Inex film : Akcija osvajanja javnog prostora

I pored ohrabrujućeg primjera Inex filma, situacija na terenu i nije tako svjetla. Prostori koji su nekada bili društveni, koji su pripadali svima nama prodati su privatnim poduzetnicima u bescjenje. Naravno, sve je to kupovano ispod tržišne cijene i sa ciljem da se zauzme atraktivan zemljišni posjed. Tako su sistematski uništeni brojni parkovi kako bi na njihovom mjestu nikli parkinzi, a brojne kino sale, fabrike i hale nestale su u korist stambenih zgrada i šoping centara u koji se polako prenosi sav javni život jednog grada.

Slađana Perković / 10. Juli 2012

Dok u dvorištu, jedna grupa žučno raspravlja o lotokratiji – lutijskom sistemu izbora, drugi uveliko sređuju unutrašnjost zgrade, na kojoj su još vidni ožiljci koje sa sobom nosi dugogodišnja zapuštenost.  

„Ima tu još posla da se uradi“, objašnjava mi jedna djevojka koja me vodi u oblizak, „isprva čak nije bilo ni prozora, a dvorište je bilo puno smeća“.  

Teško je to zamisliti, mjesto sada, s obzirom na sve, izgleda prilično dobro. Prozori su tu i tamo postavljeni, fasada „osvježena“ grafitima. I dvorište je sređeno, zasađeno je cvijeće, postavljenje sjedaljke napravljene od recikliranog materijala – drvenih paleta. Unutra, u pojedinim prostorijama ubačen je i namještaj, a na jednom plafonu okačena je čak i disko kugla.

 


 

 Čini se da smo u nekom berlinskom skvotu. Ali nismo. U komšiluku smo. U Beogradu, u zapuštenom industijskom dijelu grada, u zgradi nekadašenjeg Inex filma. Ili tačnije rečeno - u „osvojenoj“ zgradi Inex filma.
 
Zauzimanje, čišćenje, sređivanje

Dobrica Veselinović iz „Ministarstva prostora“, neformalne grupe koja se bavi javnim, napuštenim prostorima, koji mogu da se iskoriste u različite društveno-korisne svrhe, objašnjava kako su uopšte došli na ideju da zauzmu zgradu Inex filma: „Dugo smo slušali priču te nije nam obezbjeđen prostora za stvaranje, te nemamo prostor za druženje, a onda se okupila grupa ljudi i odlučila da nešto konkretno po tom pitanju i uradi.“

Zgrada Inex filma, sjedište firme koja se bavila kulturnom produkcijom, dugo godina je zjapila prazna. Niko je nije koristio i bila je potpuno propala, ali ekipa koja se u međuvremenu prozvala „Ekspedicijom Inex filma“ smatrala je da taj napušteni prostor ima veliki potencijal. Isprva su pokušali pronaći vlasnika objekta, ali kako to nisu uspjeli, odlučili su jednostavno - useliti se. Nakon tog prvog koraka usljedila je i faza čišćenja, sređivanja i oživljavanja ovog skvota.

Zgradu i dvorište je prvenstveno trebalo dovesti u red, pa su u septembru prošle godine organizovali radnu akciju pod nazivom „Umjetnost i lopate“. Svi su bili slobodni priključiti se, zavrnuti rukave i dati se na posao.

I tako je jedan napušteni prostor postao pravi centar kojeg danas koriste, održavaju i oživljavaju razne omladinske i kulturne grupe, organizacije i pojedinci. Na programu su svakodnevno radionice, debate, časovi slikarstva, koncerti, a umjetnici prostor mogu koristiti i kao atelje...

 

Sužavanje javnog prostora

„Dok je akcija rašćišćavanja i sređivaja zgrade još bila u toku, pojavio se i vlasnik“, nastavlja dalje priču Dobrica.

Nije mu bilo jasno šta se dešava, a kad je čuo, oduševio se idejom. Kako trenutno ne namjerava ništa raditi sa tim prostorom, dozvolio im je da tu i za sada i ostanu, čak im je pomogao i da raščiste dovorište.

I komšiluk ih je uglavnom dobro primio. Tako im je prvi komšija čak dao da koriste njegovu električnu energiju.

„U neku ruku, imali su i sreće, jer smo izabrali da zauzmemo prostor koji nije u samom centru grada, pa samim tim pretjerano i „ne bode oči“. Naravno, uopšte ne znamo do kada ćemo moći koristi ovu zgradu, sve je to privremeno, ali u tome i jeste sva čar ovog projekta“.

I pored ohrabrujućeg primjera Inex filma, situacija na terenu i nije tako svjetla. Prostori koji su nekada bili društveni, koji su pripadali svima nama prodati su privatnim poduzetnicima u bescjenje. Naravno, sve je to kupovano ispod tržišne cijene i sa ciljem da se zauzme atraktivan zemljišni posjed. Tako su sistematski uništeni brojni parkovi kako bi na njihovom mjestu nikli parkinzi, a brojne kino sale, fabrike i hale nestale su u korist stambenih zgrada i šoping centara u koji se polako prenosi sav javni život jednog grada.

Ovaj scenario poznat je, bez izuzetka, svim bivšim jugoslovenskim republikama.


Uzeti ono što nam pripada


Da je zauzimanje javnog prostora od strane građanja i pravi primjer rađanja sfere civilnog društva, ne treba posebno ni napominjati. Možda je to jedan od prvih koraka ka razvijanju svijesti da imamo pravo na oblikovanje prostora u kome živimo, te da društveno ne znači ničije, nego naše. Još jedan primjer iz Beograda govori tome u korist - u samom centru grada, udruženje „Mikroart“ u aprilu ove godine, jedan zapušteni prolaz pretvorila je u prvu uličnu galeriju u kojoj priliku da izlažu imaju mladi i neafirmisani umjetnici.

Naravno, nije dovoljno samo naći prostor i imati dobru ideju kako ga oblikovati i dati mu novu svrhu. Za sve akcije ovog tipa potrebno je i naoružati se strpljenjem za pregovore sa lokalnom zjednicom, državnim organima ili privatnim vlasnicima. Imati podršku javnost, koja će jednu akciju prepoznati kao dobru i korisnu, veliki je plus.

„Kod nas u društvu vlada stav, neću da se angažujem, da nešto radim, jer se bojim, mogu još nekome da se zamjerim. Potrebno je prevazići taj strah, pa da konačno shvatimo da ne radimo ništa drugo nego uzimamo ono što nam pripada. I ništa više“, zaključuje Dobrica Veselinović.

A ovdje već zadiremo i u područje promjene mentaliteta.

 


Buka preporuka

Region

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.