Istanbulska deklaracija-odjeci i krici

<p>„Vrijeme je za posjetu Beogradu“ – rekao je Haris Silajdžić medijima nakon povratka iz Turske.</p>

Elvir Padalović / 13. Maj 2010

Ko bi se mogao nadati da će se, nepunih petnaest dana nakon njegovog diplomatskog „faux pas“ u Mostaru prilikom otvaranja Mostarskog sajma privrede, kada je iskoristio nekoliko minuta svog govora da zasikće na predsjednika Srbije Borisa Tadića, njih dvojica susresti te usvojiti zajednički dokument, koji će podići neviđenu diplomatsku prašinu u Republici Srpskoj.

Prilikom triletaralnog susreta dvojice predsjednika, Turske i Srbije, i jednog predsjedavajućeg predsjedništva BiH, usvojena je tzv. Istanbulska deklaracija kojom je skicirana zajednička vizija pristupa regionalnim pitanjima.

Potpisnici ove Deklaracije su se složili da je neophodno poduzeti daljnje korake ka eurointegraciji BiH, te podržati reforme koje ona treba provesti u procesu svog pristupanja NATO-u, kao i da je potrebno proširiti trilateralnu saradnju na ekonomskom, kulturnom i planu zaštite životne sredine.

Kao konkretni rezultati saradnje tri zemlje i „istorijski koraci ka potpunoj normalizaciji situacije na Balkanu“, u dokumentu je navedeno i imenovanje ambasadora BiH u Beogradu i usvajanje deklaracije o osudi zločina u Srebrenici u Skupštini Srbije. U dokumentu je istaknut i značaj prekogranične saradnje u oblasti saobraćaja i energije.
U kratkim crtama je u Deklaraciji istaknut i značaj Savjeta za implementaciju mira i pozitivna uloga koju u rješavanju problema u BiH igra međunarodna zajednica, uključujući Evropsku uniju, Tursku, Rusiju i SAD.
Navedena Deklaracija izazvala je prilično burnu reakciju srpskog člana Predsjedništva, Nebojše Radmanovića, koji je naveo kako će usvojenu Deklaraciju osporiti, te ju faktički “anulirati”. Njegova osnovna zamjerka je usmjerena ka načinu donošenja ovog dokumenta:

”Silajdžić je bio u nezvaničnoj posjetu Istanbulu i, prema tome, nije mogao prihvatiti nikakav dokument u ime BiH. Za prihvatanje takvog dokumenta i davanje izjava u ime BiH potrebna je odluka Predsjedništva BiH. Tako kaže Aneks 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma i Ustav BiH", rekao je Radmanović, te je dodao kako „Istanbulska deklaracija neće doprinijeti stabilnosti BiH, niti dobrosusjedskim odnosima sa Srbijom.”

Prema njegovom mišljenju, “Istanbulska deklaracija ima niz nepotrebnih stvari”, a on ne zna “šta ona uopšte znači”, te zbog ovakvih dešavanja izražava zabrinutost za “budućnost BiH i njen evropski put”.
Prema Radmanoviću, posjeta je trebala biti dogovorena u tročlanom Predsjedništvu, a Deklaracija unaprijed odobrena od strane trojice lidera, dok Haris Silajdžić tvrdi kako su preostala dvojica znala za njegovu posjetu Turskoj. Kome vjerovati?

"O održavanju tog trojnog skupa u Istanbulu informacije su stizale sa različitih strana, od najave ministra inostranih poslova Turske Ahmeta Davutoglua u srijedu u Briselu, do samih učesnika koji su se javljali u programe domaćih sredstava informisanja i izvještavali o pojedinostima sa sastanka", stoji u saopštenju iz kabineta Nebojše Radmanovića.

A da sporan nije samo tekst Deklaracije, potvrdio je Predsjedavajući Savjeta ministara BiH, koji je rekao kako “nije siguran da li je lokacija najbolje izabrana za postizanje dogovora i rješenja odnosa između dvije zemlje u regionu”.

U vezi sa tim je i Premijer Vlade RS izrazio zabrinutost za tolikim angažmanom Turske u BiH. Kako je sam rekao za “Večernje novosti”, "uloga Turske je sve aktivnija, i to je veoma opasna stvar".

Za Tursku je rekao „kako je vidljivo da je ona već duže pokrovitelj bošnjačkih interesa u BiH, da njena neutralnost nije dosljednja i dokazana, već da igra ulogu navijača za interese Bošnjaka u BiH i time pokušava istrumentalizirati i taj sastanak u Istanbulu“.

"Ponekad neko objašnjenje Srbije za toliki diplomatski prodor i dobijemo, ali ni dalje ne razumijemo zašto Srbija dozvoljava da Turska ojačava svoju poziciju u odnosu na BiH”, rekao je Milorad Dodik.

Predsjednik Republike Srpske, Rajko Kuzmanović, izrazio je ogromnu rezervu prema Istambulskoj deklaraciji i upozorio da se ovakvim potezima dodatno komplikuje situacija u BiH.

