<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Hrvati u Srpskoj između Milorada Dodika i Dragana Čovića

<p><strong>Problem se nalazi u Federaciji BiH, u odnosima SDP–a i dva HDZ-a - najčešća je rečenica izgovorena prethodnih mjeseci u vezi sa nemogućnošću konstituisanja Savjeta ministara na državnom nivou. Srpski učesnici papagajski ponavljaju ovu rečenicu svaki put nakon neuspješnog razgovora na temu budućeg ustrojstva Savjeta ministara BiH. A zapravo i sami ne znaju koliko doprinose nemogućnosti dogovora oko budućeg sastava Savjeta ministara. </strong></p>

12. decembar 2011, 12:00

Osnovne zamjerke SDP-u koje dolaze iz Republike Srpske jesu da SDP ne želi da dodijeli mandate HDZ-u BiH i HDZ-u kao „legitimnim predstavnicima“ hrvatskog naroda, te da na ovaj način žele da majorizuju Hrvate i hrvatske nacionalne interese u Federaciji BiH. U tekstovima koje smo objavljivali nakon opštih izbora 2010. godine upozoravali smo na institucionalno težak položaj Hrvata u Federaciji BiH, a kroz slučaj izabranog sdp-ovca Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, iako za njega Hrvati nisu većinski glasali. Istovremeno smo apostrofirali kako je njegov izbor legalan ( jer naprosto nije zabranjen ), ali je prilično nefer.

Istovremeno, dva HDZ-a ne žele da postignu bilo kakav kompromis kojim bi omogućili SDP-u kao najvećoj partiji da delegira i ponekog predstavnika Hrvata u izvršnim tijelima Federacije BiH, ali i u budućem sazivu Savjeta ministara. Nemogućnost dogovora rezultirala je formiranjem Vlade Federacije BiH sastavljene od članova SDP BiH, SDA i „preostalih hrvatskih“ partija, poput HSP BiH, a za koju je Centralna izborna komisija utvrdila da nije legitimna, ali koja zasad nesmetano funkcioniše.

Nelegalnom i nelegitimnom ju je proglasilo i vodstvo Republike Srpske, koje već duže vrijeme  stoji partnerski rame uz rame sa HDZ-ovima. Narodna Skupština Republike Srpske je dvotrećinskom većinom čak donijela odluku o nepriznavanju „nelegitimne vlasti u Federaciji BiH“.  Iako pema njima nelegalna i nelegitimna, republičkosrpsko rukovodstvo ju je na neki način priznalo kroz nominacije za manifestaciju izbora „Ličnosti godine“, gdje su čitaoci Nezavisnih novina mogli glasati i za najboljeg ministra takve „nelegalne i nelegitimne“ vlade Federacije BiH. U ovakvom konstitutivnom ludilu Bosne i Hercegovine ne iznenađuje što je za najboljeg ministra u Vladi Federacije BiH izabran Srbin Predrag Kurteš, a za najboljeg ministra u Vladi Republike Srpske proglašen Bošnjak Džerard Selman. Pored  Selmana, na istoj toj manifestaciji, sjedio je Anton Kasipović, ministar prosvjete i kulture, član SNSD-a i po nacionalnosti Hrvat.

Nad ovim bi se trebalo malo zamisliti. Osnovna zamjerka koju dva HDZ-a upućuju Zlatku Lagumdžiji i njegovom SDP-u jeste ta da u svojoj vlasti ne uključuje Hrvate koji dolaze iz „autentičnih“ hrvatskih partija odnosno onih koje su na izborima osvojile najviše hrvatskih glasova. Pitanje se nameće samo po sebi – zašto se isti zahtjevi ne upućuju i predsjedniku SNSD-a Miloradu Dodiku i „njegovoj“ izvršnoj vlasti (zamjenica „njegovoj“ odnosi se na članstvo ministara u Vladi RS koji su većinom iz SNSD-a) ?

