Ivana Zečević: Učenici ne treba da budu knjiški moljci

Znanje koje ne uspijemo da više puta ponovimo i primijenimo se gubi, pa se tako i nagomilane činjenice koje djeca usvajaju gube i to je karakteristika ljudskog pamćenja...

Buka intervju / 01. Septembar 2014

Ivana Zečević, profesorka na studijskom programu psihologije Filozofskog fakulteta u Banjaluci, radila je kao vođa tima koji je analizirao nastavni plan i program za osnovne škole u RS. Iako univerzitetski tim ne tvrdi da je nastavni plan i program po kojem djeca uče loš, oni naglašavaju da je program pretrpan i da ishod učenja kod mališana može biti mnogo kvalitetniji.

O analizi nastavnog plana, opterećenosti plana učenja i drugim temama vezanim za školstvo za portal BUKA razgovarali smo sa Zečevićevom.

Radili ste na analizi nastavnog plana i programa u osnovnim školama RS? Analizom je utvrđeno da je nastavni plan i program pretrpan i da je kvalitet ishoda učenja na najnižem nivou. Možete li nam reći nešto više o podacima koje ste dobili ovom analizom?

Radna grupa u kojoj sam radila bila je u potpunosti slobodna i mogli smo raditi kako smo smatrali da je najbolje. Htjeli smo da ispitamo da li djeca puno uče i koji nivoi znanja se očekuju. Ishod učenja je nešto što određuje do kojeg nivoa znanja nastavnik/učitelj treba da vodi dijete za određenu nastavnu jedinicu. Praveći količnik između fonda časova i broja nastavnih jedinica vidjeli smo da kod većine predmeta nastavnik ima dva časa za obradu jedne nastavne jedinice, a kod nekih predmeta se ima i po tri časa za obradu jedne nastavne jedinice. Međutim, svaki iskusan nastavnik može da kaže da je to za većinu predmeta nedovoljno. To znači da se jedna nastavna jedinica na jednom času obrađuje i da već sljedeći čas morate da prelazite na drugu nastavnu jedinicu i ostaje vrlo malo vremena za ponavljanje, utvrđivanje i ispitivanje. Nastavnici, po trenutnom stanju, nemaju dovoljno vremena i zato naša djeca stalno uče nešto novo. Shodno tome, mi smo zaključili da je nastavni plan i program pretrpan i ima puno nastavnih jedinica, međutim, zaključak ovoga nije da naša djeca puno uče. Stav ove radne grupe je da bi djeca mogla još više da uče i to sa manjim brojem nastavnih jedinica i da se povećaju zahtjevi prema djetetu u okviru jedne nastavne jedinice i to je već priča za neku reformu. Djeca definitivno trebaju manje činjenica da uče, ali to ne znači da ona trebaju da manje uče. To znači da bi djeca mogla da uče šire i da se od njih tako više zahtijeva.

A ishodi učenja?


Što se ishoda učenja tiče, analiza je pokazala da se ovim nastavnim planom i programom od djece pretežno zahtijeva zapamćivanje činjenica i najniže razumijevanje, odnosno da su svojim riječima sposobni da opišu ono što su naučili. Kad spojite ovo dvoje, da dijete kontinuirano mjesec ili dva uči novo gradovo i ima vrlo malo ponavljanja na nastavi i da se svaki put, na svakom času, susreće sa novim gradivom i da se od njih očekuje samo pamćenje na najnižem nivou kod većine predmeta, onda dobijamo sliku da se od naše djece dobija zapamćivanje ogromne količine činjenica, koje kasnije, ali i tokom nastave, nemaju mogućnost da primijene, ni da porede, da daju svoje mišljenje, kritički osvrt i slično. Znanje koje ne uspijemo da više puta ponovimo i primijenimo se gubi, pa se tako i nagomilane činjenice koje djeca usvajaju gube i to je karakteristika ljudskog pamćenja. Zato mi imamo djecu kod koje mnoge činjenice i podaci koje oni uče budu zaboravljeni. Mi nemamo djecu koja ne žele da uče ili koja su sniženih intelektualnih sposobnosti. Opšte uvriježeno mišljenje je da su naša djeca nepismena, neobrazovana i da na fakultet dolaze sa vrlo niskim nivoom opšte kulture, ali sad možemo da pretpostavimo da je svemu tome uzrok nastavni plan i program, njegova opterećenost i niski zahtjevi prema učenicima. Ovo je generalna slika koju smo mi dobili, ali od predmeta do predmeta se te stvari razlikuju.

