Građanima su ostali još jedino javni protesti kao način da iskažu svoje nezadovoljstvo

Dva zakona, od ključne važnosti za dva ljudska prava (pravo na slobodu javnog izražavanja i pravo na slobodu okupljanja) donose se skoro istovremeno...

Maja Isović / 13. Maj 2015

Nedavno je u RS usvojen Zakon o javnom redu i miru. Iako je ovaj zakon izazvao negodovanje javnosti, danas svjedočimo još jednom prijedlogu zakona koji će, ocjenjuju stručnjaci, ukoliko bude usvojen, bitno uticati na slobodu govora i javno izražavanje mišljenja. Riječ je o prijedlogu nacrta Zakona o javnom okupljanju RS.

U obrazloženju Ministarstva unutrašnjih poslova RS, za prijedlog nacrta zakona o javnom okupljanju navodi se da je cilj novog zakona ispravljanje “nedorečenosti i preventivno djelovanje u postojećem zakonu, te potreba da se isti uskladi sa obavezama iz člana 2. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju BiH s EU koje se odnose na poštovanje demokratskih principa i ljudskih prava iz Univerzalne deklaracije”.

Ovim zakonom, saopšteno je ranije iz Vlade RS, "uređuje se način ostvarivanja Ustavom zagarantovanog prava javnog okupljanja građana, radi javnog izražavanja političkih, socijalnih i drugih uvjerenja i interesa, način organizovanja mirnih okupljanja i javnih protesta, javnih priredbi i drugih oblika okupljanja".

Ministar unutrašnjih poslova RS Dragan Lukač ranije je rekao da "cilj zakona nije da se građanima ograniči sloboda okupljanja i izražavanja javnog mišljenja, ali jeste da se spriječe svi nasilni pokušaji uništavanja imovine RS".

Na nacrt zakona reagovala su udruženja građanja, upozoravajući će se njime ograničiti sloboda javnog izražavanja mišljenja.

 

Protesti radnika Kosmosa



Prije komentarisanja samog teksta nacrta Zakona o javnom okupljanju RS, Dragana Dardić, iz Helsinškog parlamenta građana Banjaluka, osvrnula se na kontekst u kojem se nacrt pojavio.

“Nedavno smo, naime, svjedočili usvajanju Zakona o javnom redu i miru RS koji je, i pored brojnih primjedbi i upozorenja domaćih nevladinih i međunarodnih organizacija, dobio većinu poslaničkih glasova. Vladajuća većina se, jednostavno, oglušila na sve opravdane primjedbe javnosti koja je upozoravala da se predloženim zakonom ozbiljno dovodi u pitanje pravo na slobodu javnog izražavanja. Sada, evo, dobijamo nacrt koji reguliše  jedno isto tako važno ljudsko pravo – pravo na slobodu javnog okupljanja. Prosto ne smijemo zanemariti ovu činjenicu da se dva  zakona, od ključne važnosti za dva ljudska prava (pravo na slobodu javnog izražavanja i pravo na slobodu okupljanja) donose skoro istovremeno”, rekla je Dardić za BUKU.

Ona napominje da ne smijemo zaboraviti ni publikaciju ‘Rušenje Republike Srpske - Teorija i tehnologija prevrata’, koja se, početkom prošle godine, pojavila u ediciji SNSD-a, a u kojoj je objavljena tzv. crna lista nevladinih organizacija i pojedinaca, navodnih neprijatelja Republike Srpske. Imajući sve to u vidu, kaže Dragana Dardić, opravdano je sumnjati da je nacrt Zakona o javnom okupljanju samo još jedan pokušaj da se suzi i ogranični prostor za djelovanje organizacija civilnog društva u Republici Srpskoj.

“Javna okupljanja i javni protesti su jedan od legalnih (i legitimnih) načina izražavanja nezadovoljstva i neslaganja sa aktuelnom političkom situacijom, a nacrt Zakona koji se pojavio na web stranici MUP-a govori u prilog tezi da se radi o pokušaju gušenja ili onemogućavanja da se ti glasovi nezadovoljsta i neslaganja čuju.

 

To je vidljivo već iz člana 4 nacrta Zakona u kojem se propisuje protestovanje ‘u smjenama’. Naime,  član 4 kaže da se javni skup ‘može održati u vremenu od 08.00 do 14.00 časova i od 18.00 do 23.00 časa’ i da može trajati najduže tri časa! Kako tumačiti ovu odredbu osim da se na ovaj način pokušava spriječiti kontinuirano protestovanje ili protesti koji traju više dana, odnosno da se daje zakonsko uporište vlastima da onemoguće takve pokušaje”, objašnjava ona.

