Ubijen je, na današnji dan, prije tačno pedeset godina.
I ma koliko je iz praktičnih razloga željeli vidjeti kao takvu, historija nikada nije crno-bijela. Neka odmah na početku ostane zapisano da je nakon Kubanske revolucije kao vrhovni tužilac rukovodio tribunalima u vojnom zatvoru La Cabana i bio odgovoran za ubistvo stotina ljudi osuđenih za ratne zločine. Osim toga, odgovoran je i za uspostavljanje logora prisilnog rada gdje je slao neposlušnike iz svog ministarstva koji bi pali u njegovu nemilost.
U isto vrijeme, Jean-Paul Sartre je napisao da on 'nije bio samo intelektualac, već i najpotpunije ljudsko biće našeg doba.' U godinama poslije smrti, bio je ujedno obožavan i demoniziran, što je valjda sudbina svih velikih ličnosti. On je jedna od najvećih u historiji...
Ernesto Guevara de la Serna rođen je 14. maja 1928. godine u Rosariu, Argentini, kao najstariji od petoro djece jedne dobrostojeće argentinske porodice španskog i irskog porijekla.
U drugoj godini života, dijagnosticirana mu je astma koja će mu nanijeti veliku bol, biti jedan od uzroka neuspjelog braka njegovih roditelja, ali ujedno postati i simbol njegove bezgranične volje. Godinama poslije, njegova će majka govoriti da je njen sin 'oduvijek živio pokušavajući da sebi dokaže da može da radi sve ono što ne može', izgradivši na taj način svoju nevjerovatnu snagu volje i takmičarski duh.
Često u nemogućnosti da hoda i zavezan za krevet, provodio bi mnoge usamljene sate sa knjigama, vodeći svoje (filozofske) bilješke. Ispod svoje mirnoće, vječito okupiran čitanjem, pisanjem i razmišljanjem, ujedno je bio čovjek od ogromne akcije. Ne postoji mnogo ljudi koji sebi postave za cilj da promijene svijet. Che je bio takav. Potpuno predan uvjerenjima, neustrašiv, buntovan, strastven i odlučan, njegov je lik još za života visio na zidu historije. Za svoju generaciju, ali i mnoge buduće, on je bio i ostao istinski uzor i 'role model'.
Duboko pogođen smrću njegove bake, ali prije svega motiviran željom da nađe lijek za svoju vlastitu bolest, 1947. godine počinje studij medicine u Buenos Airesu. U godinama studiranja, otkrit će dvije strasti koje će ga pratiti kroz čitav život: putovanja i pisanje dnevnika. Tokom narednih godina, razne pustolovine će ga odvesti u najzapuštenije dijelove zemlje, ali i do Čilea, Perua, Bolivije, Kolumbije i Venecuele. Putovanja kroz zapuštene i nazadne dijelove ovih zemalja i kontakt sa domorodačkim i izrabljivanim narodima Južne Amerike će na njega ostaviti neizbrisiv trag. Beznadežnost, siromaštvo, glad i bol koju je tada vidio obilježit će ga za čitav život. U zarobljeništvu i dan prije nego što će biti ubijen, na pitanje da li je Kubanac, ili Agrentinac, Che je odgovorio: 'Ja sam Kubanac, Argentinac, Bolivijanac, Peruanac, Ekvadorac...'
Tih godina, Che je postajao sve više zaokupljen idejama i porijeklom socijalističke misli. Jedan od njegovih filozofskih dnevnika je sadržavao kopiju Lenjinove slike iz jedne knjige koja ga je opisivala kao nekoga 'ko je živio, disao i sanjao' socijalističku ideju i ko je žrtvovao sve u životu za nju. Na sličan način, Che će biti opisan od strane svojih revolucionarnih drugova decenijama kasnije. Che je ujedno bio i ruka vodilja koja će Fidela Castra gurnuti prema socijalizmu i njegovom odnosu prema Sovjetskom Savezu.
Krajem 1953. godine, nekoliko mjeseci nakon što je dobio diplomu medicine, Che će stići u Gvatemalu, taman na vrijeme da iz prve ruke svjedoči tamošnjoj socijalističkoj revoluciji — prvim političkim pokretom sa kojim će se identificirati. Iz ovog neuspjelog političkog eksperimenta izvući će mnoge pouke, između ostalog i da 'polovične (političke) mjere ne predstavljaju ništa drugo do predsoblja izdaje'. Njegova osjetljivost na izdaju i sumnjičavost prema slobodi medija vuku korijene iz ovoga doba i postat će kobni za mnoge Kubance tokom narednih godina. U Gvatemali će upoznati i svoju prvu ženu Hildu Gadeu, sa kojom će dobiti jednu kćerku.