 

 Ivana Zečević

 

Kako je tekla analiza, šta ste sve analizirali, ko je učestvovao u njoj? Odnosno recite nam nešto o samoj metodologiji rada.


Ovu analizu napravila su tri profesora sa Filozofskog fakulteta u Banjaluci i koleginica koja je viši asistent, koja je pred doktoratom, a riječ je o psiholozima i pedagozima. Kao radna grupa nametnuli smo se Ministarstvu prosvjete i kulture RS koje je željelo da počne sa određenim izmjenama u nastavnom planu i programu. Radnu grupu čine profesori koji se bave nadarenom i darovitom djecom, nastavnim procesom i kvalitetom udžbenika. Tokom istraživanja koje radimo na fakultetu, primijetili smo ovo o čemu govorimo, odnosno da naša djeca slabije razvijaju kritičko mišljenje, da imamo problem sa studentima da kritički promišljaju, da nisu samoinicijativni, da je motiv radoznalosti mali i intimno smo osjećali da problem negdje postoji od osnovne škole. Svaki član grupe ima po više od 10 godina rada na Univerzitetu i zapitali smo se da li je moguće da preko 50 odsto nastavnog kadra od djece zahtijeva najniži nivo znanja i da oni ne znaju da treba razvijati kritičko mišljenje. Naravno, mi ne želimo da kritikujemo nijednog nastavnika i svako od njih ima puno pravo da kaže zašto rade sa djecom na način na koji rade. Resornom ministarstvu smo ponudili projekat kojim smo željeli da ispitamo ishode učenja, jer ishodi učenja su nešto čime se bave psihologija i pedagogija.

Da li ste se bavili nastavnim jedinicama i nastavnim sadržajem?

Mi se nismo bavili nastavnim jedinicama i nastavnim sadržajem, odnosno onim šta se podučava u okviru svakog predmeta, da li to treba ili ne treba. To je oblast za naredne korake u analizi gdje bi glavnu riječ trebali voditi metodičari koji usko poznaju svaki predmet, mada i u tim narednim koracima psiholog i pedagog svakako imaju mjesto u radu. Psiholozi bi bili od koristi jer bi mogli da sugerišu u kojem uzrastu se do kojeg nivoa znanja može zahtijevati ishod učenja kod djeteta za određeno područje. Naša ideja sa ovim projektom je bila da se provjeri iskod učenja i da provjerimo da li je dijete opterećeno ili nije. Ministarstvo je od nas zahtijevalo i da se ishodi učenja uporede sa ciljevima obrazovanja kojih ima 15 u Zakonu u osnovnom obrazovanju i vaspitanju. Tokom analize smo gledali svaki predmet uzduž i poprijeko i primijetili smo da postoji izvjestan problem sa ciljevima koji su postavljeni za svaki predmet, ali se njima nismo bavili. Još jedan korak koji je Ministarstvo od nas tražilo bio je upoređivanje ishoda učenja sa generičkim deskriptorima kvalifikacijskog okvira. To su ustvari znanje, vještine i kompetencije koje se zahtijevaju od učenika nakon svakog nivoa obrazovanja. Mi smo uporedili ishode učenja sa pretpostavljenim znanjima koje bi dijete trebalo da ima nakon osnovne škole, vještinama i kompetencijama. Naša analiza je imala nekoliko koraka: procijeniti svaki predmet, ishode učenja, opterećenost učenika u okviru svakog predmeta, uporediti ishode učenja sa ciljevima obrazovanja i uporediti ciljeve učenja sa deskriptorima.

U kojim oblastima je nastava najviše pretrpana i u kojim razredima?

