U državama nastalim raspadom SFRJ danas se živi nedovršeni mir, a u BiH, gdje su ratna dejstva i ostavila najviše posljedica, put do istinskog pomirenja još je teži.
Upravo u Jajcu, urednik medijskog projekta Buka Aleksandar Trifunović razgovarao je sa bivšim ratnicima, ljudima koji su se tokom rata gledali preko nišana, a koji danas zajednički šalju poruke mira, da se rat nikada i nikome više ne ponovi.
Prvi dio razgovora sa veteranima vodili smo u Domu kulture, gdje je otvorena izložba u okviru projekta “Ratni spomenici u Bosni i Hercegovini”. Izložene fotografije svjedoče o tome na koji način se sjećamo rata i njegovih žrtava. A sjećanja su subjektivna i najčešće sasvim suprotna sjećanjima onih sa kojima smo bili u sukobu. Upravo zbog toga potrebno je zajednički tragati za istinom o prošlosti i upotpuniti naša sjećanja sjećanjima druge strane, jer samo na taj način možemo dobiti potpunu sliku i zaista razumjeti dešavanja u kojima smo učestvovali.
U organizaciji Centra za nenasilnu akciju, ratni veterani već više od 15 godina obilaze stratišta svih naroda u BiH i obilježavaju ona mjesta stradanja koja još uvijek nisu obilježena. Tako je bilo i u Jajcu, gdje su nakon otvaranja izložbe, veterani položili cvijeće na centralnim spomenicima ARBiH i HVO-u, zatim su položili cvijeće na neobilježenom mjestu stradanja srpskih civila u Bravnicama, zatim na spomenik HV-u na Plivskom jezeru, pa na spomenik civilima Bošnjacima ubijenima ‘92 u opštini Jezero u Republici Srpskoj i na kraju na spomeniku HVO na Ćaninom Polju.
Ovakvi događaji prilika su da nekadašnji neprijatelji otvoreno razgovaraju o ratu i vlastitim iskustvima, da razviju međusobno razumijevanje i empatiju i pomire svoje dotad nepomirljive pozicije.
Proces pomirenja ima posebnu težinu kada su njegovi nosioci bivši borci, učesnici rata, ali proces pomirenja ne znači da treba oprostiti nedjela ljudima koji su ih počinili, već da je neprihvatljivo okriviti čitave grupe ili narode zbog nečovječnih postupaka pojedinaca, složili su se veterani.
„Veliki je pomak napravljen kad se mi veterani sastanemo iz svih dijelova bivše Jugoslavije i dođemo na mjesta stradanja svih ljudi. Neki na to gledaju sa čuđenjem, neki sa odobravanjem, a neki sa rezervom. Mi živimo u jednoj državi BiH i treba da znamo gdje se šta dešavalo. Mediji nam serviraju jedno, ali kad dođemo na mjesta stradanja onda vidimo pravu sliku šta se dešavalo“, kazao je Đoko Pupčević, jedan od veterana sa kojima smo razgovarali.
“Moja motivacija je da naša djeca ne dožive ono što smo mi doživjeli i da pokušamo naći rješenje za ovu državu BiH, da pokažemo ‘nevjernim tomama’, koji još žive u ’90-im godinama, da postoji suživot na ovim prostorima, da ne treba nikoga mrziti, jer kad nekoga mrziš, onda nije ni tebi dobro. Treba gajiti ljubav, ljubav treba da bude među ljudima dobre volje. Nada i ljubav uvijek postoje i to je recept sa dug život i suživot na ovim prostorima. Ne treba zaboraviti, treba se sjećati, ali da to sjećanje ne preraste u mržnju. Rata se treba sjećati kao negativne avanture našeg života i te negative stvari trebamo iz svog života istisnuti da pokušamo da živimo normalan život, barem mi obični ljudi smrtnici, ali političari nas na sve tri strane nas zaustavljaju u tome”, kazao je Pupčević.
Ovdje možete pogledati cijelu emisiju:
Enes Bajrić, takođe veteran, kaže da je "u svoj toj nesreći", imao sreću da je preživio i da sad ima priliku i obavezu, kao roditelj i kao djed, da prenosi, i na svoje potomke i na sredinu u kojoj živi, spoznaju o besmislenosti rata.
"Rat je stanje koje nije dobro ni za koga. A poslijeratni period je stanje u kojem oni koji su najviše doprinijeli ratu, učešćem u njemu, treba da daju svoj doprinos da oni ostali shvate da se mora živjeti zajedno. Jedan broj nas starješina je već ’99. godine zajedno radio na Oružanim snagama BiH, a biti zajedno u jedinici danas nakon rata možemo samo ako smo iskreni jedni prema drugima”, kazao je ratni veteran Enes Bajrić.
