<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Ivan Čolović: Milan Nedić i srpski nacisti slave Vidovdan

POGLAVLJE IZ KNJIGE

Poglavlje iz autorove knjige u pripremi: „Ubistva na polju Kosovu. Istorija kosovskog mita“.

10. decembar 2015, 12:00

Među prigodnim člancima kojima je „Politika“ 28. juna 1939. godine obeležila pet i po vekova od Kosovske bitke, bio je i jedan prilog armijskog generala Milana Nedića (1877-1946). Posebno nadahnuto general je pisao o Obilićevom junačkom liku, koji je pet vekova bio izvor nepokolebljive volje srpskog naroda da se nikad ne prizna vlast zavojevača, odnosno, kako se slikovito izrazio Nedić, koji je „vraćao veru i samopouzdanje i budio takav divlji otpor i prkos pred kojima smrt nije značila ništa“. Kosovo i Obilićev junački lik, zaključio je on, treba i u godini kad se slavi petsto pedeseti Vidovdan da budu narodu i državi svetao primer hrabrosti, jer dolaze teški dani: „Danas, kada se navlače crni oblaci preko celog evropskog neba, pa i nad našom otadžbinom“, upozoravao je Nedić, „danas se mi opet vraćamo Kosovu, srpskome Jerusalimu, večitome izvoru naše životne snage, da udahnemo vazduh njegovih crvenih božura i njegove obilićevske borbenosti. Danas se vraćamo njemu da se tamo napunimo herojskom snagom, rodoljubljem i otačestvoljubljem naših pradedova. Kao i u prošlosti tako nam i danas Kosovo, polje večne naše slave postaje potstrekom i putokazom“.[1]

I zaista, uskoro su se crni oblaci – najpre u obliku nemačkih aviona, koji su 6. aprila 1941. bomardovali Beograd – nadneli i nad Jugoslaviju i, posle neslavnog dvonedeljnog rata, srpski narod, zajedno s drugim narodima Jugoslavije, našao se pod čizmom novog zavojevača. U toj nezavidnoj situaciji general Nedić će se prihvatiti mesta predsednika takozvane „vlade spasa“ u okupiranoj Srbiji, a u kvislinškoj štampi biće pozdravljen kao narodni spasilac, čovek koji je ustao u odbranu srpskog naroda, njegove časti i njegovog dostojanstva. Zaboraviće se da je dve godine ranije Nedić hvalio „divlji otpor i prkos“ odmetnika protiv turske vlasti, pa će sada biti hvaljen i slavljen zato što se, zajedno sa nemačkim vlastima, bori protiv „divljaka“ i „bandita“ koji remete red i mir u Srbiji posvećenoj obnovi i izgradnji. Samo ako se tako radi – tvrdili su Nedić i njegove pristalice – srpski narod će biti pošteđen biološkog uništenja i moralne propasti. Samo politika saradnje s nemačkim Rajhom navodno će vratiti srpski narod njegovim autentičnim etičkim vrednostima, njegovoj svetinji – Kosovu.

U stvari, objasnio je Nedić u „Poslanici srpskoj omladini“, objavljenoj 10. septembra 1941. godine, poraz u aprilskom ratu bio je „jugoslovenska sramota, a ne srpska“. Srpski narod je i posle tog rata ostao ono što je uvek bio – „narod vitezova“ i nastavio da ide putem časti i junaštva, kojim ga, posle sloma Jugoslavije, vodi negov novi vođa i spasilac. Mladi srpski naraštaj neće skrenuti s tog puta dokle god se upravlja prema jedinom pouzdanom orijentiru – viteškom zavetu slavnih kosovskih predaka. „Ne gledaj ni levo ni desno, omladino srpska“, kaže Nedić u ovoj epistoli, „gledaj samo na velike svoje pretke… Neka u tvojim mladim srcima zakuca opet onaj herojski, viteški otkucaj kojim je kucalo srce srpskog naroda kroz vekove. Neka u tebi živi uvek samo duša naših praotaca i onda nikad nećeš skrenuti sa pravog narodnog puta“. Predsednik „vlade spasa“ mladima će pomoći da ostanu na ovom spasonosnom narodnom putu, jer je on medijum kroz koji se slavni preci danas oglašavaju Srbima, da im poruče da je saradnja s okupatorom nastavak njihovih slavnih junačkih dela: „Kroz moju dušu i moje srce“ – objasnio je Nedić mladima – „govore vam oni milioni iz grobova koji su slavno, požrtvovano, pali na bojnim poljima vas radi, vama da bude bolje“. Ako neka zabludela omladinska duša ipak skrene s ovog slavnog puta, čeka je predačka kletva: „Ko sa njega skrene, otpadnik je, izdajnik je svoga naroda“ (Nedić: 10-11).

