Grayson Perry: Nostalgičan sam za vremenima kad su galerije zjapile prazne

Sad su pankeri penzioneri, tetovaže pitome, a Damien Hirst je za porodičnog izlaska. Grayson Perry uoči svoje nove izložbe – The Most Popular Art Exhibition Ever! / Najpopularnija izložba svih vremena! – konačno prihvata činjenicu da se jučerašnje pobune danas unovčavaju

The Guardian / 25. August 2017

Naslov izložbe obično je posljednja stvar o kojoj razmišljam, najčešće tek nakon što me kustos natjera da nešto smislim.  Ali naslov Najpopularnija izložba svih vremena ! smislio sam i prije nego što sam završio većinu djela za ovu izložbu. Mene je taj naslov nasmijao, a i dobar dio umjetničkog svijeta reagovao je na njega prilično nervoznim smijehom. Zašto? Čime to uznemirava izložba koja se (unaprijed) hvasta svojom popularnošću?


Godine 1937. nacisti su organizovali izložbu pod naslovom Entartete Kunst („Izopačena umjetnost”) namjeravajući pokazati kako je modernizam zavjera ljudi koji mrze njemačku pristojnost. Posjetioci su  podsticani da modernističke slikare vide onako kako ih je vidio Hitler: kao „nesposobnjakoviće, varalice i luđake”. Izložba je uključila i djela nekih od najvećih njemačkih umjetnika 20. vijeka: Georgea Grosza, Paula Kleea, Kurta Schwittersa i Ernsta Ludwiga Kirchnera. Bila je to jedna od najpopularnijih izložbi svih vremena, posjetilo ju je više od dva miliona ljudi: 20.000 dnevno. Nisam upućen u omjer  publike koja je dolazila da ismijava umjetničke radove i one koja je uživala u izložbi koja bi danas bila blockbuster na koji se publika dovozi autobusima, ali činjenica je da izložba Entartete Kunst zasigurno nije učinila ništa da ublaži podozrenje umjetničkog svijeta spram popularnosti.


Nije to samo zato što se popularnost povezuje s populizmom i politikama rulje – što kod nekih ljubitelja umjetnosti nesumnjivo izaziva nelagodu. Popularnost, međutim, predstavlja prijetnju i jednoj prilično važnom elementu privlačnosti umjetnosti – njenoj ekskluzivnosti. Onda kad sam ja završio umjetničku akademiju, 1982. godine, umjetnost je slovila kao munjena amaterska rabota kojom se bakću akademici, pripadnici više klase i entuzijasti, slovila je kao kulturni geto nespretnih boema koji rade neke neobjašnjive stvari. Privlačnost pregleda izložbe prije njenog otvorenja leži, između ostalog, i u osjećaju da ulazite u neki ekskluzivan klub – klub ljudi koji „shvataju” umjetnost. U to vrijeme sam svijet umjetnosti djelovao je kao netaknuta narodska kultura, te cvjetao neokaljan traljavom pažnjom masovnih medija i slavnih osoba. A onda su došle 1990-e i svijet umjetnosti je eksplodirao. Charles Saatchi, the YBAs – Young British Artists, nagrada Turner, Tate Modern i Frieze art fair označili su, usuđujem se reći, početak popularnosti moderne umjetnosti. Sad su stotine londonskih galerija prepune mladih pomodara koji ispred umjetničkih djela snimaju selfije i postavljaju ih na Instagram. Čini se da u Britaniji još jedino uposlenici izvjesnih desničarskih listova i dalje smatraju da su savremeni umjetnici „nesposobnjakovići, varalice i luđaci”.

