Gorana Mlinarević, aktivistkinja i pravnica za BUKU: Moramo biti glasni kada se krše naša prava!

Mislim da političari nisu slali puno drugačije poruke od onih koje već decenijama svakodnevno šalju. Samo u jeku raznih represivnih restrikcija one su postale izraženije. Njihovi lični interesi i lični profit su im najvažniji...

Foto: Imrana Kapetanović

 

Gorana Mlinarević, aktivistkinja i pravnica za BUKU govori o poštovanju ljudskihz prava tokom pandemije, odnosu političara prema građanima tokom kriznog perioda, demokratiji u vanrednim situacijama i drugim temama.

Gorana, pandemija koronavirusa lagano je na izmaku, ali gledajući na protekli period koliko su se u BiH poštovala ljudska prava?

Pa sada da li je pandemija COVID-19 na izmaku ili ne, to još predstoji da vidimo. Što se tiče ljudskih prava, čini se da je pandemija kršenja ljudskih prava tek na samom početku. Ali kada pričamo o poštivanju ljudskih prava u BiH u ovom periodu u kojem su na različite načine i upitne legalnosti proglašavane različite forme stanja prirodne nepogode ili vanredna stanja moram naglasiti da su sve mjere koje su narušavale potpunu slobodu kretanja bila direktna kršenja ljudskih prava. Vanredne situacije dozvoljavaju neka ograničenja ali ona moraju biti proporcionalna, objektivna i razumno opravdana sa tačnim datumima isteka tih mjera. Također, svjedočili smo nemalom broju kršenja socijalnih i ekonomskih prava, najviše pravu na rad i pristupu zdravstvenoj zaštiti.

Koje primjere bi ti navela kao problematično ponašanje vlasti u kontekstu ljudskih prava?

U princpu Ustavni sud BiH je raspravljao o diskriminatornoj odluci potpune zabrane kretanja osobama mlađim od 18 i starijim od 65 godina u Federaciji BiH, ali smo i u RS imali sličnu praksu diskriminatorne potpune zabrane kretanja osobama starijim od 65 godina. Njihova prava su definitivno u tom trenutku najviše bila ugrožena, naročito ako uzmemo u obzir da je zabrana kretanja ugrozila pravo osoba starijih od 65 godina i na pristup hrani i dostojanstven život s obzirom da ovoj kategoriji stanovništva nije osigurana adekvatna i nesmetana nabavka hrane i drugih potrepština dok se nalaze zatvoreni u svojim stanovima ili kućama. Također, zabrana kretanja za osobe mlađe od 18 godina dovela je u sličan položaj i samohrane roditelje, a samim tim i njihovu djecu.

Međutim, pored ove dvije kategorije, zabrana kretanja je izrečena i za osobe u pokretu i ona je još uvijek na snazi. S ovom zabrano su faktički osobe u pokretu koje su smještene u tzv. privremene prihvatne centre, ustvari doslovno završile u pretrpanim logorima u kojima je pored ograničenja kretanja, nisu imali pristup adekvatnoj prehrani, higijeni, a mnogo slučajeva su bile izložene brutalnom nasilju. Situacija je takva da se još ne nazire kraj ovoj zabrani, a nasilje se povećava.

Također smo imali primjere zabrane povratka državljanima BiH u BiH, što je mnoge dovelo na rub egzistencije u zemljama u kojima su se zatekli. Još uvijek imamo situacije u kojima ljudi, koji su bili prinuđeni otići negdje vani na privremeni rad su zaglavljeni i još im niko ne pruža pomoć da se vrate.

Na kraju, ne smatrajući to manje bitnim, kao što sam već napomenula, mnogi ljudi su nelegalno ostali bez posla, a samim tim im je prekršeno pravo na rad. S obzirom da nemamo adekvatne sisteme socijalne pomoći, mnogi od ovih ljudi su ostali gladni a samim tim su im ugorženi životi. Drugi bitan aspekt ugrožavanja ekonosmkih i socijalnih prava jesu pitanja pristupu zdravstvenoj brizi, jer su mnogi ljudi zbog raznih protokola oko sprječavanja širenja COVID-19 ostali uskraćeni za neophodnu zdravstvenu njegu, čime su im ugroženi životi. Također, ljudi i djeca sa invaliditetom su ponovo diskriminirani, kao i svi drugi ljudi koji se inače nalaze na marginama ovog društva. Da pomenemo Rome čiji životi su ionako ugroženi zbog nedostatka adekvatnog smještaja, ili pak žene koje su žrtve nasilja u porodici koje su tokom izolacije bile izložene još većem nasilju bez bilo kakve adekvatne podrške. Mogla bih nabrajati još jako puno primjera, i svi su zaista blatanta kršenja ljudskih prava.

