Danas državni praznik Dan antifašističke borbe slavimo u krnjem sastavu. I to nije nimalo slučajno jer je stav države i njezinih dužnosnika prema antifašizmu posljednjih nekoliko godina postao također krnji. Antifašizmom se neki ogrnu kada je to oportuno, kada antifašistička Europa gleda i osuđuje, no kada se nađu među „svojima“ onda si dopuste da službeni stav države, koji je uostalom upisan i u hrvatskom Ustavu, zamijene za profašističko promoviranje ustaških zločinaca kojima tepaju da su hrvatska vojska i da su tobože ostvarili neke povijesne težnje hrvatskog naroda.
Niti su bili hrvatska niti vojska niti su išta ostvarili osim vladavinu terora i zločina i to u tuđe ime, ime fašističke Italije i nacističke Njemačke.
Ovo je šesti put da govorim ovdje pod Debelim brijestom kao gradonačelnica grada heroja Siska, koji je dao svoje najbolje sinove i kćeri i u Drugom svjetskom i u Domovinskom ratu i čini mi se da iz godine u godinu imam sve veću i veću potrebu ponavljati i utvrđivati neosporne činjenice i istinu jer je istina na sve većem i većem udaru onih koji ne mogu prežaliti zločinačku tvorevinu NDH i prežaliti vrijeme kada su neki pripadnici hrvatskog naroda bacili najcrnju ljagu na svoj narod. Da nije bilo 77 hrabrih mladića i djevojaka koji su 22. lipnja otišli u nepoznato i da nije bilo 230.000 njihovih drugova i drugarica koji su ih slijedili sa zvijezdom petokrakom na čelu, ljaga na hrvatskom narodu bila bi neizbrisiva, bila bi neosporiva!
Živjeti u vremenu kada postoje ljudi koji se silom trude da tu ljagu ponovo nametnu svim Hrvatima posebno je teško i posebno je žalosno. Teško je jer postoje snažne sile u društvu koje su organizirane i financirane od države s jednim jedinim zadatkom, da šire laži i falsificiraju povijesnu istinu, a žalosno je jer svaki takav pokušaj da se Hrvatska smjesti u zločinačko i genocidno društvo najvećeg šljama koji je ikada u povijesti hodao kuglom zemaljskom, čini žrtvu partizana besmislenom, žrtvu koju su oni podnijeli svjesno i s vjerom da čine jedinu ispravnu stvar!
Od 77 Siščana koji su se skupili pod vodstvom Vlade Janića Cape 22. lipnja 1941. polovina nije dočekala kraj rata živa. Ugradili su svoje živote u temelje Republike Hrvatske. Preambula našeg Ustava je njihov ulog u gradnju naše domovine i svojevrsni spomen njihove žrtve. Na njihovim mrtvim tijelima i na žrtvi hrvatskih branitelja izgradili smo državu u koju su oni vjerovali!
I grdno smo podbacili!
Sram me je danas biti ovdje jer njihov san nismo ostvarili, jer smo podbacili kao nasljednici njihove ideje da grade bolje društvo, bolji svijet! Mi, kako stvari sada stoje, gradimo društvo i državu u kojoj mnogi ne žele ili ne mogu živjeti jer nemaju osnovna ljudska prava. Pravo na posao, pravo na dostojanstven život od vlastitih primanja ili pak pravo da budu različiti od drugih! Prava se zatiru, a Hrvatska se iseljava. Mi gradimo društvo u kojem ministri ne znaju nabrojati koliko bogatstvo imaju, a istovremeno tisuće i tisuće Hrvata preživljava na minimalcu u Irskoj ili Njemačkoj ili bilo gdje drugdje osim Hrvatskoj!
Podbacili smo i osramotili smo se pred svima koji su svoje živote dali da bi mi imali priliku raditi i napraviti sretnu i uspješnu državu! Umjesto da smo dali sve od sebe, kao i oni, mi dajemo najgore od sebe iako imamo sve pretpostavke da nam država bude bogata i sretna, a oni nisu imali ništa. Oni su uspjeli jer nisu mislili na sebe nego na druge, a mi ne uspijevamo jer mislimo isključivo na sebe, a nimalo na druge.
Mi, koji smo se ovdje danas našli, koliko god malobrojni, odnosno u krnjem sastavu, još uvijek gajimo nadu … Dijelimo iste ideale i snove s partizanima koji su u šumu ušli samo s vjerom! S vjerom da je drugačiji svijet moguć, da nema te sile koju ljudi zajedno ne mogu nadvladati. Oni su vjerovali, a mi nemamo pravo ne vjerovati, nemamo pravo predati se!
Današnji praznik nije samo Dan antifašističke borbe, on sve više i više postaje dan kada slavimo vjeru da je bolje sutra moguće, da se borba isplati i da je pobjeda moguća, da treba imati ideale i ne olako odstajati od njih.
Koliko god je neprijatelj nadmoćan toliko više treba ustrajati na dobru, na istini i na pravdi. Trebamo se svi okupiti oko onih snaga u društvu koja će znati reći odlučno NE širiteljima mržnje, onima koji bi spaljivali knjige, donosili rasne zakone, osuđivali i eliminirali sve koji su drugačiji od njih, žene tretirali kao građane drugog reda i određivali što moraju raditi sa svojim tijelom. Tako fašizam počinje, a znamo kako završava! Završava tako da svi slobodoljubivi, pravedni i dobronamjerni ljudi kažu NE – ne može u moje ime, pa makar i po cijenu mog života!
Nada Dimić je to rekla s navršenih 17 godina upravo ovdje, na mjestu gdje mi stojimo. Nije doživjela svoj 19 rođendan, ali vjerujem da se ni na strašnim mukama u Staroj Gradišci nije pokolebala.
Neka joj je vječna slava! Neka im je vječna slava i hvala!
Sretan vam hrvatski Dan anifašističke borbe!