Ova osuda narodnih izdajnika, koju izriče predsednik jedne kvislinške vlade, danas se može shvatiti kao primer Nedićevog besramnog cinizma, ili kao dokaz njegovog političkog slepila, ili – s malo više dobre volje – kao svedočanstvo da ovom saradniku okupatora savest nije bila mirna. I drugi njegovi govori i poslanice pokazuju da nije prestajao da se opsesivno obračunava s izdajom i izdajnicima. Tako je i izbegličku vladu u Londonu redovno nazivao izdajničkom. U jednom javnom obraćanju seljacima, objavljenom 18. januara 1942. godine, on je osudio „engleske plaćenike“, što su na početku rata pobegli iz zemlje, ostavili narod na cedilu i na taj način izdali zavet predaka, amanet cara Lazara da se ima ostati s narodom i deliti njegova sudbina. „S Kosova ne pobeže ni car Lazar, niti pobegoše njegovi doglavnici“ – podsetio je Nedić srpske seljake – „ne ponesoše zlato sobom u daleke zemlje, nego izgiboše svi od reda braneći otadžbinu i narod – privoleše se carstvu nebeskome, a ne punom džepu i engleskom čanku“ (Isto: 34).

Dolazak ovog generala na čelo kvislinške vlade u Srbiji 1941. godine nije bio sasvim neočekivan, ako se ima u vidu da je on uoči rata, kad je bio ministar vojske i mornarice u vladi Cvetković-Maček, sarađivao sa profašističkim političarem Dimitrijem Ljotićem (1891-1945), pomagao njegovom ilegalnom pokretu Zbor i otvoreno se zalagao za približavanje Jugoslavije silama „Osovine“, zbog čega je novembra 1940. godine bio smenjen s položaja ministra. Kao predsednik „vlade spasa“, Nedić je najveću podršku imao u Ljotiću i drugim predratniim germanofilima i simpatizerima novog nemačkog Rajha. Oni su mu pomagali da kolaboraciju s okupatorskim vlastima predstavi kao junački i martirski podvig dostojan kosovskih junaka i drugih slavnih srpskih predaka. Za to su im poslužile proslave Vidovdana, koji za vreme okupacije nije bio državni praznik, ali je crkveni pomen kosovskim junacima u Sabornoj crkvi u Beogradu sačuvao karakter političko-nacionalne manifestacije. Ovim pomenima su prisustvovali članovi vlade, sa predsednikom na čelu, kao i najvažniji predstavnici kulturnog i prosvetnog života, akademici, profesori univerziteta, upravnik Narodnog pozorišta, direktor Opere i druge ličnosti tog ranga. „Novo vreme“, „Naša borba“ i druge novine redovno su objavljivale ilustrovane izveštaje o ovim pomenima, ne zaboravljajući da navedu imena prisutnih uglednika i tako pokažu da je srpska elita uz Nedićevu „vladu spasa“. Pored toga, brojevi novina od 28. juna imali su po nekoliko prigodnih političkih komentara i istorijskih i književnih priloga posvećenih Kosovskom boju, među čijim autorima su bili i neki intelektualci koji su se s prilozima o Vidovanu pojavljivali i u predratnoj štampi – Vladimir Vujić (1886-1951), Gligorije Božović (1880-1945), Svetislav Stefanović (1877-1944), Miroslav Spalajković (1869-1951). Sad su oni dobili priliku da svoje simpatije prema nemačkom Raju i njegovom vođi, ranije diskretne i nerazgovetne, otvoreno i radosno objave.

U nastojanju da generalu Nediću pomognu da na sebe navuče kostim kosovskog mučenika i narodnog spasitelja, srpski nacisti su poraz Jugoslavije u aprilskom ratu predstavljali kao moralnu opomenu, koju je narod sa razumevanjem prihvatio, uvidevši da je u propaloj državi bio nacionalno razjedinjen, odnosno da je živeo u zabludi i laži, kao što su Srbi, posle Kosovske bitke, uvideli grehe svoje vlastele, zbog kojih je ta bitka izgubljena, i posvetili se očuvanju i jačanju duhovnih i viteških vrednosti, strpljivo se pripremajući za trenutak nacionalnog preporoda. To je autor prigodnog članka „Vidovdan“, objavljenog u „Novom vremenu“, 28. juna 1941. godine, potpisanog inicijalima P.M., nazvao „moralnom poukom jednog poraza“: „Na Kosovu Polju izgubli smo državu, zbog duhovne razjedinjenosti, zbog nacionalne i političke rascepanosti. U kosovskoj tragediji, međutim, našli smo sebe kao narod. Kad se slomio mač, zastrunele su gusle. One su narod vratile sebi, one ga ujedinile i duhovno uzdigle… Mi smo ponovo izgubili državu, i to pod okolnostima ništa manje utešnim od onih pre nekoliko stotina godina. I mi ponovo imamo zadatak da nađemo sebe kao narod, jer smo danas sudbinski na još većem bespuću od onoga na kome smo se našli posle Kosova. Da se ne bismo izgubili na tome bespuću, mi moramo da imamo jedan siguran putokaz. I mi ga imamo. Imamo ga u vidovdanskoj tradiciji, u onom nacionalnom duhu koji nas je čuvao i krepio i održao kroz pet stotina godina ropstva“.