U svijetu umjetnosti postoje dva značajna mjerila uspjeha. Jedno mjerilo je cijena koju djela postižu na aukcijama, to jest koliko je keša neko spreman položiti za određeno djelo određenog umjetnika, a drugo je broj posjetilaca, to jest koliko ljudi dođe da pregleda određenu izložbu. Nerijetko se nađu umjetnici koji moraliziraju tvrdeći da ih ne zanima nijedno od tih mjerila uspjeha; po njima umjetnost postoji na nekoj eteričkoj neljudskoj ravni gdje nema potrebe ni za publikom ni za novcem. Ja ne spadam u te umjetnike.

Art Newspaper svake godine izdaje poseban dodatak posvećen najposjećenijim izložbama na svijetu, gdje se u silaznom redoslijedu navodi 1.000 najposjećenijih izložbi, po dnevnom broju posjetilaca. S 8.340 posjetilaca dnevno, najposjećenija galerijska izložba 2016. godine bila je izložba Patricie Piccinini u Kulturnom centru Brazilske banke / Centro Cultural Banco do Brasil u Rio de Janeiru. Piccininijeva se našla na vrhu ove liste iako nije slavna, niti su njena djela među najskupljima. To je zato što statistika zanemaruje faktore kao što su, recimo, to da li je ulaz na izložbu slobodan ili se plaća, ili koliko je sati izložba otvorena i da li svakog dana, te kakvi su još sadržaji dostupni u datom prostoru. Bez obzira na sve ovo, ne može se reći da ta dva mjerila uspjeha – cijena djela i broj posjetitelja – nisu povezana. Kustosi umjetničkih muzeja trude se da organizuju izložbe popularnih umjetnika kako bi privukli što veći broj posjetilaca i tako opravdali javno finansiranje svojih institucija. Institucionalna priznanja – koja umjetnicima dodjeljuju akademici – predstavljaju neku vrstu papinskog pečata i privlače kolekcionare, što podiže cijene i na primarnom i sekundarnom tržištu.


To je „virtuelni” krug. Ali čak i u 21. vijeku zvuči nekako uvredljivo kad nekog umjetnika nazovete „popularnim”. Ako vas nazovu popularnim, to se može shvatiti i kao da ste popularni među neupućenima, ali vas istinski znalci preziru – kao na primjer  Jacka Vettriana ili Thomasa Kinkadea. Citiram ovdje Jacky Klein, spisateljicu i istoričarku umjetnosti, koja u svom uvodu u monografiju o mom radu kaže: „U decembru 2003. godine televizija je uživo prenosila dodjelu nagrade Turner, što je jedan od glavnih godišnjih događaja u svijetu britanske savremene umjetnosti. Tokom emisije voditelj  Matt Collings i likovna umjetnica Tracey Emin nadugo su i ozbiljno raspravljali o umjetnicima koji su se te godine našli u užem izboru. Ali kad je na red došao Grayson Perry, analiza Eminove svela se na sardonični smiješak i dvosmislen komentar: ‘Grayson je prilično popularan među masama.’ Kad je kasnije te večeri objavljen dobitnik nagrade Turner, kada je – uprkos svim predviđanjima – pobijedio Perry, Collings je bio daleko manje suzdržan od svoje sagovornice, te je naprosto zbunjeno uzviknuo: ‘Bizarno!’”


Nagradu mi je te večeri uručio pop-art slikar Peter Blake. On je bio dio umjetničkog pokreta koji je tokom pedesetih i šezdesetih godina prethodnog vijeka koristio imaginarij popularne kulture, ali nisam siguran koliko su se slikari pop-arta zaista trudili da modernoj umjetnosti prošire publiku, a koliko su zapravo iznašli najnoviji način da épater la bourgeoisie, šokiraju buržoaziju. Neki od njih, na primjer Ed RuschaRobert Rauschenberg i Jasper Johns stvarali su ne baš lako svarljivu umjetnost koristeći popularnu kulturu, ali nisam siguran da se njihova djela daju definisati kao zabava za mase. Likovni umjetnici često flertuju s popularnošću, ali po svemu sudeći prezaju od toga da joj ostanu istinski dosljedni. Umjetnici se rado poigravaju s onim što privlači mase sve dok to nešto ostaje pod ironičnim navodnicima, a istinsko nastojanje da se poveća pristupačnost umjetnosti akademski čuvari dobrog umjetničkog ukusa često smataju „zaglupljivanjem”. Ironija je u tome što bi upravo akademska zajednica mogla postati jedan od glavnih uzroka istinske popularnosti savremene umjetnosti.

