Gost Bukinog audio podcasta bio je reditelj Gorčin Stojanović.
Poznat je kao čovjek koji ne bježi od polemike i kritike sopstvenog okruženja.
Sa rediteljem filmova „Ubistvo sa predumišljajem“ i „Stršljen“, brojnih predstava i televizijskih serija razgovarali smo u bifeu Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu gde trenutno priprema predstavu Zagreb – Beograd via Sarajevo. Predstava obrađuje fiktivni susret dva, tada mladića Iva Andrića i Miloša Crnjanskog i njihov doživljaj zajedničke države, očekivanja ali i slobode.
Osim toga sa Stojanovićem smo razgovarali o „vremenu korone“ ali i o tome zašto se nacionalisti na ovim prostorima (ne)mogu pobijediti.
BUKA: Gorčine, jednom ste izjavili da u ovakvim vremenima u kojima živimo neophodno je baviti se temeljnim temama. Kakva su vremena u kojima živimo i koje su, za Vas, temeljne teme?
Nijesam siguran da bih mogao da pronađem jedan epitet za vremena u kojima živimo. Kada bih koristio fraze poput složena ili kompleksna, rekao bih jesu. Možda je najbolja riječ da su protivurečna, po više osnova. Jedno je to – kad god se odmaknemo od našeg neposrednog okruženja i probamo da se izmaknemo iz svakodnevice sačeka nas ta pandemija. Prosto je činjenica da živimo već skoro dvije godine u nečemu na šta nas jedino može podsjetiti vrijeme kuge. Ono u kojem nastaje Bokačov „Dekameron“, ili ono u kojem nastaju neki Šekspirovi komadi. Dakle, neko vrijeme koje pomjera mogućnosti čovjekovog življenja i stvaranja u pravcu stalne neizvjesnosti. Svi znamo da smo smrtna bića, ali kad ste svakodnevno suočeni sa tim, a nije riječ o ratu i očiglednoj agresiji, onda je ovo situacija za koju zapravo znamo samo iz literature. To je situacija koja neminovno nameće suštinske teme.
Kada se na to doda još ovo što, recimo mi živimo u Srbiji trenutno, neku vrstu hibridne, netolerantne, nedemokratske državne i društvene situacije.... Hibridne kažem jer nije riječ ni o pravoj diktaturi ni o pravoj represivnoj državi, to je ono što na neki način čini da se čovjek mora baviti suštinskim temama. To ne znači odsustvo zabave, ali rekao bih da zabava mora biti odgovorna u nekom smislu. Ono što se dešava u Srbiji jeste da je najvitalnija grana srpskih zabavljačkih industrija – satira. Ona više čak i nije to već je postala sredstvo informisanja.
BUKA: Kao informativni program, odnosno zamjena za informativni program.
Tako je. Eto to je to osjećanje.
BUKA: Odrastali ste u staroj Jugoslaviji gdje je kultura ima značajno mjesto u društvu. Uprkos kontrolisanom sistemu. Bilo je dosta kritike prema tom sistemu što se na neki način moglo objaviti kroz filmove, predstave, muziku, literaturu, časopise. Zašto danas toga nema u našim društvima, barem ne u tom obimu?
Ima. Samo to nije vidljivo. Nekada je to bilo važno. Za svoju prvu predstavu, igranu prije 32 godine, dobio sam samo u Beogradu više od 30 kritika. Kakve god da su bile imale su neko značenje. Sada, i ako izađu dvije, tri kritike one nemaju apsolutno nikakvu društvenu vrijednost već su znak da neki mediji malo više drže do sebe smatrajući da njihovi čitaoci imaju potrebu i za tim dijelom ljudske djelatnosti. U prošlim vremenima kritika je bila pomalo i cenzura ili paska koja se stavlja nad umjetnost. Međutim, moram da kažem da to nije samo kod nas tako u većini zemalja, sem u onim razvijenim industrijama zabave. Na tim mjestima kritika može da dovede nekoga u pozorište ili da bude preporuka za film. Uvijek je najbolja kritika bila "mund reklama" Tako je od Eshila do danas. Ali, hajde da pričamo o nečemu što je društvena validnost. Ljudi ranije nijesu baš hrlili u pozorišta. Osamdesetih godina prošlog vijeka pozorišta baš nijesu bila puna ali je vidljivost predstava bila toliko prisutna da se iz toga mogao napraviti neki društveni značaj.