Zašto u Vladi Republike Srpske, ako se već i Dodik dosljedno drži teze o autentičnosti i legitimnom predstavljanju Hrvata, ne sjede ljudi koji su zaista „autentični“ – dakle oni koji dolaze iz svehrvatskih stranaka HDZ BiH i HDZ 1990, a u krajnjoj konsekvenci, zašto bi se hrvatstvo Antona Kasipovića njegovim pozicioniranjem na funkciji Ministra u Vladi RS uopšte trebalo osporavati? Čovjek je Hrvat, govori hrvatskim jezikom (poslušajte ga pažljivo), ispunjava dakle hdz-ovsku formulu perfektnog Hrvata, da ne kažemo Hrvatine.  Ali ipak,  po mjerilima HDZ-ova, Anton Kasipović ne bi trebao sjediti u Vladi RS. Zašto?

Jednostavno zato jer ga, kako vide HDZ-ovi, nisu izabrali Hrvati, odnosno što kao ministar nije delegiran od strane hrvatskih partija, već je SNSD-ovac, pripadnik najveće političke partije, neprikosnovene na teritoriji SNSD-a. Zvuči poznato?

Da, baš kao što je SNSD neprikosnoven u Republici Srpskoj sa najviše osvojenih glasova, tako je SDP BiH neprikosnoven što se tiče glasova na teritoriji Federacije BiH. Obje partije, svaka na svojoj neprikosnovenoj teritoriji, koriste apsolutno isti obrazac ponašanja i vladanja. I jedna i druga u svoja izvršna tijela delegiraju pripadnike „druga dva“ konstitutivna naroda po sistemu partijskih zasluga, a ne autentičnosti naroda kojeg bi trebali predstavljati.

Dakle kada Milorad Dodik kao predsjednik SNSD-a delegira za ministre Antona Kasipovića ili Nadu Tešanović, kao pripadnike hrvatskog naroda, u Vladu RS, a da bi zadovoljio nacionalni konstitutivni ključ 8, 5, 3 ( 8 Srba, 5 Bošnjaka i 3 Hrvata ) on ne radi ništa drugačije od Zlatka Lagumdžije kada imenuje Branku Đurić (sdp-ovka a Hrvatica) za ministricu u Vladi Federacije BiH. Ni Dodik, ni Lagumdžija ne ispunjavaju ono što lideri dva HDZ-a konstantno zahtjevaju, a to je da u izvršnim vlastima budu samo autentični predstavnici naroda, dakle oni koji su birani isključivo nacionalno i koji su osvojili najveći broj jednonacionalnih glasova. Tezu da u Republici Srpskoj ne djeluju „autentični Hrvati“ iznio je i docent Nino Raspudić sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu krajem 2010. godine na tribini „Hrvati u BiH danas“, kada je govorio o izboru Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH, odnosno Emila Vlajkija na funkciji potpredsjednika RS. Tada je naglasio kako „oni ne mogu predstavljati Hrvate, naprosto zato jer ih Hrvati nisu birali“.   

Na ovaj način  se pokazuje da primjenjivanje principa autentičnosti na teritoriji Federacije BiH od strane HDZ-ova ne nailazi ni na kakav odjek u „partnerskoj“ Republici Srpskoj koja svoje „autentične druge“ u potpunosti ignoriše, dajući im isključivi partijski karakter. Milorad Dodik je tako najbolji praktičar Lagumdžijine politike izbjegavanja „nacionalne autentičnosti i legitimnosti“, a prihvatanja pragmatičnog poimanja popunjavanja izvršne vlasti na osnovu ukupnog broja osvojenih glasova. Milorad Dodik primjenjuje politiku „autentičnosti“ i „legitimnog predstavljanja naroda“  samo onda kada njemu to odgovara. Slično kao i Zlatko Lagumdžija.                 

“Naravno da je formula vlasti ista, ali ne na liniji bilo kakve socijaldemokracije, jer su obojica, Dodik i Lagumdžija, daleko od socijaldemokracije kao nebo od zemlje, nego na liniji čiste volje za vlast”, kaže za BUKU književnik i publicista Ivan Lovrenović.