U vrijeme kad sam ja studirao na umjetničkoj akademiji, univerzitet je pohađalo tek 11% ukupnog stanovništva. Vlada Tonyja Blaira  imala je ambiciju da makar pola tih studenata završi i postdiplomski. Sada se 48% mladih ljudi upisuje na univerzitet i prolazi kroz onu mijazmičku barijeru koja potvrđuje članstvo u srednjoj klasi. Možda se ukus ipak ne gradi isključivo od malih nogu, kako se nekad vjerovalo. Navijači kulture često navode cifre koje potvrđuju da danas ima više onih koji posjećuju umjetničke galerije nego onih koji idu na fudbalske utakmice. Dok galerije muku muče da smisle kako da prošire krug publike, nije isključeno da se njihova publika proširuje sama od sebe. Ako su šezdesetih godina prošlog vijeka ljudi počeli ozbiljno shvatati popularnu muziku, možda ovih dana učine popularnom ozbiljnu likovnu umjetnost? Takvo dobro ne dolazi bez primjesa. Ne vjerujem da sam jedino ja nostalgičan za vremenima kad su umjetničke galerije zjapile prazne. Umjetnost brzo izgubi atraktivnost ako morate čekati u redu da vidite neko umjetničko djelo.

Moguće da ova nelagoda između ekskluzivnosti i popularnosti odražava nešto fundamentalno ljudsko. Mi smo životinje čopora i drago nam je kad pripadamo grupi, ali želimo osjećati i snažan individualni identitet, a to izaziva napetost. Ovdje je primjenjiv izraz „taština malih razlika” jer iako bismo da pripadamo nekom plemenu, klasi, skupini, imamo i potrebu da se unutar te grupe osjećamo kao pojedinci, tako da tu postoji primjetna tendencija da najdublju nesklonost osjećamo upravo prema onima koji su skoro isti kao i mi. Posebno nas odbija njihov ukus. Kao potrošači želimo osjećaj da odabiremo ono što nam daje status jedinstvenih, kreativnih pojedinaca, a istovremeno svi žudimo za podrškom drugih koji odobravaju iste stvari.

 

 

Ova potvrda identiteta kroz kulturne izbore problematična je zato što se odrednice ekskluzivnog i odrednice popularnog neprestano mijenjaju. Jednog trena osjećamo da smo na vrhuncu ukusa, a već sljedećeg svaki naš potrošački odabir djeluje krajnje predvidljivo i kičasto. Umjetnički kritičar Clement Greenberg definiše kič kao umjetnost koju je napustila duša. Kič je uvijek za petama onoga što je moderno i avangardno. Taj ciklus se vrti u sve užim krugovima – tako ono što je nekad bilo kič među hipstersima oživi kao „vintage” – ali sad je i sama ideja vintagea postala kič. S vremena na vrijeme shvatimo da je naša predodžba kiča zastarjela.

Budući da se kliše bakine primaće sobe (prepune drangulija, sladunjave grnčarije i reprodukcija Constableovih Kola sa sijenom  na pozadini grozomornih tapeta iz 1970-ih) sreće sve rjeđe, taj kliše sad opet postaje hip. Porodice koje političari vole zvati „radišnim” danas teže onome što je moderno: neobično osvjetljenje, kuhinjsko ostrvo, kauč presvučenim kožom tretiranom da izgleda kao da je vidjela bolje dane, prozorski okviri u sivoj boji. Godine 2017. kič živi u sobama uvjerenim da su postigle minimalistički, skandinavski, stil njujorških loftova. Umjesto Kola sa sijenom sad se – na zid od dekorativne opeke – ironično postavlja glava jelena. „Kuća snova” nije više kućica okružena ružama nego staklena kutija kakva se često viđa u Grand Designs. Jednog trena samozadovoljni u trezoru svog kapitala (uzvišene) kulture, već sljedećeg okruženi standardnim kompletićem klišea osrednjosti.