Moralni pad, koji je navodno bio posledica napuštanja vidovdanske tradicije i koji je doveo do poraza u aprilskom ratu, Svetislav Stefanović, novi predsednik Srpske književne zadruge, razložio je u tri momenta. Najpre, za razliku od kneza Lazara i njegovih vitezova, koji su ratovali na strani Evrope i branili je do smrti od najezde sa istoka, srpski narod je 1941. godine bio gurnut u rat protiv Evrope. Njegove vođe, zarativši protiv Nemačke, „izdale su narod i gurnule ga u propast i sram“, u nepotreban rat protiv „revolucionarnog evropskog poretka“. Drugo, dok su se srpski vladari uvek časno držali date reči i ugovora, pa je tako despot Stefan Lazarević, kao častan čovek od reči, poštovao ugovor koji je imao s Turcima i ratovao na njihovoj strani protiv Tamerlana, dotle su političari i oficiri 1941. godine „verolomno prekršili Trojni pakt“ i tako izdali „večito viteško shvatanje časti“. Najzad, u bici 1389. godine prvi su stradali vladar i vlastela, a 1941. godine, čim je počeo rat, vođe puča protiv Nemačke pobegle su iz zemlje, ne brinući o narodu. „Tako je“, zaključuje Stefanović ovo svoje tumačenje moralnih pouka aprilskog poraza“, „Vidovdan 1389. ostao za vekove dan žrtve i časti, a Vidovdan 1941. ostaće, bez obzira na ishod rata dan izdajstva i sramote“.[2]

Vladimir Vujić, u govoru koji je u slavu kosovskog praznika održao preko beogradskog radija 25. juna 1942. godine, reći će da je glavna pouka koju treba izvući iz aprilskog poraza – neophodnost da srpski narod krene putem moralnog pročišćenja. To je njegov novi odgovor na pitanje kako je srpski narod poraz na Kosovu pretvorio u pobedu, koje je prvi put postavio četiri godine ranije. Tajnu ove „čudesne transformacije“, Vujić je 1938. godine našao u mitu o stradanju i trpljenju, o istrajnoj veri u konačnu pobedu duha, o „herojskoj trpeljivosti koja sve pobeđuje“, a sada je to zamenio mnogo radikalnijim etičkim stavom. Trpljenje i vera u pobedu nisu dovoljni, narod mora da doživi katarzu: „Kojim čudesnim putem se pretvara poraz u pobedu? Vidovdanska istina odgovara: putem kajanja i očišćenja. I narodi i pojedinci dižu se i čiste se samo punim priznanjem istine, pokajanjem, koje i nije ništa drugo do hrabro i bezobzirno priznanje istine i priznanje greške. To je srpski put kojim se iz katastrofe stvara nov život; ne malodušnost, ne potištenost, ne haos, nego gorčina priznanja i kajanja kroz koju se ide u sjajnu budućnost“. U skladu s ovim, Vidovdan je dobio novo ime – Dan pokajanja.[3]

Obraćajući se Srbima preko okupiranog Radio Beograda, ovaj učeni germanista morao je da siđe s visina teološko-političkog diskusa i da za stvar nove vlade poradi na mnogo konkretniji način, da u ime „vidovdanske istine“ nedvosmisleno osudi Nedićeve neprijatelje – jugoslovensku vladu u Londonu, njene zapadne saveznike i komuniste, i da, isto tako jasno, pohvali takozvanu „novu Evrope“ sa Nemačkom na čelu: „Pre no što se uputimo u crkve“, poručio je Vujić Srbima, „da se pomolimo Bogu za spas srpskog naroda i za njegov častan srpski nacionalni ulaz u novi svet oslobođen boljševičke nemani i plutokratske nepravde, da se setimo i oba Kosova: onog časnog i slavnog 1389. kada su se Srbi borili za hrišćansku Evropu i ovog nečasnog i neslavnog 1941, kada su, obmanuti, pošli uz neprijatelja Evrope i hrišćanstva“. I još konketnije i praktičnije, profesor Vujić je u ime vidovdanske istine osudio i nesavesne Srbe crnoberzijance, jer nas njene poruke – rekao je on – „prenete u jezik stvarnosti i današnjice opominju u ime srpskog izbora carstva nebeskoga da crnom berzom ne ocrnimo svoj časni srpski obraz“. Govor je završio očekivano, pohvalom Nedića kao sledbenika kosovskog zaveta: „Neka nas predstojeći Vidovdan opomene na put spasa i obnove kojim nas časno vodi Milan Nedić, pretsednik srpske vlade, na put za koji mirno možemo reći kada ga okončamo: „Sve je sveto i čestito bilo i milome Bogu pristupačno“.