Koje poruke su političari slali građanima u toku pandemije, uvozili su se sporni respiratori, stizala je pomoć sa svih stana, a ljudi jedno vrijeme nisu mogli kupiti maske u apotekama?

Mislim da političari nisu slali puno drugačije poruke od onih koje već decenijama svakodnevno šalju. Samo u jeku raznih represivnih restrikcija one su postale izraženije. Njihovi lični interesi i lični profit su im najvažniji, jer kako nam neki rekoše zato su u politici. Ovu situaciju su samo iskoristili da nametnu još represivnije mjere ne da bi zaštitili stanovništvo, već kako vidimo da bi zaštitili svoje nesmetano koruptivno djelovanje i što duže ostali na vlasti.

Recimo cijelo ovo vrijeme meni je neizmjerno išlo na živce insistiranje na sprovođenju represivnih mjera, na razaranju građanske solidarnosti i insistiranju da jedni druge cinkare. Plašenju građana jednih od drugih. Umjesto da su se potrudili obrazovati ljude, upozoriti na opasnost ako su blizu jednih drugih, objasniti zašto je bitna fizička distanca, zašto je bitno biti u izolaciji. Jer da se to radilo, ljudi bi bili svjesni posljedica i ozbiljno se i ponašali. Ovako čim su restrikcije koje su ljudi doživili kao bespotrebno širenje straha i izliku da se puni budžet iz kojeg će se samo isplaćivati enormne plate političarima, ljudi su se do te mjere opustili da nismo sigurni do kada će stopa zaraženih biti mala. Veliki problem je stvaralo i privilegiranje određenih krugova koji su se po ko zna koji put našli iznad zakona i iznad „običnih ljudi“, jer za njih nisu važile restrikcije.

Koliko je važno da se i u vanrednim situacijama demokratija, da društvo ne sklizne u diktaturu jednog čovjeka ili nekolicine? Možda je i bolje pitanje da li smo uspjeli održati demokratiju?

Uh, prvo bih rekla da mi nismo ni bili demokratija. Stalno podvlačim da to što postoje zvanični izbori ne znači ništa. Naš Izborni zakon i Ustav su napisani tako da uvijek i uvijek iste strukture ostaju na vlasti. Bez obzira koliko mi mislili da se nešto putem izbora može promijeniti, na žalost to nije slučaj jer jednostavno su strukture na vlasti napravile zakonodavne okvire za sebe da uvijek ne smetano imaju pristup moći i suvereno vladaju našim javnim resursima. Da smo bili demokratija prije ovih vanrednih okolnosti, imali bi i puno bolje demokratske mjere. Imali bi puno bolje i sposobnije javno zdravstvo, civilnu zaštitu. Tako da smo se iz „vanredne situacije“ ponovo vratili u onaj isti koruptivni etnokleptokratski haos u kojem smo zaglavili zadnjih nekoliko decenija.

Zašto je važno podsjećati građane na neregularnosti i nepravilnosti koje se svakodnevno dešavaju u BiH?

Zato da nam nikada to ne bi postala normala jer onda smo i zvanično digli ruke i pristali da živimo u robovlasničkom i feudalističkom uređenju. Mada u principu mislim da bi nam ipak daleko bolje bilo da radimo na politizaciji građana i građanki, jer trenutno smo potpuno reducirani na jedno apolitično društvo koje ne samo da je apolitično već je apsolutno politički neobrazovano.

Koliko smo svjedoci da vlasti u cijeloj BiH koriste ovu situaciju za lične interese, za neregularne aktivnosti, za diktatorski pristup?