Svi veterani sa kojima smo razgovarali slažu se da je potrebno utvrditi krivicu za ratne zločine i osuditi sve zločince, bez obzira kojem narodu pripadaju. Istina i pravda osnovni su preduslov za pomirenje, saglasni su. A pomirenje u društvu podrazumijeva otklon od mržnje, nepovjerenja, diskriminacije i predrasuda.
“Ono što se desilo u okviru jedinice kojoj sam ja pripadao a spada u kategoriju ratnog zločina treba osuditi. Kada mi u svojim redovima osudimo one koji su činili ratne zločine, onda možemo doći do razumijevanja, tolerancije, suživota, ljubavi, blagostanja”, kazao je Bajrić.
„Bili smo na suprotnim stranama, a danas smo svi na istoj strani, željni mira i blagostanja u ovoj državi. Sada trebamo biti heroji u miru i pokušati učiniti sve da ne dođe do rata, to je moja motivacija, da ispričamo mladim ljudima, da ostanu, da se ovdje može živjeti, iako je teško. Mi smo na neki način napravili krivicu i na ovaj način pokušavamo da se opravdamo“, kazao je Stanislav Krezić iz Mostara, ratni invalid i bivši pripadnik HVO-a.
Odavanjem pošte svim stradalima, ovi veterani iskazuju žaljenje za gubitkom ljudskih života. Obilježavanje stradanja sa sobom nosi i određenu nelagodu, jer postoji rizik od nerazumijevanja i osude u vlastitoj sredini. A osuda i nerazumijevanje dolaze onda kada okolina pogrešno pretpostavi da je poštivanje žrtava drugih, istovremeno omalovažavanje vlastitih. Odlaskom na sve strane stradanja, ovi ljudi ne žele nikoga omalovažavati niti osuđivati, već nalaze zajedničko tlo, a to je žal za gubitkom svakog ljudskog života i opredjeljenje da se ne dozvoli da se rat i stradanja ponove, objašnjavaju nam naši sagovornici.
„Bili smo u zatvorenim prostorima, ratovali, doživljavali svašta kroz rat. Drago mi je kad nađem prijatelja iz drugih vojski i kad se razumijemo poslije rata i prepoznajemo zbilju rata, ali isto tako tražimo mir i pomirenje među ljudima. Jer smatram da ne možemo živjeti u svojim zatvorenim prostorima, trebamo širiti vidike i prepoznavati se kao ljudi, ne samo u BiH, nego i šire, jer mi pripadamo ovoj zajednici naroda. Ovo radim iz razloga što imam troje djece, za njihovu bolju budućnost“, kazao je Ivo Anđelović iz Brčkog, bivši pripadnik HVO-a.
„Od početka sam bio spreman učestvovati u ovoj priči, da vidim šta se dešavalo, jer mediji su nama davali loše informacije za vrijeme rata i poslije rata, zato želim da otvorim taj prostor, da ja upalim svjetlo i da pomognem u istini. Mislim da mi je to cilj kao čovjeka“, kazao je Anđelović.
„Kada dođemo na neko mjesto stradanja pogodi me što se to desilo, što su stradali ljudi, djeca, ali s druge strane napunim baterije, kažem sebi - mora se raditi dalje. Ne osvrtati se na prošlost, ali imati u sjećanju to i ći dalje u pozitivnom smislu“, kazao je Milan Kozić, ratni-vojni invalid. “Mali ljudi nemaju problema, svaki dan komuniciramo jedni s drugima u najboljem redu, ali vlastodršci s vremena na vrijeme svojim govorima potpiruju negativne stvari.”
„Nama je živjeti skupa. Da moja djeca to sutra na dočekaju, nego da imaju normalan život“, kazala je Fikreta Osmankić iz Bihaća, veteranka i majka dvoje djece.
Nazif Kahrić kaže nam da mu je učestvovanje u aktivnostima Centra za nenasilnu akciju mnogo pomoglo u vlastitom suočavanju sa prošlošću. Obzirom na sve strahote rata koje su stanovnici Jajca pretrpjeli, Kahrić kaže da je nekad bilo nezamislivo da je ovakva saradnja uopšte moguća.