Lovrenović smatra da što se Hrvata u Dodikovoj "zaprezi" tiče, ipak bi to trebalo pitati Dragana Čovića i njemu adresirati primjedbe, prije nego Lagumdžiji. HDZ je, prema njemu, još odavno - od Tuđmanove vladavine - napustio bilo kakvu ideju o hrvatskim pravima u Republici Srpskoj, a ovo danas je “samo kontinuitet te politike”.

Politička analitičarka Tanja Topić kaže kako je cjelokupna priča o “autentičnim” za nju jako tužna.

”Ko sebi može dati to ekskluzivno pravo da utvrđuje da li je neko autentičan predstavnik nekog naroda ili nije? Samo je trebalo predložiti DNK analizu i možda bismo tako došli do odgovora na ovo pitanje”, kategorična je Topićeva.

Ona kaže kako već godinama u institucijama vlasti RS sjede "naši Hrvati i Bošnjaci", oni su članovi “naših” političkih partija i to je prihvatljivo. Kad taj model primijeni neka druga partija, onda se “njihovi” dovedu u pitanje.

”S druge strane, jedna istinska multietnička partija ili ona koja se tako određuje morala je imati više sluha i razumijevanja za grupe koje su malobrojnije u državi, čuti njihovo promišljanje, a ne s visoka im određivati šta treba da rade, kako da misle. Zapravo, “mi ćemo misliti umjesto njih i to je dobro,  jer mi mislimo da smo bolji od svih drugih”. I to je srž problema u BiH”, kaže za BUKU Tanja Topić

Ona smatra kako mi ne dopuštamo drugima da se izraze u svojoj različitosti, da imamo sluha i razumijevanja za njih, da uvažimo njihov drugačiji pogled, već smatramo da smo bogom dani da u njihovo ime određujemo šta je njihovo dobro.

Zapravo svi se u bosanskohercegovačkoj priči ponašaju apsolutno pragmatično, ne mareći pritom na interese onih drugih. U pitanju je bjesomučna trka za foteljama i dobro plaćenim funkcijama na svim nivoima vlasti. U takvom obrascu ponašanja, HDZ-ovi se ponašaju kao da Hrvati u RS ne postoje, Zlatko Lagumdžija ignoriše činjenicu da je za dva HDZ-a ipak glasala velika većina Hrvata, dok Milorad Dodik ignoriše čitavu federalnu i bh farsu oko „legitimnih i nelegitimnih“ jer jednostavno radi šta hoće. I može mu se.

A kada govorimo o interesima hrvatskog naroda u BiH,  ispade da je borba za njihovim institucionalnim pozicioniranjem vezana isključivo za borbu za hrvatsko pitanje u jednom dijelu teritorije Bosne i Hercegovine odnosno samo u Federaciji BiH. Institucionalna praznina koju Hrvati imaju u Republici Srpskoj kroz „afirmisane Hrvate“ poput Antona Kasipovića, ili još jedne ministarke u Vladi RS Nade Tešanović (treći Hrvat je «autentični» Davor Čordaš iz HDZ BiH ) ili potpredsjednika RS Emila Vlajkija zapravo malo koga iz HDZ-ova uopšte zanima. Prema njima, na sceni Republike Srpske su autentični Hrvati, Hrvati sa kojima oni nemaju nikakvih problema.

Tako, dok se ne postigne saglasnost oko toga ko treba predstavljati Hrvate u zajedničkim i federalnim institucijama, slika uniformisane i autentične Republike Srpske islikana je „legitimnim“ kistovima Dragana Čovića i Bože Ljubiće, lidera dva HDZ-a, ali i Milorada Dodika, odnosno njihovim nedosljednim i licemjernim zahtjevima za postizanjem konstitutivnosti hrvatskog naroda u čitavoj BiH.