Apele da se oslobodi zabluda i moralne zapuštenosti u kojima su ga navodno držali nesavesni i korumpirani vlastodršci u prethodnoj državi, i zbog kojih je ta država neslavno poražena u aprilskom ratu, upućivali su srpskom narodu i drugi ideolozi Nedićeve Srbije. U vreme kad je Vladimir Vujić preko radija pozivao Srbe na vidovdansko pokajanje, njegov istomišljenik Velibor Jonić (1892-1946), ministar prosvete i vera u Nedićevoj vladi, pozdravio je to pokajanje kao stvar koja se s uspehom odvija i već daje ohrabrujuće rezultate. Nije ni čudo što Srbima pokajanje ide od ruke, jer im je Nedićeva vlada odmah dala melem kojim se duh spskog naroda efikasno isceljuje i oporavlja – kosovski mit. „Posle lanjskog poraza“, kaže ministar Jonić, „srpski narod je u prvi mah bio zbunjen i pometen. Odveć dugo je od njega skrivana istina, da bi on bio u stanju da shvati šta se zbiva s njim i oko njega. Onda je odjeknuo glas Milana Nedića. I polako, ali sigurno, kroz patnju i stradanja pročišćuje srpski narod sebe. Gradilačko oduševljenje potiskuje rušilački bes, a obnovljeni srpski nacionalizam sve više i više odnosi pobedu nad nevernicima i malodušnicima. Naročito nacionalna omladina srpska, kroz rad i trud, kroz napor i znoj, korača u susret lepšoj budućnosti. Tako kosovskim mitom srpski narod opet isceljuje sebe“.[4]

I teolog Đoko Slijepčević (1907-1993), blizak saradnik Dimitrija Ljotića, pisao je o moralnom padu kao uzroku poraza u aprilskom ratu, „neviteškog poraza“, kako se on izrazio, i o potrebi obnove i preporoda srpskog naroda putem povratka kosovskom zavetu. „Iz tog unutrašnjeg zapustošenja i moralne posrnulosti rodila se naša propast“ – lamentirao je Slijepčević nad Srbijom 28. juna 1943. godine, „ono ubogo i ružno naličje Kosova, jedan poraz koji nema nijednog viteškog momenta u sebi. I baš zato ovaj Vidovdan ima za nas ogroman i sudbonosan značaj. Kao oštra opomena i kao snažan podstrek. Opomena, da se svi bez izuzetka vratimo na osnove kosovskog opredeljenja i podstrek da u molitvama Svetom Knezu nađemo potrebnu snagu za delo obnove i preporoda… Vidovdanska ideja služenja narodu treba da se rascveta u stalna pregnuća na duhovnoj obnovi, moralnom uzrastanju i nacionanom očišćenju svega onoga što je doprinelo da nam ovaj Vidovdan bude dan tuge, ne one naše prave herojske tuge, nego one obične, ljudske tuge, koja razjeda i kobi i kažnjava zbog bezumnog odstupništva od ideje Kosova i Vidovdanskih Zaveta“.[5]

Ovi lamenti nad moralnim posrnućem srpskog naroda i pozivi na njegovo pročišćenje, koje su za vreme okupacije objavljivali ideolozi Nedićeve „vlade spasa“, mogu se danas čitati kao kvislinška verzija starog – i u XIX veku često oživljavanog – teološko-politikog tumačenja kosovskog poraza kao božje kazne zbog grehova koje su počinili razuzdani Dušanovi naslednici. Takođe, u ovim moralističkim pridikama srpskih nacista može se naći odjek „retorike moralne opomene“ koju su – kako je utvrdio Jan-Verner Miler, istraživač političkih ideja u Evropi XX veka – praktikovale autoritarne političke vođe u Evropi uoči i za vreme Drugog svetskog rata, među njima i maršal Peten, šef takozvane višijevske Francuske, odnosno francuske kvislinške državne tvorevine, slične Nedićevoj Srbiji. „U svojim novogodišnjim obraćanjima narodu“, navodi Miler, „natmureni maréchal uporno je poručivao da ne zna šta nosi budućnost, ali da je oduvek siguran u jednu stvar – da je sadašnje stradanje Francuske kazna za njenu dekadenciju u predratnom periodu“ (Miler: 130).