Svi predmeti su analizirani na nivou svakog razreda i na nivou cjelokupnog osnovnog obrazovanja, ali na to pitanje je teško odgovoriti, jer da bismo definitivno rekli koji predmet je najopterećeniji mi moramo da izvršimo i analizu nastavnih jedinica. Ovdje ne bih voljela da se neko ko je tvorac nastavnog plana i programa za pojedini predmet nađe prozvanim, jer bi oni imali potpuno pravo da odgovore na rezultat našeg rada. Mi smo se bavili odnosom između fonda časova i broja nastavnih jedinica i ispostavlja se da su najbolje izbalansirani fizičko, muzičko i likovno. Dobro su balansirani i strani jezici, ali kod stranih jezika imali smo problem šta je to nastavna jedinica, jer je samo njemački jezik nudio nastavne jedinice. Ali udžbenici za strane jezike su pisani prema međunarodnim standardima i tu je postavljeno područje, tema o kojoj djeca uče i mnogo su bitniji ishodi učenja od taksativno poredanih nastavnih jedinica. Ono što mi ističemo jeste da se treba raditi na uspostavljanju balansa i da se vidi koji su pojmovi bitni, koji su manje bitni, a to je sad do Ministarstva, Zavoda i novih radnih grupa koje bi radile na novom nastavnom planu. Naša grupa ima prijedlog za nastavni plan i program, a da li će on biti usvojen to mi ne znamo.  Ministarstvo nas je zamolilo da ne govorimo u javnosti o prijedlogu, tako da ne mogu ništa o tome govoriti.

Da li djeca uče pogrešnim metodama učenja i koje posljedice to ima za njihovo daljnje usvajanje znanja?


Ako ćemo posmatrati ishode učenja, onda su naša djeca primorana da uče napamet, ali su uslovljena i da uče sa razumijevanjem. To razumijevanje ide do onog nivoa da dijete zna da prepriča lekciju. U pojedinim predmetima koji su većinom vezani za prirodne nauke (matematika, fizika, hemija) učenici primjenjuju znanje tako što koriste određene formule pri rješavanju zadataka. Pretpostavljam da se kontrolnim zadacima iz tih predmeta traži i neka primjena znanja. Kod djece se najviše potencira prepričavanje pojmova koji su izneseni u udžbeniku i s vremena na vrijeme primjena. Naša radna grupa u ovoj analizi je kritikovala to što se ishodom učenja ne traže određene stvari, jer ako se ishodom učenja nešto ne traži, nastavnik nije ni obavezan to tražiti od učenika. Njegova je dobra volja hoće li to tražiti ili neće. Naša grupa smatra da bismo mi određenu kritičnost i rasuđivanje trebali zahtijevati do djece, jer dijete nakon osnovne škole, pa čak i po generičkim deskriptorima, treba da se snalazi u životu. Jedan od ciljeva našeg obrazovanja je razvoj kritičkog mišljenja i podsticanje darovitosti i kreativnosti. Sa ovakvim ishodima učenja, mi ne možemo reći da se taj cilj ostvaruje. Nastavnik jednostavo nema vremena za individualizaciju i da se posveti darovitoj djeci.

Ali čak i u visokošolskim ustanovama imamo slučajeva kada profesori traže učenje napamet, odnosno čisto reprodukovanje podataka iz fakultetskih udžbenika, pa i bukvalno citiranje od riječi do riječi. Gdje je najveći problem u našem obrazovanju?

Problem je u tome što se ne prati razvoj djeteta i što se ne osluškuju promjene koje se dešavaju. Nastavni plan i program koji smo mi analizirali nastajao je 2002. i 2003. godine. Nastajao je od strane kompetentnih osoba, ali te osobe su svoje obrazovanje završavali u prijašnjem sistemu, koji je potpuno drugačiji od današnjeg sistema. Djeca koju mi danas obrazujemo su djeca novih tehnologija. Ljudi koji su tada pravili nastavni plan i program obrazovali su se u vremenu kada je knjiga bila jedini izvor informacija. Usvajanje znanja samo iz knjiga i nastavnikovih riječi za prijašnje vrijeme bio je dobar način. Prije razvoja informatičkih tehnologija, škola je zaista bila institucija koja je trebala učenicima ponuditi što veći broj podataka i činjenica. Danas brza konekcija na internet omogućava pristup milionima informacija i dijete je na dohvatu te informacije za jednu sekundu. Danas su knjige postale periferna stvar, ne zato što su naša djeca „vanzemaljci“, već zato što su djeca tehnologija.