Dalje, ističe, zakon je i diskriminirajući, jer se selektivno odnosi prema različitim vrstama javnih okupljanja. Zakon tako razlikuje mirno okupljanje i javni protest, javnu priredbu i drugi javni skup, s tim što javni protest ne može trajati duže od tri sata, ali se zato “javni skup sportske prirode može održati bez vremenskog ograničenja”!

Šetači u Banjaluci



“U tekstu nacrta zakona, neke odredbe su ostale neobjašnjene, što ostavlja prostor za proizvoljne zaključke i odluke koje bi mogle biti štetne za organizatore javnih okupljanja. Tako se npr. ne precizira šta znači da se skup ne smije održati u blizini bolnice ili škole (koliko je to metara) i da se ne smije održati ni ‘na drugim mjestima ako bi se, s obzirom na vrijeme, broj učesnika ili prirodu okupljanja, moglo ozbiljnije poremetiti kretanje i rad većeg broja građana’ (koje vrijeme?, kakva priroda okupljanja?, o kojem to većem broju građana govorimo?). Ova odredba je toliko proizvoljna i daje mogućnost organima reda da bilo kakvo okupljanje koje im nije po volji svrstaju pod ovu tačku zakona”, kaže naša sagovornica.

Komentarisala je i član koji se odnosi na mogućnost žalbe, ukoliko organi reda i mira ne dozvole održavanje određenog javnog skupa:  

“Predlagač nacrta zakona ni tu nije bio dovoljno jasan. Zapravo, ovaj član nacrta zakona je kontradiktoran, jer na jednom mjestu kaže da  ‘žalba ne odgađa izvršenje rješenja’ , a odmah zatim  navodi da ‘ukoliko ministar u utvrđenom roku ne odluči po žalbi, može se održati mirno okupljanje’. Nacrt zakona predviđa i hitnost u postupanju po žalbama, pa kaže da će nadležni organ (policajac) žalbu odmah dostaviti ministru unutrašnjih poslova koji je dužan da se, u roku od 24 sata očituje po pitanju žalbe! I mnogi drugi zakoni predviđaju hitnost u postupanju, pa se na rješavanje pojedinih slučajeva čeka i po nekoliko godina! Mehanizam žalbe mora da postoji u zakonu, ali ga je potrebno dodatno razraditi i ne dozvoliti da žalbe zavise od volje jednog čovjeka – ministra. Takođe, potrebno je insistirati na tome da odgovori na sve žalbe moraju biti jasno i nedvosmisleno obrazloženi, kako bi se onemogućilo proizvoljno ili politički motivisano onemogućavanje javnih okupljanja”, objašnjava Dragana Dardić.

Podsjetimo da su nevladine organizacije već reagovale na predloženi nacrt Zakona o javnom okupljanju RS. Građanska inicijativa za Banjaluku “Re:Akcija” uputila je Otvoreno pismo Ministru unutrašnjih poslova RS u kojem od predlagača traži da omogući široku javnu raspravu i uključivanje svih zainteresovanih strana u dalji proces izrade teksta zakona.  S druge strane, Inicijativa za monitoring evropskih integracija BIH pozvala je Narodnu skupštinu i Vladu RS da nacrt Zakona o javnom okupljanju upute Venecijanskoj komisiji i od nje zatraže mišljenje da li je nacrt usklađen sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, ali i drugim aktima međunarodnog prava.

“Zaista je jako važno ne dozvoliti da i ovaj zakon prođe bez adekvatne javne rasprave i učešća javnosti u njegovoj izradi”, kaže Dardić.

Ona napominje da je pravo na javno okupljanje jedno od najvažnijih ljudskih prava i predstavlja jedan od osnovnih indikatora političke „demokratičnosti“ jednog društva.

 

Protesti studenata, 2013.



“Građanima i građankama Bosne i Hercegovine su još jedino ostali javni protesti kao način da iskažu svoje stavove, nezadovoljstvo, zahtjeve i/ili očekivanja. Kad iscrpe sve druge metode (sastanci i pregovori sa zvaničnicima, pisanje žalbi, sudski procesi), šta im drugo ostaje do li da izađu na ulicu i bar na taj način skrenu pažnju na svoje probleme. A sada im se i to pravo pokušava, na neki način, ograničiti”, kaže ona.

Dražana Lepir iz Udruženja građana Oštra nula kaže da nije previše iznenađena predloženim nacrtom Zakona o javnom okupljanju.