Prilika za promociju Nedića kao kosovskog junaka pojavila se i 14. aprila 1942. godine, kad su nemačke okupacione vlasti, da bi se predstavile kao poštovalac srpskih svetinja, organizovale prenos moštiju kneza Lazara iz Zagreba, gde su po završetku rata bile sklonjene, u Sabornu crkvu u Beogradu. U članku koji je tim povodom objavio u „Našoj borbi“, Dimitrije Ljotić je istakao da pravi Srbi sve ljude i događaje mere „kosovskim merilom“ i da se Nedićeva izuzetna veličina najbolje vidi kad se on tako meri. Na primer, general je bio potiv rata s Nemačkom, jer se on mogao izbeći, kao što bi i knez Lazar izbegao da se bije s Turcima, da je to bila opcija. I Ljotić ovako razmišlja. „Uzmimo, dakle, Kneza Čestitog – čijim se moštima već toliko dana Beograd neprestano poklanja – i pitajmo se: da li bi on srljao u rat s narodom i zemljom svojom da je rat mogao izbeći? Da je on bio u prilikama u kojima su bile današnje londonske izbeglice, zar bi on grešno i ludo bacio svoj narod u propast, zar bi on dao vikati ’bolje rat nego pakt’?“ Kad je počeo rat, Nedić je ostao s narodom, kao što su to svojevremeno uradili Lazar i njegovi vitezovi, za razliku od „londonskih izbglica“, koji su napustili vojsku i narod prvog dana rata, „tražeći sigurno sklonište za sebe i svoje“. Nedić s odličnim polaže kosovski ispit – razvija dalje svoju tezu Ljotić – i zato što je posle izgubljenog rata prihvatio saradnju s pobednikom, kao što su to uradili Lazareva udovica Milica i njihov sin Stefan. Srpska istorija ih zbog toga ne osuđuje, nego „sa setom, i kao kroz teške uzdahe, sve to s priznanjem iznosi, a naročito onu ličnu žrtvu koju prinosi svetica i kneginja i majka time što najmađu kćer svoju, Oliveru, daje za ženu nekrstu-pobedniku i usmrtitelju Kosovskog kneza Lazara, Bajazitu“. Narod je, zaključuje Ljotić, „za Milicu i Sefana Visokog sačuvao svu svoju ljubav“.[6] Ostavio je svojim čitaocima lak zadatak da pogode ko u okupiranoj Srbiji zaslužuje svu ljubav spskog naroda.

U ovim čestim evokacijama Kosovske bitke u štampi Nedićeve Srbije javlja se termin „nacionalni mit“, koji je – kao što je rečeno u prethodnom poglavlju – u srpski politički diskurs stigao 1930-ih godina posredstvom intelektualaca impresioniranih novim desničarskim pokretima u Italiji i Nemačkoj i njihovim pozivima da se porivi mladosti, volje za moć, žudnje za plemenitim žrtovanjem života i drugi nagoni – o čijoj eruptivnoj snazi i lepoti navodno govore mitovi zdravih evropskih rasa – oslobode ograničenja koja im je nametnuo neherojski poredak parlamentarne demokratije i njeni racionalni i restriktivni zakoni. Sada, u vreme kvislinške „vlade spasa“, bilo je mogućno i poželjno da se kosovski mit, kao srpski nacionani mit neposredno veže za nemački mit, odnosno za njegovu nacističku verziju, koju je ponudio Alfred Rozenberg. Za to su se pobrinuli Damnjan Kovačević, jedan od ideologa Ljotićevog Zbora, i Nedićev prijatelj Miroslav Spalajković. U članku „Nacionalni mit“, Kovačević je pošao od Rozenbergove ideje da će nestati nacija koja svoju budućnost ne gradi na onome što je bila „pri svom prvom buđenju“, da bi zaključio da upravo takva opasnost preti srpskoj naciji, jer je u prethodne dve decenije bila lišena svog nacionalnog mita, a time i „onog organskog imuniteta koji narodni organizam štiti od svake zaraze“. Srbi su bili na rubu katastrofe, jer su se bez zaštite našli na udaru jedne velike političke epidemije. „I šta je bilo prirodnije“, dočarava taj kritični trenutak Kovačević, „kada je našem narodu oduzet njegov mit, već da ga jevrejsko-masonsko-boljševička zaraza zahvati, da otruje i podrije njegovu životnu snagu i da ga pravo odvede u katastrofu“. Srećom po srpski narod, katastrofa je izbegnuta kad je Hitlerova Nemačka okupirala Srbiju, jer je tada bilo mogućno da se primeni terapija nacionalnog ozdravljenja koju su razvili Hitler i Musolini i izlečili svoje nacije, kad su one bile zahvaćene „internacionalističkom epidemijom“. „Dva čoveka“, kaže Kovačević, „Hitler i Musolini, pronašli su principe i metode kojima su svoje nacije ne samo spasli opasnosti katastrofa, već ih tako potpuno izlečili da su se njihovi narodi podmladili i osposobili za ostvarenja kakva istorija nije videla… Hitler i Musolini našli su serum za lečenje te duhovne zaraze… Taj serum, jedini pravi lek za ozdravljenje zaraženog nacionalnog duha, to je vaskrsavanje starog nacionalnog mita, i na njegovim osnovama izgrađivanje novog nacionalnog mita“.

