<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Ivana Marić za BUKU: Ženama se prebacuje što se bave bilo čim drugim osim kućnim poslovima, udajom i brigom o djeci

KAMPANJA PROTIV GOVORA MRŽNJE

Govor mržnje je najviše zastupljen na web-forumima i na društvenim mrežama na kojima se ne koriste stvarna imena. Sakriveni iza lažnog imena ili pseudonima, mnogi su hrabri i odvažni.

22. oktobar 2020, 8:19

 

„Govor mržnje je stoga najviše zastupljen na web-forumima i na društvenim mrežama na kojima se ne koriste stvarna imena. Sakriveni iza lažnog imena ili pseudonima, mnogi su hrabri i odvažni. Međutim, kada ih u okviru provedenih istraživanja suočite direktno sa ljudima kojima upućuju prijetnje i uvrede, automatski se povlače, ublažavaju i pravdaju svoje kritike“, rekla je za BUKU politička analitičarka Ivana Marić.

Sa Ivanom Marić razgovaramo o govoru mržnje, koliko se žene u politici susreću sa ovim govorom i kako se boriti protiv toga.

Koliko se žene koje se bave sa politikom, kao i analizom iste, susreću sa govorom mržnje?

Svako ko javno iznese svoj stav može računati da će dobiti podršku od ljudi koji slično razmišljaju, ali isto tako mora računati i na kritike, pa čak i prijetnje i uvrede od onih koji razmišljaju drugačije ili uopće ne razmišljaju, već svoje frustracije ispoljavaju kritikujući sve redom. Međutim, govor mržnje se razlikuje u ovisnosti od toga da li svoje stavove iznose žene ili muškarci. Ženama prvenstveno prebacuju to što se uopće bave bilo čim drugim osim kućnih poslova, udaje i brige o djeci, jer su za njih to osnovni i glavni poslovi svake žene. Pored toga, kritičari se često osvrću na fizički izgled žene, kao i na njene moralne osobine tj. na broj partnera s kojima je bila, bilo da se radi o njenim stvarnim ili izmišljenim vezama. Ono što treba da ohrabri svakoga ko se usudi javno govoriti je činjenica da vas napadaju samo oni koji vas se na neki način boje i koji u vama vide prijetnju, posebno za svoj konzervativni način razmišljanja.

Koliko je teško baviti se ovim pozivom, imajući u vidu pritisak, ali i govor mržnje i diskriminaciju kojoj ste izloženi?

Politika bi trebala biti posao kao i svaki drugi, međutim, u državama u kojima je pravosuđe slabo i nedoraslo, politika je poprilično prljav posao. Nije to do toga što smo mi lošiji od drugih, već isključivo do toga što naše pravosuđe ne sankcionira kriminalce, pa se mnogi od njih vrlo lako i vrlo brzo obogate, zloupotrebljavajući svoju poziciju i udružujući se u kriminalne skupine sa drugim kriminalcima. Da nema toga i da pravosuđe radi svoj posao, politika ne bi bila privlačna za takvu vrstu ljudi. No, ovako su oni spremni na sve da zadrže svoj povlašteni položaj i ne prezaju ni od čega da diskreditiraju svoje suparnike. Pri tome često udaraju ispod pojasa i ispod svakog ljudskog dostojanstva, previrući po privatnim životima svoje konkurencije, upućivanjem uvreda, a nerijetko i prijetnji. Zbog svega toga, za politiku u BiH možemo reći da je poprilično uprljano zanimanje. Nadam se da će se to u skoroj budućnosti promijeniti.

U izbornoj smo godini, koliko je u ovom periodu učestaliji govor mržnje upućen političkim protivnicima?

U izbornoj kampanji se odlučuje o tome ko će vladati tj. ko će krasti od građana u naredne četiri godine. Veliki je to ulog za političare, posebno one koji su fokusirani na zloupotrebu položaja i manipuliranje građanima, pa oni ulažu dodatne napore da pobijede. Pošto su u posljednjih par godina društveni mediji postali jako značajni za stvaranje javne slike o političarima i strankama, oni su shvatili da je bitno da uzmu aktivno sudjelovanje u tome uz pomoć plaćenih osoba tj. trollova koji manipulativnim pisanjem i lažima namjerno pokušavaju zavarati birače i navesti ih da glasaju za one koji ih plaćaju. Pri tome ne prezaju ni od uvreda i prijetnji svakome ko razmišlja i govori drugačije. Zbog toga je govor mržnje u predizbornom periodu zastupljeniji, ne zato što ljudi tada više mrze, već zato što su tada više plaćeni da mrze.

Jesmo li uopšte svjesni govora mržnje koji je oko nas, na koji smo se navikli kroz godine izloženosti istom?

Mislim da više ne postoji nijedna osoba koja bar nekad nije bila žrtva govora mržnje. Društvene mreže, posebno one koje omogućavaju lažno predstavljanje, postale su pogodno tle za izbacivanje svih frustracija koje se u nekim ljudima nakupljaju. Ne postoji tema o kojoj biste mogli pisati, a da se neće naći bar neko ko će to kritikovati. Čak da postavite sliku svoje bebe, naći će se oni koji će joj komentirati uši, kosu, glavu, kritikovati vas zašto postavljate sliku svoje bebe i slično. Problem je što ljudi nisu „napravljeni“ da čuju kritike od tako velikog broja ljudi, kao što je to slučaj kada nešto postiramo na društvenim mrežama. Ranije smo takve komentare dobijali samo od svoje porodice i prijatelja, a sada se svi osjećaju pozvanima da komentiraju sve i svakoga.

Zbog čega postoje ljudi koji su skloni da mrze, pa samim tim i koriste govor mržnje usmjeren prema drugima samo zato što te osobe drugačije misle, osjećaju ili izgledaju?