Ma svjedoci smo mi toga već odavno. Ali možda nam je najbolji primjer za ovu trenutnu situaciju pokušaj korištenja situacije da se nelegalno nastavi u još većoj mjeri uništavati naša životna sredina. Najbolji primjeri su ionako nekontrolisana sječa šume postaje još razuzdanija ili ubijanje rijeka putem izgradnje mini hidrocentrala koje odjednom u ovom haosu postaju kao neophodne da se ali baš sad grade (iako se stanovništvo protivi njihovoj izgradnji). Interesantni su i dekreti koji su se donosili po hitnom postupku a koji nisu imali ama baš ništa sa javnim zdravstvom već sa još lakšim omogućavanjem korupcije, jer eto omogućilo se preskakanje ionako loših tenderskih procedura, krčmljenje ionako raskrčljenog javnog prostora. Interesantne su i odluke o tome kome će se finansijski „pomoći“ a kome neće, jer na kraju dana ispada da je bitnije spasiti profite firmi koje ionako profitiraju na robovlasničkim izrabljivanjima od pružanja pomoći radnicima i ostalom stanovništvu koji su na rubu opstanka.

Mnoge afere su se desile u protekla tri mjeseca, a evo već smo zaboravili aferu zabave u Sarajevu u trenutku kad su za građane bile propisane najstrože mjere, o aferi prisluškivanja opozicije u RS sve se manje priča. Kako to da tako lako zboravimo skandalozne afere?

Opet se vraćamo na to da su to ciklusi koji se već decenijama dešavaju. Istrenirani smo. Ima puno do nas i do naše političke nepismenosti. Ali ustvari strukture moći su ovu situaciju gradile dugo. Rijetko imamo nezavisne medije, a ako ih imamo odmah uskaču prijetnje sudskim postupcima klevete ili direktne prijetnje koje utišavaju i one hrabre. Ma koliko se radilo na izgradnji nezavisnog sudskog sistema, to su strukture moći isto uspjele u potpunosti razvaliti. Moram pomenuti da nam je i akademska zajednica isto neefikasna, da se obrazovanje svelo na pro forma polaganja ispita i sticanja diploma, a oni koji bi trebali biti nezavisni kritičari vlasti su ustvari nerijetko dio esablišmenta. Ustvari cijelo društvo je zasnovano na nekom vidu korupcije i teško je izaći iz tog začaranog kruga, jer ako neko i progovori njegov ili njen opstanak u ovom društvu se dovodi u pitanje. Zato i imamo ovoliko veliki procent stanovništva koji odlazi iz ove zemlje, ne samo direktno zbog finansijskih pitanja već i zbog potrebe da normalno i neopterećeno dišu i žive.

Koliko je važno i u ovakvim okolnostima održati kritički stav i kritičko promišljanje, posebno prema političarima i njihovim odlukama?

Isto koliko je važno imati kritički stav i promišljanje svakodnevno. Sveli su nas na etničke identitete, a kada bi smo se malo zadubili skontali bi da su to najmanje bitni elementi naših identiteta. I da identiteti ustvari i nisu toliko bitni, koliko su bitne strukturalne postavke jednakosti u društvu. Ovako im je lako da manipulišu nama i da nesmetano nastave sa krađom svega što je naše zajedničko.

Šta u ovom trenutku možemo naučiti od perioda koji je iza nas?

Bojim se ništa. Jedino možda bitno jeste da moramo insistirati na jačanju javnog zdravstva i univerzalnoj zdravstvenoj zaštiti. Druga stvar je da eto možda da osvijestimo konačno da ovi koji su na vlasti nikada ama baš nikada neće staviti život čovjeka ispred svog profita, koristi i interesa.

Kako u ovom trenutku trebamo raditi na očuvanju ljudskih prava?

Rekla bih da imamo dva paralelna kolosjeka, oba podjednako bitna. Prvi je da mi ne kršimo tuđa ljudksa prava i da poštujemo svačije ljudsko dostojanstvo. Drugo je da budemo glasni kada se krše naša prava ali isto tako da solidarno djelujemo i budemo glasni i pošteni kada se krše i tuđa ljudska prava i da se svi zajedno zalažemo za jednakost svih.

 


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.