predstavljeni u različitim organima vlasti, uključujući vladu. Tako, na primjer, u Vladi Republike Srpske se, pored predsjednika Vlade, nalazi osam srpskih, pet bošnjačkih i tri hrvatska ministra. Pošto u predsjedničkom sistemu vlasti vlada ne bi postojala, princip konstitutivnosti naroda ne bi mogao biti ostvaren u izvršnoj vlasti, jer bi sve odluke donosio predsjednik Republike samostalno.

Suštinski, inicijativa da se uvede predsjednički sistem potpuno je suvišna. Ona ne bi doprinijela demokratizaciji političkog života. Umjesto da se predlaže snaženje Narodne skupštine kao zakonodavnog organa, te učini smislenijom neposredna demokratija, kako bi građani mogli sami odlučivati, predlaže se jačanje izvršne vlasti.

Štaviše, predlaže se rješenje koje ne može biti usvojeno. U stvari, predlažu se nove serije političkih rasprava o ustavnim reformama, iako je već sad jasno da je ta inicijativa osuđena na neuspjeh. Javnost bi ponovo bila okupirana raspravama političkih elita, koja ne bi dovela do bilo kakvog pozitivnog ishoda.

Ponovo bi bilo izgubljeno dragocjeno vrijeme za sprovođenje ekonomskih i socijalnih reformi. Ponovo bismo se, umjesto zapošljavanjem, poreskom politikom, preraspodjelom društvenog bogatstva, unapređenjem zdravstva i obrazovanja, bavili pitanjem količine moći pojedinih nosilaca državne vlasti. I, tako stalno ukrug.

 

 


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.