Način života kojim mi sada živimo je drugačiji od ranijeg načina života kada je nekoliko generacija živjelo pod jednim krovom, kada je svako imao svoj zadatak i kada su svi imali jako mnogo posla da se ne mogu baviti tuđim problemima, posebno ne problemima ljudi na drugom kraju svijeta. Novi način života sa sobom je donio brojne prednosti, ali i brojne nedostatke s kojima se mnogi ne mogu nositi. Mnogi sada žive sami i ne moraju voditi računa o tome šta im kaže porodica ili komšiluk, zarađuju dovoljno da imaju dovoljno vremena i novca, ali je pitanje da li imaju s kim trošiti taj novac i provoditi slobodno vrijeme. Prevelik imaginarni izbor nas dovodi u zabludu da bismo mogli imati nešto bolje od onoga što sada imamo, bilo da se radi o životnom partneru, djeci, poslu i sl., što nas čini nezadovoljnim. Mnogo je to frustracija koje ljudi pokušavaju izliječiti kritikujući tuđe postupke i tuđe živote, umjesto da se pozabave svojim postupcima i svojim životima.

Prema podacima iz elektronske baze institucije Ombudsmena za ljudska prava BiH, od 1. januara prošle godine do danas zaprimljene su četiri žalbe koje su registrovane pod šifrom „govor mržnje“, ali i iz ove Institucije priznaju da prijave nisu stvarni pokazatelj govora mržnje, koji je prisutan u javnosti, i da je potrebno raditi na podizanju svijesti o ovom pitanju. Jesmo li kao građani uopšte svjesni problema kada je riječ o govoru mržnje?

Građani nemaju povjerenja u pravosuđe i zbog toga u BiH nema puno prijava za govor mržnje. Ista situacija je i sa prijavama korupcije. Jednostavnim uvidom u prijave biste pomislili da kod nas nema ni korupcije, ni govora mržnje. Zastrašujuće je koliko toga ostane neprijavljeno. Javnost bi trebalo educirati o tome da su to stvari koje ne moraju trpjeti i da su to prekršaji, pa čak i krivična djela za koja njihovi počinioci trebaju i moraju odgovarati. Kada bi se pravosuđe usudilo da riješi nekoliko slučajeva govora mržnje i kada bi se u medijima pričalo o tome, sigurno je da bi to preventivno djelovalo na one koji šire govor mržnje. Međutim, pošto je malo ko kažnjen za govor mržnje, to se prihvata kao uobičajen način komunikacije.

Govor mržnje često se koristi u online komunikaciji, komentarima na društvenim mrežama, odnosno usmjeren je prema ljudima koje direktno ne vidimo. Da li ta virtuelna otuđenost olakšava situaciju onome ko koristi govor mržnje, jer ne vidi osobu kojoj su te riječi upućene?

U direktnoj komunikaciji smo mnogo blaži prema sugovornicima nego što je to slučaj u virtualnoj komunikaciji. Govor mržnje je stoga najviše zastupljen na web-forumima i na društvenim mrežama na kojima se ne koriste stvarna imena. Sakriveni iza lažnog imena ili pseudonima, mnogi su hrabri i odvažni. Međutim, kada ih u okviru provedenih istraživanja suočite direktno sa ljudima kojima upućuju prijetnje i uvrede, automatski se povlače, ublažavaju i pravdaju svoje kritike. Mnogo je posla pred nama u pronalasku rješenja za sprječavanje govora mržnje u digitalno doba. Iskoristila bih ovu priliku da pozovem sve one koji su izloženi govoru mržnje da iskoriste sva sredstva protiv počinioca, počevši od toga da ih prijave medijima ili društvenim mrežama preko kojih se komunikacija odvijala, da pozovu svoje prijatelje da to isto urade, a isto tako da svaku otvorenu prijetnju prijave policiji. Možda se u pravosuđu omakne neka osoba koja će to zaista i sankcionirati.

Mladi su u sve ranijim godinama svog života prisutni na društvenim mrežema, pa su samim tim i sve izloženiji potencijalnom govoru mržnje, kako zaštititi mlade generacije, kako ih edukovati po ovom pitanju?

Istraživanja pokazuju da su mladi sve ranije izloženi ocjeni javnosti i da se sve teže nose sa tim. U posljednjim decenijama, kako se šire društvene mreže, procent samoranjavanja i samoubojstava djece i tinejdžera je nekoliko puta uvećan. To su poražavajući podaci i tim problemom se moramo što prije i što efikasnije pozabaviti. I dok smo mi kao djeca znali samo za igru, današnja djeca od ranog djetinjstva moraju voditi računa o svom izgledu i pridobijanju odobrenja drugih za svoje postupke. Previše je to tereta za nejaka dječja leđa, a posebno za njihovu nerazvijenu svijest o sebi i okolini. Obavezno se moraju uvesti što strožije kazne za svaku vrstu on-line zlostavljanja i olakšan način prijavljivanja takve vrste komunikacije. Pored toga je neophodno i roditelje educirati o tome kako da kod svoje djece što prije primijete naznake problema po tom pitanju.

Koliko je važno shvatiti da svaka izgovorena riječ nosi svoju težinu, pa samim tim i posljedice i odgovornost za izrečeno? Čini mi se da se kod nas riječ olako shvata?

Neki ljudi su sami dovoljno svjesni težine svake izgovorene riječi i ne čine drugima ono što ne bi voljeli da drugi njima čine. Za sve ostale to se postiže kaznama. Što su kazne strože, to će oni brže naučiti kako se treba ponašati, jer je za takve ljude kazna jedini način učenja koji priznaju.