Musolini je, polazeći od mita starog Rima, stvorio mit fašizma, a Hitler je na temelju starogermanskog herojskog mita krvi izgradio mit nacional-socijalizma. Na isti način, Srbi mogu, oslanjajući se na iskustvo pomenute dvojice uspešnih izlečitelja nacija, da proizvedu sopstveni serum, pogodan za lečenje svog obolelog nacionalnog organizma. I, razume se, taj serum će se praviti od kosovskog mita. „Učinimo“, predlaže Kovačević, „da na osnovama svoga Kosovskog mita izraste novi nacionalni mit i bolesni duh će biti izlečen; ni London, ni Moskva, ni Draža neće više moći biti kliconoše teške zaraze“. Kad na temelju starog kosovskog mita bude izgrađen srpski nacional-socijalistički mit, u njemu će glavnu ulogi imati srpsko seljaštvo, odnosno srpski seljački socijalizam, s kojim će Srbi naći svoje mesto u Novoj Evropi: „I svom nacionalnom mitu prošlosti, kosovskom mitu mi moramo dati novo savremeno uobličenje, takođe socijalizmom svoje vrste naše nacionalne bitnosti, našeg seljaštva, dakle seljačkim socijalizmom. Naš novi mit, seljački socijalizam izlečiće naš narod ne samo od svake inernacionalne zaraze, od svih sadašnjih i budućih grozničavih napada prouzrokovanih spolja, već će ga seljački socijalni poredak osposobti da, nadživljujući svoju katastrofu, naš narod u novoj zajednici socijalizovanih naroda koja se stvara u Novoj Evropi, zauzme ono mesto koje mu prema njegovoj nacionalnoj specifičnoj socijalizaciji pripada“.[7]

I Spalajković se, u članku „Srpski narodni mit i Evropa“, oslanja na Rozenbergov Mit XX veka, na njegove, kako on kaže, „duboke filozofske analize nove evropske ideologije“, ali se vidi da je čitao i Kovačevića. Od njega je preuzeo tezu da je u periodu između dva rata srpski narod izgubio kontakt sa svojim nacionalnim mitom i zagazio u mutne vode internacionalne mitologije. „Dvadesetogodišnji period Jugoslavije“, piše Spalajković, „napuštanje srpskog imena i srske zastave, izdajstvo srpske državne misli i raspadanje srpske narodne duše, vodviljski junaci od 27. marta, vlada narodne propasti, jugoslovenska ratna tragikomedija, bekstvo iz zemlje, jugoslovenska vlada u Londonu – ni jedna od tih epizoda ne ulazi u srpski nacionalni mit, sve one – sva ta neverstva i izdajstva – pripadaju internacionalnoj mitologiji dvadesetog veka“. Na svu sreću – i Spalajković, kao Kovačević, sa lamenta nad katastrofom u koju je politika prethodne države odvela srpski narod prelazi na optimističke tonove – veštačkoj odvojenosti srpskog naroda od svog mita došao je kraj i on se uz pomoć Hitlera i drugih graditelja nove Evrope vraća kosovskim junacima, tim „rasnim idealnim obrascima“, otelovljenjima „neodoljive sile rasnog nagona“. Sa njima, sa svojim ponovo nađenim kosovskim mitom, srpski narod će naći svoje prirodno mesto u preporođenoj Evropi. Njegovi pogledi već sada „upravljaju se velikom nemačkom narodu i među Srbima se održava nada da će nosioci nacionalno-socijalističke misli prihvatiti i nastaviti tradicije svojih duhovnih preteča i u evropskoj zajednici, koja se stvara, priznati srpskom narodnom mitu onaj idejni i moralni rang koji zalužuje“. Srbi s razlogom očekuju da će mitsko Kosovo u novom evropskom mitu imati istaknuto mesto, u stvari mesto jednog od prvih otelovljenja ovog mita, i da će se zahvaljujući tome u novoj zajednici evropskih naroda osećati kao kod kuće. „One ideje koje tek sada pobeđuju u Evropi“, piše Spalajković, „ušle su u naš kosovski mit još pre toliko stotina godina. I pre Kosova sva etička i idealna stremljenja srpskog naroda izviru iz rasnog spiritualističkog shvatanja života, iz sveopšteg narodnog verovanja u večnost duha i duše“.[8]