BUKA: Živimo u vremenu gdje kritičar ili novinar može faktički da bude bilo ko, pogotovo na društvenim mrežama. Koliko to može imati negativnog uticaja? Imali smo primjer serije „Squid game“ koja je preko noći postala globalni fenomen a sada postaji globalni problem ulazeći u psihologiju djece koja imitiraju igre iz tog serijala. Koliko ta globalna dostupnost raznog sadržaja na kraju može da postane problem?
Uvijek su postojale takve stvari. Teško mogu da govorim o tome jer znam otprilike ovo što ste rekli i tu se moje saznanje o toj seriji završava. Znam da je ima na Netfliksu, ali nijesam gledao. Štos je u tome da to što je dostupnost i demokratičnost formalno društvenih mreža jeste samo platforma za ispoljavanje radikalnog mediokritetstva. Ja sam antropološki skeptik pa ću ovako reći – dvije trećine ljudi nijesu mnogo pametni i inteligentni. Preuzeću rizik da budem optužen za elitizam. Ali jednostavno nisu. Služio sam JNA na čuvenom Aerodromu u Bihaću, na najvažnijoj tački ondašnje vojske na koji je išao ogroman dio budžeta. Budžet te vojske je bio golem, zato je taj rat i toliko trajao i bio krvav, jer je bilo dovoljno love pretočene u oružja. Kada, na takvo mjesto, dođete iz sarajevske Prve gimnazije u koju je išao jedan careubica, dva Nobelovca i ja (smijeh), suočite se sa činjenicom da ako date ljudima oružje to je opasno. Dakle, dvije trećine ljudi na Zemlji nijesu ni intiligentni ni pametni, čak su ispod prosječnog nivoa po svim osnovama. I u takvom okruženju društvena mreža postaje platforma za ispoljavanje tog mediokritetstva. To znači da je odsustvo inteligencije zapravo odsustvo suštinske civilizovanosti, te su ljudi spremni da napišu prvo što im padne na pamet, pa još 50 puta dnevno. Malo je misli koje zavređuju da budu objavljene. Oni ljudi koji su profesionalni aforističari, pa i njima je svaki treći aforizam neuspeo. A šta je 140 ili 280 karaktera nego potreba da se napravi duhoviti, što bi rekli u Holivudu, „one-liner“. E to je umjetnost za koju se dobija Oskar. Kada je fantastično uspješno to se zove vrhunsko dramsko pisanje. To je Beket. Sada očekujete da neko bude to 20-30 puta dnevno reagujući na sve ono što vidi. To je primitivizacija i kretenizacija svijeta. Kada sam to rekao u jednoj emisiji, možda malo nezgrapno, u vezi Tvitera onda me napala ta ekipa sa te društvene mreže. Sve je očekivano. Sada mogu vama da dam neku bombastičnu izjavu i da znam šta će ko da kaže. To govori o opštoj kretenizaciji.
BUKA: Možemo li tvrditi da nismo naučili na greškama, nismo učili iz istorije?
Nismo samo slabi učenici istorije već svega. Kada kažem mi opet širim stvar malo. Mi volimo da se poredimo sa velikim zemljama. Rijetko ćete naći prosječnog stanovnika Srbije koji se poredi sa Austrijancem. On se odmah poredi sa Amerikancem, Englezom, Rusom i Hrvatom jer je veći od njih duplo po broju stanovnika pa misli da je zbog toga bolji. Ne porede se sa Rumunima ili Bugarima. U takvom poređenju možda mi nijesmo na gubitku. Svi smo prilično priglupa stvorenja, to je ono o čemu sam govorio. Loši smo đaci u svemu. Više ne umijemo da napravimo zgradu, put ili most. Mi više ne umijemo da napravimo ništa. Pa onda zašto bi bili dobri učenici istorije. Druga stvar, zato što smo zatucani, glupi i siromašni, zagledani samo u svoj pupak ni nemamo neku veliku potrebu za slobodom ili demokratijom. Ne pokušavam da budem lažno skroman i samog sebe često uhvatim da se ponašam kao prosti glupak. U takvom stanju stvari ako nemate potrebu za slobodom već vam je lakše da predate svoj suverenitet u neke odaje na Andrićevom vencu, Banskim dvorima ili svim tim mjestima onda ste sigurno submisivni i do neke mjere pristajete da budete tlačeni. To vam je ono – dobro je, ne tuku.
BUKA: Ćuti dok ne biju.
