Poznat je kao oštar kritičar nacionalizma, protivnik rehabilitacije ustaškog režima, glasno govori šta misli i zbog toga je, kako je jednom rekao, navikao da dobija prijetnje smrću. Za BUKU govori o politici, ljevici, desničarskim snagama...
BUKA: S obzirom na to da ste istoričar, pitaću Vas, koliko smo blizu da se dogovorimo oko istorije prošlog vijeka?
Ja mislim da nismo blizu toga da se počnemo dogovarati oko toga što se dogodilo, a kamoli da smo se dogovorili što se dogodilo. Čini mi se da i dalje živimo u društvima monologa, a ne društvima dijaloga. Kao povijesničar bih naglasio da nije poenta da se dogovorimo što se točno dogodilo i da se složimo što se dogodilo. Kada uzmemo za primjer Francuze i Engleze, Francuze i Njemce, kada biste uzeli ne samo II Svjetski rat nego niz događaja iz njihovih prošlosti vidjećete da se bitno ne slažu oko puno događaja u kojima su sudjelovali i jedni i drugi. Nemam iluzija da ćemo se dogoviriti, to nije ni cilj, ali bi cilj trebalo da bude društvo dijaloga, u kojem ćemo sjesti za stol, poslušati drugačija mišljenja, u kojem ćemo uvažiti tuđa mišljenja. Ako ne možemo na isti način procjenjivati događaje, bio bi veliki pomak da žrtve i zločince gledamo bez nacionalnog predznaka. Bez obzira radi li se o Srebrenici, Ahmićima, Vukovaru. Radi li se o Norcu, Glavašu, Ratku Mladiću ili bilo kome drugom da možemo bez ikakvih problema reći: „Da, ovo su zločini, za njih su krivi ovi i ovi zločinci, a ovo su žrtve koje trebamo na neki način komemorirati.“ To bi već bio veliki, veliki pomak.
BUKA: Nedostaje li nama empatije prema žrtvama?
Empatija je usmjerena u krivom smjeru. Jedna empatija može rezultirati pogrešnim empatijama. Ja naciju ne doživljavam kao svoj niti prvi niti vrlo bitan identitet. Ja se ne osjećam u Hrvatskoj niti među Hrvatima dobro, niti u Bosni, Srbiji, Francuskoj, ali se osjećam dobro tamo gdje su dobri ljudi, ugodni ljudi, ugodna atmosfera. Granice i teritoriji mi ništa ne predstavljaju. Uvijek me čudilo da kada vidite masakr, zločine, da to kod Vas ne izazove emociju ili izazove suprotnu emociji. Ići ćemo braniti, štititi, opravdavati zločine koje su „naši“ učinili. Oni koji negiraju genocid, to je zapravo kukavički bijeg da priznaju što se tamo dogodilo bez obzira na definiciju nečega. Ja čak dopuštam da netko može imati pravno drugačije viđenje događaja. Ipak i dalje ostaje pitanje koje ja javno postavljam i Vučiću i Stanivukoviću i Miloradu Dodiku i Leposaviću u Crnoj Gori: „Dobro, Vi kažete da nije bio genocid nego masovni zločini. Pa, dobro, ko su masovni zločinci? Ajde onda imenujte, imajte hrabrosti.“ Hoću da čujem iz usta Dodika, Leposavića, Stanivukovića, Vučića. „ljudi koji su bili tamo i zapovijedali - su ratni zločinci.“ Onda vidimo da nije problem izgovoriti genocid, nego je problem priznati da su pripadnici vašeg naroda, vaše države, vaše vojske naređivali odvratne stavri, bez obzira kako to nazvali.
BUKA: Jedan kamen spoticanja Hrvata i Srba je kanonizacija kardinala Stepinca. Kao istoričar, ko je bio Stepinac?
Alojzije Stepinac je specifična osoba, on je u vrijeme komunizma nakon II Svjetskog rata demoniziran, predstavljen kao ratni zločinac što on nije bio. Rekao bih da je on bio osoba koja se nije baš najbolje snalazila na funkciji. On za mene nije ratni zločinac. Nemamo nikakve dokaze da je naređivao zločine, da je sudjelovao u zločinima. To govorim zato što je bilo katoličkih sveštenika, franjevaca takođe, koji su sudjelovali aktivno. Alojzije Stepinac – nije.
1945. nakon ulaska u Zagreb, Tito i najviši komunistički funkcioneri su razgovarali s njim. Ne bi oni to radili da je stvarno bio zločinac. Onog trenutka kada ih je odbio, počinje njegova kalvarija. On za mene nije zločinac, ali nije ni primjer antifašizma. Mislim da je bio hrvatski nacionalist, pozdravio je osnivanje NDH, ali se brzo razočarao. Da li je mogao učiniti više? Imamo dokaze da je spasio neke srpske, da je spasio neke židovske obitelji, imamo dokaze da je pomagao u akciji Diane Budisavljević , ali on je bio vatreni antikomunist, antijugoslaven i priželjkivao je NDH. Brzo se ohladio od ustaškog režima. On je vrlo kompleksna ličnost. Ono što mi se svidjelo u stavu patrijarha Porfirija je to što on to zna. To je jedna od stvari zbog kojih je Porfiriju dobro došao život u Hrvatskoj.
Cijeli intervju poslušajte u našem audio podcastu, neki odgovori su preneseni parcijalno.