Lečeći srpski narod od ideološke zaraze serumom na bazi kosovskog mita i ispravljajući navodne zablude predratnih političara, koji su državu i narod okrenuli protiv Velikog Nemačkog Rajha, graditelja nove, autentične Evope, Nedićeva „vlada spasa“ pozivala je Srbe da se obračunaju sa konačno demaskiranim neprijateljima srpskih i evropskih vrednosti, a pre svega sa komunistima, najvećoj opasnosti koja je, po mišljenju srpskih nacista, u to vreme pretila Srbima i ostalim civilizovanim Evropljanima. I u tom obračunu – kao i u obračunu s drugim svojim zabludama i grešnim strastima – Srbi mogu da se oslone na kosovski mit, da budu uvereni da bi i knez Lazar, da je kojim slučajem živ, bio antikomunista, kao što je to novi spski spasilac general Nedić. Tu pretpostavku, koja bi danas spadala u domen takozvane „virtuelne istorije“, izneo je Mihailo Tošović, autor jednog od prigodnih članka objavljenih u novinama povodom Vidovdana 1943. godine. „Kad bi se čestiti Knez Lazar ponovo našao među Srbima“ – zamišlja Tošović – „i saznao da se danas radi o takvoj opasnosti koja može da bude propast srpskog naroda i cele Evrope, on bi sigurno i sad, kao pre petsto godina, pozvao sve Srbe u borbu, kao što je to današnji vođ i spasilac srpskog naropda, Milan Nedić, više puta činio. Čestiti Knez bi i sad kao i pred kosovsku bitku zaklinjao srpski narod: ’Ko je Srbin i srpskoga roda’“. Mada su bezbožni komunisti gori od Turaka, jer su ovi drugi ipak „bili narod koji je znao za Boga, za obraz, za dobro i zlo“, Lazar pred njima ne bi ustuknuo. „Ali pored svega toga“, predviđa Tošović, „Čestiti Knez kao Srbin, heroj i mučenik ne bi se nimalo uplašio ovoga zla komunističkog i njegove opasnosti, niti bi stao i klonuo. Kao onda, tako i sada, on se ne bi kolebao: ’Krv proliti i ne zažaliti, radi Boga i krsta časnoga’“.[9]

Među Nedićevim i Ljotićevim pristalicama bilo je i onih koji su tvrdili da kosovskim serumom treba Srbe lečiti i od zaraze koju šire Draža Mihailović i njegovi četnici, jer su ovi bili lojalni jugoslovenskoj vladi u izbeglištvu, pa samim tim nosili klice izdaje srpskog duha i kosovskog mita koje su – kako je u navedenom članku rekao Damnjan Kovačević – dolazile i iz Londona, a ne samo iz Moskve. S druge strane, zajednički antikomunizam Nedića, Ljotića i Mihailovića upućivao ih je od početka na saradnju, da bi ona pred kraj rata, in extremis, prerasla u stvaranje zajedničkog fronta protiv Titovih partizana. U stvari, i četnici su bili razvili antikomunistički lek sličan onom koji su nudili Ljotić i dugi srpski nacisti bliski njemu i Nedićevoj „vladi spasa“, i od početka rata su i oni srpskom narodu nudili izbavljenje od komunističke pošasti putem povratka nacionalnim svetinjama i junacima, počev od kosovskih. Milan B. Matić, istoričar koji je istraživao četničku i partizansku periodiku u Srbiji u toku Drugog svetskog rata, utvrdio je da je među oko sto naslova četničke štampe iz tog vremena bilo 22 biltena pod naslovom „Vidovdan“. Mihailović je u toj štampi predstavljan kao vođa sazdan od crta najvećih junaka srpske istorije: „Draža je“ – piše u jednom članku objavljenom 20. marta 1943. u listu „Ravna gora“ – „simbol naše nacionalne borbe za slobodu i pobedu naše državne misli. Draža je u svim srpskim planinama, u svim srpskim domovima, u svim srpskim srcima, dušama i mislima, u svesti i savesti svakog Srbina, ko nije izrod i odrod svoga naroda i izdajnik svoga Otačastva. Draža je u zamahu Kraljevića Marka, u podvigu Obilića, požrtvovanju braće Jugovića, u pregalaštvu Karađorđevih i Miloševih ustanika, u vihoru kosovskih osvetnika. Draža je u jeku srpskih gusala, u ritmu Njegoševa deseterca, u zvuku srpskih svetosavskih zvona, u dahu vetrova srpskih planina“ (Matić, B. M. 1995: 135).