Razlog našeg odabira da konzumiramo izvjesnu kulturu leži, makar djelimično, u tome što kalkulišemo kako će se taj odabir odraziti na naš društveni status; bilo da prisustvujemo koncertima opskurne moderne muzike ili trećerazrednim mjuziklima, ili se periodično nezaustavljivo kljukamo TV-serijama, ili tragamo za rijetko posjećenim vizantijskim crkvama. Koliko god da istinski uživamo u predmetu svog interesovanja, nije isključeno ni to da se priželjkujemo naći među „odabranima” koje zanimaju upravo takve stvari. Pa onda na društvenim mrežama kao usput spomenemo kakvu mi to vrstu umjetnosti konzumiramo, nadajući se da će nam naši sljedbenici u mislima dodijeliti još koju „nagradicu za kultivirane osobe”. Sasvim je moguće da se pozitivni bodovi za kulturu ne dodjeljuju isključivo kao dokaz uvažavanja „visoke” kulture.    

Odnedavno postoji pojava obznanjivanja vlastitih “slatkih grijehova” koju dobro obrazovani postmodernisti sebi dopuštaju kako bi pokazali da nisu izgubili dodir s običnim svijetom, te da su i dalje na ravnoj nozi s kulturom mladih i bliski širokim narodnim masama. Možda se nadaju da će bar nešto nevinog sjaja pop-kulture pasti i na njih, dokazujući da i oni imaju onaj najdragocjeniji od svih postmodernističkih kvaliteta: autentičnost. Ali možda univerzitetski obrazovane ovisnike o kulturi, takozvane kulturne lešinare, očekuje neprijatno saznanje da su u savremenoj Britaniji zapravo oni široke narodne mase. Koji užas!


Jedan nedavni događaj svima nama „previše obrazovanim” liberalima pokazao je, više no išta dotad, da mi više nismo pobunjenici, autsajderi i gubitnici koji se bore protiv neukog prostaka od dominantnog popularnog mišljenja. Taj događaj je – Brexit. Brexit je jasno ukazao na jaz koji se u našem društvu formira već desetljećima, vjerojatno još od kolapsa teške industrije. Ta postepena podjela prešla je tradicionalne stranačke linije, pogibeljno razdijelivši ponajviše glasače Laburista. Uspostavljena je podjela između onih s univerzitetskim diplomama i onih bez njih, između onih koji žive u velikim gradovima i onih koji žive u ostatku zemlje, između onih kojima je globalizacija koristila i onih kojima je nanijela štetu, te – u izvjesnoj mjeri – između mladih i starih – između generacije milenijalaca i generacije bejbi-bumera.

Godine 2016. konačno smo se morali odreći uvjerenja da smo mi – sredovječni umjereni ljevičari – oni hrabri borci za slobodu koji protestuju protiv bezosjećajnih političara i korporativne globalizacije. Mi smo sada „bre-oplakivači“ – oni koji buneći se protiv izlaska Velike Britanije iz EU staju na stranu međunarodnih finansijera i Davida Camerona. Mislim da mi, velegradska raja umjetnika, novinara i prosvjetara još uvijek sebe podsvjesno vidimo kao one idealiste iz svojih mladih dana, iz onog vremena kad smo nosili prepoznatljive šalove i opirali se vlastodršcima, dok u očima većine onih koji su glasali za Brexit mi, zapravo, predstavljamo upravo te vlastodršce.