Iduća stanica je bila Mexico City koji je u to vrijeme bio sklonište za mnoge ljevičarske prognanike — od čitave Amerike pa sve od evropskih Jevreja i španskih republikanaca u bijegu od fašizma. U Meksiku, dok je volontirao u Opštoj bolnici, Che se slučajno sreo sa kubanskim moncadistama koje je godinu prije upoznao u Gvatemali. Nedugo poslije toga dočekat će Raula Castra nakon njegovog pomilovanja i puštanja na slobodu. Godinu poslije, u ljeto 1955. godine, Che će upoznati Fidela Castra. Ostalo — Granma, Sierra Maestra, Santa Clara — je historija, historija Kubanske revolucije i decenija iznevjerenih očekivanja.
Iako je na početku bilo dosta sumnjičavosti prema 'strancu' u njihovim redovima, Che se tokom Kubanske revolucije istakao kao vojnik, doktor i lider. Astma ga nije zaustavila od maratonskih marševa i ta snaga volje je ostavila nevjerovatan dojam na ostale vojnike. U Sierri Maestri — središtu gerilske borbe — napravio je prvu fabriku hljeba, izgradio prvu bolnicu i stvorio prvu školu. Vojnike iz svog odreda je liječio, učio da pišu i čitaju.
Kao stranac i intelektualac vječito zadubljen u svoje knjige, teško da je mogao biti drugačiji od svojih vojnika. Pa ipak, novinarka Julia Constela je godinama kasnije primijetila da je izgledao kao da su jedini ljudi koji zaslužuju njegovo poštovanje bili oni protjerani, gladni i neuhranjeni. Izazivao je nevjerovatno poštovanje i povjerenje ljudi čije bi živote dotakao i nikada od njih nije tražio nešto što nije bio spreman da postavi ličnim primjerom. Iako je bio oštar u kažnjavanju, posebno onih od kojih je najviše očekivao, predanost ljudima koji bi zadobili njegovo povjerenje, u pravilu je bila uzvraćena fanatičnom lojalnošću.
U ljeto 1957. godine, nakon što se istakao kao hrabar gerilac, Che je stekao najveći čin koji je pored njega imao samo Fidel — postao je Comandante. Kuba će nakon Revolucije promijeniti svoj ustav i ugraditi odredbu prema kojoj je kubansko državljanstvo mogao dobiti bilo koji stranac koji se dvije godine borio za Revoluciju i koji je jednu godinu imao čin comandantea. Postojala je naravno samo jedna osoba na koju je ta odredba mogla biti primijenjena...
Posljednjih sedmica Revolucije i Bitke za Santa Claru, dok je pretrčavala ulicu pod jakom paljbom, Che je osjetio da se zaljubljuje u Aleidu. Aleida March je bila član podzemne mreže Pokreta 26. Juli i već je rano stekla reputaciju hrabre i neustrašive revolucionarke. S druge strane je po prirodi bila stidna, ali kada je govorila činila je to sa netaktičnom iskrenošću i humorom, baš kao i sam Che. Ona će postati njegova druga žena i skupa će dobiti petoro djece. Aleida je zapravo bila i jedina osoba kojoj je Che ikada pokazao svoju ranjivu stranu i koja je zadovoljavala njegovu potrebu za porodičnom toplinom — nešto što mu je uprkos bliskom odnosu sa majkom ipak nedostajalo.
Nakon Revolucije, Che će zauzeti centralnu ulogu u transformaciji kubanske ekonomije. Bio je šef Nacionalnog instituta za agrarnu reformu, predsjednik Kubanske narodne banke i Ministar industrije. Njegovo je radno vrijeme postalo legendarno, skupa sa sastancima koji bi redovno počinjali u tri poslije ponoći. Subote bi posvetio dobrovoljnom radu, što su vremenom počeli da rade svi ljudi iz njegovog ministarstva ukoliko su htjeli da ostanu u njegovoj milosti.
Zgrožen i razočaran raskošnim životom komunističkih lidera u Sovjetskom Savezu, bio je opsjednut svojim javnim imidžom. Strogo je brinuo da ne ostavi dojam da na bilo koji način zloupotrebljava svoj položaj, insistirajući da revolucionarni lideri moraju pokazati skromnost u ličnim životima. Kada se jedno od djece razbolilo, Aleida je tražila da se odveze službenim autom u bolnicu. Che je odbio, rekavši da uzme autobus kao i svi ostali — gorivo i auto pripadaju narodu i služe javnoj svrsi, a ne privatnim potrebama. Odbio je Fidelovu ponudu da prvi službeni put u inostranstvo (koja će ga odvesti i u Jugoslaviju) ujedno iskoristi i kao medeni mjesec sa Aleidom, a svojim roditeljima nije želio da pruži bilo kakvu finansijsku pomoć koja bi im omogućila da ga posjete na Kubi.