“Izgleda mi da je ove godine uveliko počela ‘kampanja’ koja za rezultat ima uskraćivanje mogućnosti slobode izražavanja, mišljenja i na kraju okupljanja. Poslije novog Zakona o javnom redu i miru koji je izglasan i donesen takvom brzinom, ovo je logičan korak vlasti koja ne želi da je njeni građani/ke iznenade i želi da ima opravdanje za svaku vrstu opresije nad nama. Nakon prošlogodišnjih protesta koji su počeli u Tuzli, naša vlast je uradila sve da se takav scenario ne može desiti u Banjaluci, odnosno u Republici Srpskoj. Prvo su ‘napali’ nevladin sektor kao vječite dežurne krivce a ovim novim zakonima suptilno ograničavaju slobodu svih nas stanovnika/ca u Republici Srpskoj”, kaže Lepir za BUKU.

Ona ističe da su javna okupljanja ili protesti bitni jer pokazuju da građani koriste javni prostor koji je svakako njihov. Lepir objašnjava da ovo znači da niko ne bi smio da tjera građane sa Trga ili bilo kog javnog prostora ukoliko žele da iskažu svoj stav ili neslaganje sa postojećim stanjem u društvu. Takođe, to isto znači da ukoliko im se ta mogućnost uskrati, ne ostaje im ništa drugo do samoinicijativnog okupljanja, gdje za iznošenje političkog ili bilo kog drugog stava mogu biti krivično gonjeni.

Dražana Lepir kaže da su građani/ke pokazali da su svjesni značaja javnog okupljanja još od šetnji za Picin park.

“Nažalost, zgrada je izgrađena i samim tim te šetnje/protesti su dobili predznak da šetači/ce nisu uspjeli u svojim šetnjama. S druge strane, imamo situaciju da je Mile Radišić osuđen na zatvorsku kaznu, ali u njegovom slučaju sve je moguće, pa i to da pobjegne u Beograd i time izbjegne služenje kazne. Ono što bih voljela naglasiti jeste da se javna okupljanja/protesti kod nas nisu desili bez realnog povoda i razloga, ali nažalost ishod je pokazao koliko je naša profiterska vlast jaka, tj. koliko su kriminalne rodbinsko-interesne veze jake na svim nivoima vlasti”, ističe naša sagovornica.

Kada govorimo o građanskom aktivizmu, Dražana Lepir kaže da treba demistifikovati taj pojam.

“Svaki aktivizam je bitan, ali u mom dosadašnjem radu sam osjetila da ukoliko želite da pošaljete jasnu političku poruku, onda ćete naići na razne prepreke sa zakonom ili bez njega. Uvijek ćemo koristiti mogućnost da kažemo šta mislimo kako bi oni koji su zaštićeni sa svih strana ipak znali da ima nas koji želimo socijalnu jednakost, ravnopravnost i oslobađanje od tuđih zločina”, kaže ona.

Na kraju je važno podsjetiti se i na Smjernice OSCE-a o slobodi mirnog okupljanja, u kojima se vlade zemalja članica Vijeća Evrope pozivaju da se u kreiranju ili izmjenama zakona o javnom okupljanju rukovode principima nediskriminacije (pravo na slobodu okupljanja mora biti garantovano svima jednako), zakonitosti (bilo kakvo ograničenje slobode okupljanja mora biti formalno utemeljeno u zakonu, precizno i u skladu sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i drugim međunarodnim instrumentima za ljudska prava), proporcionalnosti (bez rutinskog nametanja ograničenja koja iz temelja mijenjaju karakter i svrhu javnog okupljanja) i dobre uprave (javnost treba biti obaviještena koje tijelo je odgovorno za donošenje odluka o slobodi okupljanja, a u slučaju zabrane ili ograničenja okupljanja, odluku je potrebno odmah dostaviti organizatoru u pisanom obliku, uz objašnjenje razloga za svako ograničenje).  

Bilo kakvo ograničavanje mirnog javnog okupljanja mora biti utemeljeno na realnim i opravdanim razlozima. Pozivanje na zaštitu nacionalne ili državne sigurnosti ne može se koristiti kao izgovor za nametanje nejasnih ili proizvoljnih ograničenja javnih okupljanja, osim ako se zaista ne radi o ugrožavanja teritorijalnog integriteta ili opstanka naroda/nacije jedne države.

 

 

Ovaj tekst je napisan u sklopu programa “Promocija žena u politici”, koji podržava britanska fondacija “Westminster Foundation for Democracy”.

 

 

 

 

 


Buka preporuka

Politika

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.