Danas je Božić. Praznik koji slavi rođenje Isusa Hrista. Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije u Božićnoj poslanici pozvao je vjernike da slave Boga, zajedništvo i ljubav. Porfirije je vjernicima poručio i da se zapitaju “šta za druge mi činimo”.
Božiću je prethodio post, a šta je najbitnije tokom posta, koji su izazovi moderne religije, kako Crkva gleda na LGBTIQ osobe, zašto u 6. zemlji u Evropi po religioznosti ima toliko mržnje, samo su neka od pitanja na koja u intervjuu za Buku odgovara iguman manastira Žitomislić Danilo Pavlović.
BUKA: Danas je Božić, rođenje Hristovo, ima li nade da će se u našem društvu, duboko podijeljenom, roditi novi narativi, narativi zajedništa, ljubavi?
Praznik Božića je u svom najdubljem značenju svetkovina nove nade. Bog je toliko zavolio svijet da je poslao svog Sina da postane čovjek, time je trajno pokazao kako vjeruje u čovjeka. Božić bi zato morao da nam bude inspiracija za stvaranje nove i drugačije stvarnosti. Za atmosferu ljubavi, povjerenja i naročito narativ odgovorni smo svi, političari, sveštenici, a naročito mediji, kao i svaki član društva, stoga bi svi morali da uložimo mnogo više napora i da zajedno radimo na pomirenju.
BUKA: Možemo u ove dane, u kojima slavimo rođenje Isusa, postaviti i pitanje koja je uloga Crkve u pomirenju naroda?
Crkva je tijelo Hristovo, zajednica ljudi u širem smislu. Dakle, nisu samo episkopi i sveštenici Crkva, već nju čini zajednica vjernih ljudi. Istina, sveštenstvo predvodi zajednicu u bogoslužbenom smislu i tumači Riječ Božiju objavljenu u Svetom pismu. Pismo je jasno, ono govori da se Carstvo nebesko ostvaruje na Zemlji i da u tom Carstvu nema nikakve podjele ni po kojoj osnovi, polnoj, staleškoj, a naročito ne nacionalnoj. Pomirenje je proces na kome trebaju raditi svi odgovorni činioci društva.
BUKA: Kraj je posta, dosta vjernika se fokusira na suzdržavanje od hrane, ali šta je najbitnije tokom posta? Je li to dobročinstvo, praštanje, činjenje dobrih djela?
Post je u prva tri Jevanđelja opisan kao djelo pobožnosti uvijek neraskidivo povezan sa molitvom i činjenjem djela milosrđa. Za svo troje Hristos izričito kaže kako trebaju biti u tajnosti. Kada se moliš, uđi u svoju sobu da te ne vide ljudi, kada daješ milostinju da ne zna lijeva ruka šta čini desna, a kada postiš budi radostan i svijetla lica da ne vide ljudi kako postiš. Dakle, ako ovako činimo, ispunjavamo zakon Božiji opisan u Jevanđelju.
BUKA: U modernom svijetu, dosta ljudi se izjašnjava kao nereligiozni, kako religija gleda na takve ljude?
Bog voli svakog čovjeka i beskrajno poštuje slobodu naših izbora. Ako neko sebe deklariše kao ateistu, onda je to za poštovanje i sa takvim čovjekom treba uspostaviti dijalog. Ateista je u svakom slučaju bolji od vjerskog fanatika.
BUKA: Šta su najveći izazovi današnje religije?
Religioznost oduvijek ima iskušenje da se pretvori u patologiju sebične samodovoljnosti. Jevanđelje nas upućuje na drugog čovjeka. Nije dovojno da čuvamo i štitimo naslijeđeno, već da aktivno učestvujemo u izgrađivanju nove stvarnosti. Potrebno je da naslijeđeno podijelimo sa drugima, te da se više bavimo ljudima koji imaju različite potrebe, bolesnima, siromašnima, migrantima i obespravljenima.
BUKA. Prema posljednjem popisu u BiH, većina stanovništa se izjasnilo kao religiozno, samo 0,78% stanovništva se izjasnilo kao ateisti. S druge strane, pojedini analitičari govore kako smo na rubu rata. Bog nas poziva na ljubav. Gdje je problem?
Popisi koji donose ovakvu statistiku govore o pogrešnom poimanju stvarnosti. Mi, očigledno, nismo shvatili šta znači biti religiozan. U našem okruženju se religioznost poistovjećuje sa nacionalnom pripadnošću, te stoga imamo tako visok postotak religioznih ljudi. Kada bismo uradili analizu koliko ljudi istinski vjeruje i praktikuje tu vjeru odlaskom na nedeljna bogosluženja, taj postotak bi bio mnogo niži.
BUKA: Crkvi se često zamjera da utiče na politiku, koliko je jaka veza politike i crkve i trebaju li crkva i politika biti u direktnoj vezi?