Tako je. Pa kad je Srbija shvatila da Milošević nije dobar za nju? Nažalost tek nakon bombardovanja. Ponašali smo kao kuče koje nije shvatalo da ne može da kaki u dnevnoj sobi i onda poslije toga dobije još par puta po guzi i onda nauči da trpi i čeka da ga gazda izvede. To je takođe oblik potčinjenosti. Ako ti se kaki, kaki u dnevnoj sobi, ako si kuče. Ne, ti si jedno trenirano kuče koje trpi. A ako ne trpi onda se ponaša necivilizovano. Da ne širim metaforu dalje, ali bojim se da smo tu negdje.
BUKA: Pomenuli ste da ste sarajevski đak. Kako vidite proces pomirenja u regionu? Zbog čega smo trideset godina od početka rata sada toliko daleko od trajnog mira?
Pa radilo se na tome 30 godina. Ne mogu da govorim o sredinama u kojima ne živim i za koje nijesam vezan. Ideja stalnog latentnog prisustva netrpeljivosti je nešto što odgovara onome što se kod nas zove političke elite. Nijesu to političke elite, nijesu dobacili do toga. To su lopovi. Ljudi koji su pokrali pare na svim stranama. Kada god sretnem nekog stranca i kada pričamo o Bosni pitaju me gdje se te pare kada je uloženo milijardu nečega? Zar to nije bila osnova. Zakasnela reakcija svijeta koji je smatrao da je trebalo da interveniše proizvelo je pranje savjesti i „krkanje“ milijardi koji su oteli oni za koje rat nije bio ništa drugo nego dobitna kombinacija. Mnogima je sjekira upala u med na svim stranama tim ratom. Na platformi mržnje mnogi lijepo žive. Na platformi podgrijavanja mržnje mnogi lijepo žive. Smatram da korijen tog rata nije plitak. Ali, nije dubok jer je riječ o istinskoj mržnji triju naroda, već je rat u SFRJ i raspad te zemlje skuvan od druge polovine 1960-ih, naročito okretajem zavrtnja nakon eksplozije slobodoumnosti krajem te dekade.
U takvom odnosu stvari svesrdno se radilo da se slučajno rat ne završi. Najodgovornija za to je uvijek srpska strana zato što je ona najveća i zato što je u tom ratu ona nešto ostvarila a to je taj procenat teritorije. Opet vraćam na onaj novac i one milijarde. Ništa vam ne znači pusta zemlja. Teritorija je ništa, ali novac koji možete i dalje okretati ili pretvoriti u zlatne poluge ili poslati u Švajcarsku ili Devičanska ostrva... To je to o čemu se radi. U tom smislu rahatluka u BiH teško može biti, kao što ga teško može biti i ovdje u Srbiji. I ovdje imate istu situaciju da vam neko uzimajući novac od nekoga tvrdi da vam taj neko želi zlo. To su etičke kategorije. Kada u jednom trenutku padne ta etička vertikala, kada se sasuši, to je kao kičmena moždina. To se ne nadoknađuje.
BUKA: Jednom ste izjavili da vas je napustila domovina i da su nacionalisti pobijedili. Ima li nade da se nacionalisti u našim zemljama mogu pobijediti?
Ja tu ne vidim mogućnost pobjede. Ajde što smo poraženi. Nego smo nečasno poraženi i poniženi. To mi je vrlo usko, tu mislim na jedan broj svojih prijatelja ne čak na sve. Ja sam jedan od rijetkih koji živi na ovom prostoru. Ostali su se izmakli i uspjeli da svoje živote organizuju na drugom mjestu. To su „Amerike“, „Engleske“, „Nemačke“ itd. To je taj poraz. To je civilizacijski poraz. A nacionalisti su ovdje uvijek pobjeđivali. Nevolja sa ovim posljednjim ratovima je što u njima nije bilo partizana. Ne komunista, nego partizana. Bilo je ustaša, četnika, „balija“ ili ne znam kako se već zovu sve te firme. Nije bilo ni volje da ima partizana. Zato govorim o ljudskoj gluposti i o svemu onome što titoizam kao blagi oblik totalitarizma donio. Neko će reći da je proživio lijepe trenutke. Ali možda bi bolje bilo da smo bili kao Česi i Slovaci. Dakle, da pretrpite neki jaram i da iskoriste veliki demokratski talas i da se iz toga izvučete i da se bavite sobom ali ne po cijeni krvi, rata i lošeg života. Ne po cijenu toga da živite u zemlji, govorim u Srbiji, gdje se u najvećem procentu u Evropi umire od infarkta miokarda i od kancera. To vam govori o kvalitetu života.
Odgovori su preneseni parcijalno, cijeli audio podcast poslušajte ispod