Međutim, uskoro će sa srpskih planina dunuti vetrovi koji će, potpomognuti vihorom iz ruskih stepa, zbrisati Mihailovića, Ljotića, Nedića i druge njima slične pretendente na ulogu novih srpskih vođa i junaka, i Srbija i Jugoslavija pokloniće se pobednicima i njihovoj zastavi – crvenoj, komunističkoj.

Literatura

Konstantinović, Radomir 2004: Filozofija palanke, Otkrovenje, Beograd.

Matić, Milan B. 1995: Ravnogorska ideja u štampi i propagandi četničkog poreta u Srbiji 1941-1944. Priredili M. Vesović i K. Nikolić, Institut za savremenu istoriju, Beograd.

Miler, Jan-Verner 2013: Osporavanje demokratije. Političke ideje u Evropi dvadesetog veka. Prevela S. Glišić, Fabrika knjiga, Beograd.

Nedić, Milan 1944: Moja reč Srbima. Govori Milana Đ. Nedića održani u 1941-1944 god, Štamparija „Luča“, Beograd.

Poglavlje iz autorove knjige u pripremi: Ubistva na polju Kosovu. Istorija kosovskog mita.



1. Milan Đ. Nedić, „Kosovo, izvor nesalomivih nada i životne snage našeg naroda“, “Politika“, 28. jun 1939.
2. Svetislav Stefanović, „Zapis letopisca na Vidovdan 1941“, „Novo vreme“, 3. jul 1941.
3. Tako je Vidovdan nazivan u naslovu ovog Vujićevog govora, objavljenog u „Novom vremenu“ od 27. juna 1942. godine: „Pred dan pokajanja“.
4.Velibor Jonić: „Smisao Vidovdana“, „Obnova“, 27. jun 1942, „Srpski narod“, 26. jun 1942.
5. Đoko Slijepčević: „Naše opredeljenje. Uoči Vidovdana 1943“, Obnova, 27. jun 1942.
6. Dimitrije Ljotić „Nedić i niko drugi“, „Naša borba“, br. 34, 26. IV 1942. Preštampano u: Ljotić 2001: 77-80.
7. Damnjan Kovačević: „Nacionalni mit“, „Srpski narod“, Božić 1942.
8. Miroslav Spalajković: „Srpski narodni mit i Evropa“, „Srpski narod“, Uskrs, 1943. Ovi Kovačevićevi i Spalajkovićevi prilozi nacističkoj teoriji mita nisu promakli pažnji Radomira Konstantinovića. U Filozofiji palanke on o tome piše: „Kada se srpski nacizam poziva na kosovski mit, pokušavajući da u njemu vidi osnovu svoga ulaženja u Rozenbergov ’novi mit’ nacional-socijalizma i, čak, kad pronalazi istovernosti u glavnim odlikama kosovskog mita i ’novog mita… onda je to nedvosmisleno unakažavanje kosovskog mita, prljavo trgovanje s njim na putu u nacistički logor „Nove Evrope“. Ali i bez Rozenberga i nacizma, pa čak i u racionalnom nemirenju s Rozenbergom, svaka apsolutizacija svakog mita (pa i kosovskog mita) vodi netrpeljivom nacionalizmu pa i krajnjoj njegovoj konsekvenciji, nacizmu, tako da bi se moglo govoriti o svojevrsnom protivrozenbergovskom rozenbergovstvu kao potencijalnoj mogućnosti i pre i posle Rozenberga, jer vodi onom ’unutrašnjem glasu’ plemena, njegovoj neartikulisanosti, sukobu sa svešću (vremenskom i istoričnom) pa, tako, i zlu ovog sukoba kao pra-zlu svakog zla. Postajući izvor i oblik plemenskog nad-ja, iracionalno-mistička nad-stvarnost, svaki mit, bez obzira na svoj racionalni sadržaj (pa tako i kosovski mit), postaje izvor i oblik zla, otuđujući se od samog sebe sopstvenom apsolutizacijom“ (Konstantinović 2004: 308-309).
9. Mihailo Tošović. „Vidovdan“, Novo vreme, 28. jun 1943.

Izvor Peščanik