“Idemo na stratišta, učestvujemo u izgradnji mira, jer ja smatram da, se na ovakvim komemoracijama širi istina, koju je zaista teško širiti, jer istina sporo prodire, a samo istinom i pravdom možemo doći do pomirenja. Rat je dugo trajao i ljudi su se umorili od svega. Shvatili su kakva je besmislica rat i zašto ljudi ginu. Ljudi se okreću svojoj egzistenciji, moraju raditi, školovati djecu, a polako uviđaju i da politike ne kreiraju stvari onako kako bi trebalo. Mi smo ovdje u Jajcu upućeni jedni na druge i ne možemo drugačije funkcionisati. Jajce je uvijek bilo specifičan grad. Pored prirodnih ljepota koje smo naslijedili, uvijek su svi bili dobrodošli u ovaj grad i biću neobično sretan čovjek što su došli ljudi iz bivše Jugoslavije, iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske, da odaju počast nedužnim ljudima, koji su ratovali, a ne znam da li su znali zašto su ratovali. Biću sretan što sam bio dio ovog tima”, kazao nam je Kahrić.
Svetlana Janković nam je rekla da su ovakvi susreti prilika da se sagledaju sve strane istih događaja.
“Shvatila sam da treba nešto da učinim. Ovi susreti su prilika da se pogledaju sve strane. Najčešće očekujemo nešto od države i od drugih, a treba početi od sebe. Najčešće nismo bili u poziciji da vidimo te druge strane i ovo je prvi put da susrećem te ljude i da čujem njihove priče. Sve što možemo da učinimo jeste da se ovako pojedinačno angažujemo, da bi se cijela priča proširila i omasovila. Najbolji i najsigurniji put je kad krenemo od sebe.”
Janković ipak kaže da nije veliki optimista po pitanju budućnosti na ovim prostorima.
“Istraživanja su pokazala da se konflikti događaju na prostorima na kojima su se već događala. Nažalost ovaj prostor zbog svog geopolitičkog mjesta u Evropi karakterišu cesti konflikti, a nismo skloni da pružimo ruku pomirenja i prevaziđemo te sukobe zbog mladih pokoljenja, koja će, nadam se, ostati na ovim prostorima, obzirom na trend odlaska u potrazi za boljim životom, a bolji život je tu, u sunarodništvu svih nas zajedno.”
Zajedničke aktivnosti bivših boraca, pripadnika suprotstavljenih vojski, Đorđo Jež smatra velikim korakom ka pomirenju.
”Siguran sam da je ovakav angažman, prije svega veterana, boraca, invalida, starješina, najznačajniji korak u izgradnji pomirenja, prije svega među nama borcima. Da prevaziđemo, da nam to ne bude prepreka da idemo dalje u budućnost. Prošlost ne možemo da popravimo, možemo da popravimo našu budućnost i ovo je jedan korak u tom pravcu.”
Adnan Hasanbegović, veteran i aktivista Centra za nenasilnu akciju, kaže da je "kopanje po prošlosti" težak posao.
”Narativi iz 90-ih su još uvijek jako prisutni u mejnstrim politici, ali nažalost i među narodom. Još uvijek su strahovi i još uvijek je neobilježenih mjesta stradanja na stotine. Borci koji su ratovali u Vojsci RS, Armiji BiH, HVO, vojsci Srbije, Hrvatske, Jugoslavije, na različitim stranama, daje jednu težinu da se pojave na ovakvim mjestima, da odaju poštu i šalje drugačiju poruku društvu i novim generacijama, da moramo prihvatiti činjenice, ono što se desilo, početi razmišljati zašto se dogodilo, razumjeti povode, posljedice, pokazati empatiju prema žrtvama i odati im poštu. To je ono što još fali u društvu, još uvijek imamo rat sjećanja u glavama ljudi, rat još uvijek nije završen u simboličkom smislu, oružani jeste. Ljudi sarađuju, komuniciraju, mnogo toga se promijenilo, napreduje se, ali zakržljali sukobi iz '90-ih su ostali", priča nam Hasanbegović.
Još je mnogo toga neispričanog, što je tabu, kaže on, a posjete veterana služe tome da se ti tabui "rastapaju".
"Mi kao borci možemo biti drugari, prijatelji i možemo puno toga uraditi na pomirenju, poslati drugačiju poruku društvima. Doprinijeti stvaranju atmosfere koja bi onda trebalo da izrodi konstruktivnije suočavanje sa prošlošću, izlazak iz tih jednoznačnih narativa, crno-bijele slike, da prihvatimo složenost. Često na ovim skupovima kažemo da mi nismo ispričali ni priče iz Drugog svjetskog rata. Puno toga iz prošlosti se vuče, a mi smo žrtve naše politike, koja na dnevnoj razini koristi te elemente. I to je ono što BiH drži zarobljenikom prošlosti. Mislim da je izgradnja mira i suočavanje s prošlošću još uvijek jedan od prioriteta", kaže nam na kraju razgovora Hasanbegović.