Svoj je život posvetio borbi protiv imperijalizma i neokolonijalizma. Uvjeren da Kubanska revolucija nije bila izuzetak, već pravilo, sanjao je jednu panameričku revoluciju, a njegova knjiga 'Gerilski rat', trebala je da posluži kao priručnuk za čitavu Latinsku Ameriku. Kuba će decenijama ipak ostati izuzetak, izolovan i tmuran.
Kada je jedan od njegovih bliskih drugova i saradnika Jorge Masetti poginuo pokušavši da pokrene gerilski rat u Argentini, taj momenat je promijenio njegov život i tok historije. Još jednom su 'dobri, ali neiskusni ljudi' poginuli u pokušaju da isprobaju njegovu teoriju gerilskog ratovanja. Poslije toga, Che je odlučio da lično pokaže da njegove ideje mogu zaživjeti.
U 36. godini života, i jedanaest godina nakon što je upoznao Fidela u Meksiku, Che se odrekao svega u životu da se još jednom bori na bojnom polju. Krajnji cilj je uvijek bila njegova domovina, ali prije nego što uslovi u Argentini budu spremni, odlučio je da ode u Kongo i priključi se postkolonijalnoj oslobodilačkoj borbi u ovoj državi.
U svom oproštajnom pismu Fidelu, napisao je: 'Osjećam da sam ispunio dio svoje dužnosti koja me vezala za Kubansku revoluciju i njenu teritoriju... drugim narodima je sada potrebna moja skromna pomoć... Ne žalim što nisam ostavio ništa materijalno svojoj ženi i djeci. Sretan sam što je tako. Ne tražim za njih ništa, jer će im država obezbijediti dovoljno za život i obrazovanje.' Djeci je ostavio sljedeće redove: 'Vaš otac je bio čovjek koji je djelovao u skladu sa svojim ubjeđenjima i zasigurno bio vjeran svojim uvjerenjima. Odrastite kao dobri revolucionari... I iznad svega, pokušajte da uvijek budete u stanju da duboko osjetite bilo kakvu nepravdu učinjenu protiv bilo koje osobe u bilo kojem dijelu svijeta. To je najljepši kvalitet revolucionara.'
Iako je očekivao da će borba trajati barem pet godina, poslije sedam mjeseci, 'priča o neuspjehu' je bila završena. Četiri dana nakon Cheovog odlaska iz Konga, diktator Joseph Mobutu će izvršiti državni udar, postati predsjednik i vladati naredne tri decenije. U jednoj od najsiromašnijih država na svijetu, ujedno će postat i jedan od najbogatijih ljudi svijeta.
Iz ponosa, stida od neuspjeha, i oproštajnog pisma, povratak u Kubu nije bio opcija. Sljedeća i posljednja stanica je bila Bolivija. Serija pogrešnih procjena i nesretnih okolnosti koji su počeli u Kongu nastavit će se i ovdje.
Na kraju, neobična kombinacija romantične strasti i hladne analitičke misli su vjerovatno bili tajna njegove mistične ličnosti, ali također i izvor njegovih najvećih slabosti — oholosti i naivnosti. Preokupiran velikom slikom i idejama, često nije bio u stanju da vidi male, ljudske elemente od kojih je ona bila sastavljena i nikada nije bio u stanju da uvidi da većina ljudi ipak nije bila on.
Uz pomoć američkog CIA, bolivijska će vojska opkoliti i likvidirati njegov mali, demoralisani i neuhranjeni odred. Zarobljen, rekao je da se prenese Fidelu da će uskoro vidjeti pobjedničku revoluciju u Americi, a svojoj ženi poručio da se ponovo uda i pokuša da bude sretna.
Prema legendi, posljednje riječi čovjeku koji će ga ubiti, Mariu Teranu su bile: 'Pucaj, kukavice, ubit ćeš samo čovjeka.’ Ideja je besmrtna.
Trideset godina kasnije i uz pomoć njegovog biografa Jon Lee Andersona otkriveni su njegovi posmrtni ostaci i Che je prebačen u Santa Claru, gdje danas stoji spomenik u njegovu čast. Na zgradi javne pošte u Vallegrandeu, nedaleko od mjesta gdje je tijelo pronađeno stoji: 'Che — živ kao što nikada nisu željeli da budeš.'
Ono što će zauvijek ostati zapamćeno je njegov lični primjer — utjelovljenje vjere, snage volje i žrtve. On je svojim primjerom, a to je prevashodno razlog ovih, nažalost, nepotpunih redova, živio ono što danas postoji samo kao ideal. Ideal osobe koja ne živi od ideje, već isključivo za ideju.
Che je ubijen, na današnji dan, prije tačno pedeset godina.