"Snažno podržavam sve mjere koje vode trajnoj stabilizaciji prilika na Balkanu, posebno između država nastalih na tlu bivše Јugoslavije, ali nisam siguran da se ta stabilizacija postiže u Istambulu, već da se ona postiže sinergijom Beograda, Zagreba, Sarajeva i Banjaluke", izjavio je Kuzmanović.

Predsjednik Srbije, Boris Tadić, nije želio da komentariše ništa u vezi sa Istanbulskom deklaracijom.

Ako je suditi prema izvještajima medija, u Istanbulu se ništa nije dogovaralo tajno. Potpisan je relativno naivan dokument sa uobičajenim diplomatskim floskulama o nužnosti regionalne saradnje i unapređenju dobrosusjedskih odnosa. Definitivno ništa konspirativno po Republiku Srpsku ili Bosnu i Hercegovinu, čiji Ustav Radmanović navodno brani.

Ono što vjerovatno “bode oči” političarima iz Republike Srpske nije način na koji je došlo do potpisivanja Deklaracije, niti im je zaista toliko zasmetalo mjesto održavanja trilateralnog sastanka, kako je kazao Nikola Špirić.

Stvarni motiv ovako dramatične osude potpisanog dokumenta možda leži u strahu da on neće ostati tek jedan u nizu formalnih sporazuma, već da će se njegovi ciljevi i ostvariti. U Istanbulu je naglašen “značaj procesa nacionalnog pomirenja i spremnost da se poduzmu svi nužni koraci kako bi se osigurao regionalni mir, stabilnost i prosperitet”, dakle nešto što bi i a priori i a posteriori trebalo biti pohvaljeno i odobreno od strane svih učesnika u političkom životu zemalja u regionu. Međutim, nije.

Problem možda leži i u činjenici što bi političari iz Republike Srpske, prema sopstvenim tumačenjima, trebali imati ekskluzivno pravo na dobrosusjedske odnose sa Srbijom i izražavanje konstantne, ali ipak samo deklarativne, podrške razvoja dobrih odnosa BiH sa prvim istočnim komšijom. Pa nije li sam Premijer Dodik govorio kako nema ništa protiv (!) da BiH potpiše sličan sporazum o “specijalnim i paralelnim vezama” sa Srbijom i da on tu ne vidi ništa sporno?

Šta je sporno u činjenici da su se Silajdžić i Tadić sastali i potpisali dokument o razvoju budućih odnosa dvije zemlje i čemu tolika zabrinutost oko “formalnog kršenja Ustava BiH”, ako je do njega uopšte došlo, jer Silajdžić tvrdi kako su i Radmanović i Komšić znali za ovu posjetu? Nije ni prvi ni posljednji put da članovi Predsjedništva BiH “zaobiđu” protokol. 

Čini se da problem nastaje kada se o budućnosti odnosa Sarajeva i Beograda ne pita Banjaluka, odnosno, kada Banjaluka stekne utisak da joj se radi iza leđa. Takav je bio slijed događaja u vezi sa usvojenom Rezolucijom o osudi zločina u Srebrenici od strane srbijanske Skupštine, a takva je i sada reakcija povodom potpisivanja Istanbulske deklaracije. Ovu tezu dokazuje i izjava Mladena Bosića, predsjednika SDS-a, koji je kazao kako "ne može biti dobrih odnosa BiH i Srbije ukoliko Banjaluka nije učesnik”.

Ipak, mora se priznati kako je potpisana Deklaracija, a s tim u vezi i najavljena posjeta tročlanog Predsjedništva BiH Beogradu, stigla u pravi čas. Odnosi između Beograda i Sarajeva, napose Tadića i Silajdžića poslije famoznog Silajdžićevog govora u Mostaru, i atmosfera stvorena u vezi sa hapšenjem Ejupa Ganića, nisu baš najbolji, eufemistički rečeno. Deklaracija donosi novo svjetlo u zahladnjelim odnosima i nadu da bi dijalog Beograda i Sarajeva mogao biti nastavljen. Ovo je dobra stvar jer postoje mnoga otvorena pitanja koja moraju biti razriješena na nivou dviju država.

Silajdžić sigurno nije potpisanom deklaracijom “ zloupotrebio volju vlasti u Srbiji da se po svaku cijenu relaksiraju odnosi država u regionu”, kako tvrdi partija Dragana Kalinića. Šta znači “relaksiranje odnosa po svaku cijenu”, u stranci nisu uspjeli precizirati.

Ako jeste došlo do kršenja Ustava BiH, to je nedopustivo, pogotovo od strane članova Predsjedništva BiH. Bez sumnje, Haris Silajdžić veoma često izlazi iz svoje uloge člana Predsjedništva BiH, kao u slučaju prisustvovanja na sahrani osuđenog ratnog zločinca Rasima Delića, što je za svaku osudu.

Međutim, u “istorijskim trenucima” u kakvim živimo, za pohvaliti je svaki dobronamjeran susret državnika i potpisivanje dokumenata koji bi trebalo da poboljšaju odnose između dvije zemlje. Jedino na šta bi se s tim u vezi trebala trošiti energija je realizovanje takvih dokumenata u praksi. Za sada je potpisana Deklaracija tek mrtvo slovo na papiru.

 


Buka preporuka

Politika

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.