Umjetnici se često prikazuju kao odmetnici, slobodni duhovi u sukobu s „normalnim” društvom. Ali možda nestašni umjetnici više nisu nepodobni čudaci; možda su oni sad kulturni operativci koji odražavaju vrijednosti i osjećaje većine stanovništva. Sproveo sam na Internetu anketu kroz koju sam i glasače ZA i glasače PROTIV izlaska iz EU pitao koje čuvene ličnosti odražavaju njihove vrijednosti. David Bowie se našao među prvih 10 i u jednoj i u drugoj grupi.

Kao umjetnika me već dugo zanima konstantno obezvređivanje buntovništva. Kontrakultura je oduvijek bila savršen laboratorij za istraživanje i razvoj kapitalizma. Šta god započne kao kreativna pobuna uskoro bude kooptirano kao najnoviji način zarade. Kako smo se osvjedočili proteklih nekoliko godina, hipijevsko lice svima badava dostupnog  Interneta bilo je maska koja je, kad je jednom spala, otkrila grabežljivog kapitalističkog robota.


Ja bih reakciju umjetničkog establišmenta na izazove opisao kao „Ah! Super nešto! Pobuna! Baš neka je!” Revolucija, rušenje starog poretka predstavlja dio istorijskog recepta za nastajanje moderne umjetnosti.  Ali šta ako je etos te pobune trenutno najšire prihvaćeni način mišljenja i djelovanja, takozvani mainstream?  Pankeri su sad penzioneri, tetovaže ništa opasnije od čitanja Harryja Pottera, a izložba Damiena Hirsta izvrsna prilika da dječicu izvedete iz kuće. Buntovan  supkulturni stav sad je postao norma. Danas još samo lijeni novinari umjetnost nazivaju šokantnom. Među najveće faktore promjene koji su obilježili noviju britansku istoriju umjetnosti spada izjava Tracey Emin da je glasala za torijevce. Torijevci su ovih dana izgleda vrlo popularni.


Odmah pošto sam osvojio nagradu Turner, neki me novinar upitao da li sam ja ozbiljan umjetnik ili samo neki simpatični lik. Odgovorio sam: „I jedno i drugo.” Ne vidim zašto bi jedno isključivalo drugo. Umjetnost može u isto vrijeme biti intelektualno zahtjevna, značajna, potresna i zabavna.  

Krupne umjetničke zvjerke ponekad smetnu s uma da su i oni dio  uslužno-turističkih djelatnosti. Ljudi dolaze na umjetničke izložbe uglavnom u svoje slobodne dane. I ne bi da se pri tome osjećaju kao da rade domaću zadaću. Možda je došlo vrijeme da se iz riječi popularno izvuče (zajedljiva) žaoka.  

Kad mi je palo na pamet da izložbu nazovem Najpopularnija izložba svih vremena!, naslov mi se  svidio i zbog toga što odražava jednu od mojih vječnih ambicija: da krug likovne publike proširim bez pojednostavljivanja umjetničkog izraza. Ali prije svega mi se svidio zato što me nasmijava; što ne znači da popularnost nije krajnje ozbiljna stvar. Ako ne vjerujete, pitajte bilo kojeg političara.

U jednom nedavnom istraživanju pitali su one koji su glasali ZA izlazak Velike Britanije iz EU kako oni zamišljaju Veliku Britaniju nakon Brexita. Najpopularniji odgovor bio je ponovno uvođenje smrtne kazne.

 

  • The Most Popular Art Exhibition Ever! objavljena je u izdanju Penguin (£16.99). Primjerak knjige možete naručiti za £14.44 preko bookshop.theguardian.com. Izložba je postavljena u Serpentine Galleries, London W2 od 8. juna do 10. septembra. TV-emisija Grayson Perry: Divided Britain / Podijeljena Britanija emitovana je 30. maja u 21:00 na Channel 4.

 

 

 

 


Buka preporuka

Tema

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.