Jedna od loših formulacija kada su Crkva i politika u pitanju je upravo ta da Crkva ne treba da se bavi politikom. To je parola koja se ponavlja iz vremena totalitarnog komunističkog režima. Ovo bi značilo da Crkva ne smije da se bavi brigom za opšte ili javno dobro. Iz biblijske stvarnosti znamo kako su proroci uvijek uticali na aktuelne društvene nepravilnosti, sam Hristos je kroz zapovijesti ljubavi, blaženstva, jednakosti dao potpuno jasan socijalni i samim tim politički program. Od crkvenih velikodostojnika se očekuje da nastave proročki duh Crkve, ukazivanje na prave vrijednosti i kritiku devijantnih pojava u društvu kao što su korupcija, nepravda i kriminal, a to je itekako političko djelovanje.
BUKA: Papa Franjo često daje savremene izjave o religiji, čak u nekim izjavama podržava LGBT populaciju. Je li to u duhu hrišćanstva?
Papa Franjo je nesumnjivo ličnost koja dobro razumije službu na koju je izabran. Jevanđelski i hrabro potresa temelje Crkve upravo na istinskim jevanđelskim vrijednostima. On dolazi iz ,,trećeg svijeta" i duboko je okrenut čovjeku, na prvom mjestu siromašnima, migrantima, a onda svim onim ljudima koji su diskriminisani. Iskustvo odnosa sa Bogom svjedoči da Bog jednako i bez zadrške voli svakog čovjeka.
BUKA: Kako vi gledate na sveprisutni oksimoron da religija poziva na ljubav, a u praksi imamo mnogo krivičnih djela počinjenih iz vjerske i nacionalne mržnje?
Sve na ovom svijetu može da se zloupotrebi, pa i religija. Nemojmo zaboraviti da su Hrista razapeli iz religijskih razloga i to niko drugi do regularno judejsko sveštenstvo. Kroz svu istoriju ljudskog roda, ljudi su se ubijali, misleći da čine uzvišene stvari. Zato, od svih patologija, religijska izopačenost može biti jedna od najopasnijih.
BUKA: Kada je jedan voditelj pitao vladiku Jovana Ćulibrka gdje je bio Bog kada su ubijani civili u Jasenovcu, on je odgovorio "ne znam gdje je bio Bog, ali pitanje je gdje su bili ljudi". Kako Vi, kao čovjek od vjere, gledate na ratove, podjele među ljudima, mržnju?
Jedan od meni najdražih teologa današnjice Tomaš Halik, kada tumači Hristov silazak u ad i pobjedu nad paklom, postavlja pitanje koga je on pobijedio. Da li su to demoni koji u kazanu kuvaju ljude, kako je to srednjovjekovna bizarna predstava, ili se tu radi o nečem drugom. Odgovor je da je On pobijedio pakao naših međuljudskih odnosa koji se tako često završavaju nasiljem bez granica, holokaustom, ponižavanjem, mržnjom. Naš Bog je svojom sopstvenom voljom prošao kroz sve to i na kraju ubijen na krstu, a da pritom nije imao krivice i da je na mržnju odgovorio praštanjem i ljubavlju. Ovo je jedini smisao neizdržive nepravde u svijetu.
BUKA: Ulazimo u još jednu godinu koronavirusa koja je odnijela život patrijarha, mnogih episkopa, kako vjerujućim ljudima objasniti da se moraju paziti? Neki smatraju da ih Bog štiti od virusa i da je to dovoljno?
Pandemija koronavirusa nije prva pandemija koja je vladala svijetom. U našem manastirskom groblju nalazi se grob mitropolita hercegovačkog Jeremije, koji je umro od kuge 1815. godine. Sa ponosom mogu da kažem kako smo od početka pandemije u našem manastiru poštovali mjere koje su donosili krizni štabovi i zdravstveni radnici na teritoriji našeg kantona. Jedno vrijeme smo odlukom našeg episkopa bili potpuno zatvoreni, a onda smo shodno razvoju situacije obavljali bogosluženja sa potrebnim mjrerama. Služili smo na otvorenom, a u zimskom periodu u hramu držali distancu i obavezno nosili maske i mi sveštenoslužitelji i vjerni narod. Cijelo bratstvo je vakcinisano i to preporučujemo našim vjernicima. Čuvajući sebe, mi čuvamo druge od sebe.
BUKA: Koja je Vaša božićna poruka?
Praznik Rođenja Hristovog prvenstveno ukazuje na neizrecivu Božiju skrušenost. Bog je iz prevelike ljubavi sišao iz svoje nedodirljivosti i postao do te mjere blizak nama da je postao jedan od nas - čovjek u punom smislu. Stoga, ugledajući se na njega, postanimo i mi bliski jedni drugima, ne gledajući ni na kakvu različitost. Budimo i mi skrušeni jedni prema drugima, pazeći jedni na druge i tako ispunimo zakon ljubavi.