Kakvo je razumijevanje sadržaja u nastavi za određen uzrast?

Naša djeca na primjer ne čitaju i to možemo da se zapitamo. Kao psiholozi možemo da kažemo da je danas jako teško knjige „Družinu Pere Kvržice“ ili „Orlovi rano lete“ prilagoditi današnjem djetetu i svesti je na današnje vrijeme. Danas se niko ne treba ljutiti na dijete koje ne shvata Branka Ćopića i kojem čak ni nastavnik ne može da približi život tadašnje djece. Pored toga, djetetu u uzrastu od 7 do 13 godina su shvatljiviji sadržaji koji su bliski konkretnom iskustvu. Sadržaji koje dijete nije imalo u svom iskustvu, koji su apstraktni, su apsolutno neshvatljivi i dijete ga teško razumije ako ih nastavnik ne svede na nešto konkretno. Djeci je u 6 razredu ponuđena priča iz biologije o amebama, živim bićima koja nisu vidljiva golim okom i pričom o postanku svijeta. Od drugog razreda ih filujete vjeronaukom i time kako je bog stvorio svijet, a onda se u 6 razredu na časovima biologije kreće sa pričom o evoluciji. Sasvim je normalno da djeca te stvari uče napamet, jer ono što dijete ne može da razumije ono nauči napamet. To nije samo princip učenja svakog djeteta, već je to princip snalaženja u životu. Djeci je sa apstraktnim činjenicama u tom periodu jako teško i uz princip učenja napamet gomilaju činjenice koje čim dobiju ocjenu zaborave. Djeca su u šestom razredu spremnija na detaljniju priču o građi čovjeka, nego za lekcije o amebama i paramecijumu. Dijete se u petom razredu susreće sa istorijom Balkana koja ima gomile činjenica, a u šestom razredu se vraća unazad sve do kamenog doba, do vremenske lente. Djeca u šestom razredu nemaju pojam istorijskog vremena, oni mogu da razumiju vrijeme u kontekstu koliko je sati, ali im je neshvatljiva razlika između 365 godina prije nove ere i 365 godina nove ere.

 

 

Koja je Vaša preporuka?

Škola djetetu treba da ponudi vještine koje su mu sada potrebne u životu. Te vještine je ona trebala da ponudi uvijek. Pored toga, škola učeniku treba ponuditi način na koji može doći do činjenica i način na koji stiče znanje, a ne gomilu činjenica. Treba naučiti djecu da prikupljaju znanja i da koriste ta znanja, a ne dati im znanja na pladnju. I danas kad napišete udžbenik iz bilo kojeg premeta on će za godinu dana zastariti, jer nauka se svakodnevno razvija. Treba podvući da naša djeca trebaju i mogu mnogo više, samo na drugačiji način.

Nastavni plan i program se poslije svake generacije mora revidirati, osvježavati, djeci ponuditi nešto novo, jer ona u školu već dolaze sa mnogim saznanjima iz medija i sa interneta. U novom sadržaju treba naći balans između novih informacija, glavnih i sporednih informacija, ali i onih informacija koje dijete može razumjeti. U obrazovanju možemo imati problem sa nastavnicima koji ne znaju da koriste kompjuter, starog je kalibra i koji možda zbog toga ne razumije princip funkcionisanja današnjeg djeteta i mladim nastavnikom nedovoljno obučenim. Sad smo zatresli osnovno obrazovanje i nešto mora da se mijenja po tom pitanju, ali i visoko obrazovanje je jako kritično. Ako u našoj prosvjeti budemo tražili od učenika ono što smo imali prije 40 godina, mi ćemo definitivno propasti, je naša djeca su potpuno drugačija. Dok postoje ljudi koji smatraju da djeca trebaju biti knjiški moljci, imaćemo propast u obrazovanju.

Roditelji osnovaca nižih razreda se često žale na pretrpanost torbe kod đaka. Treba li mališanima zaista toliki broj udžbenika?


Samo ću reći da smo mi daleko od razvijene zemlje. U mnogo razvijenijim zemljama, sa mnogo višim standardom od našeg, djeca imaju po jednu knjigu za jedan predmet, i to ne samo u toku jedne školske godine, već se ona koristi i tokom dvije-tri školske godine. Pa se možemo zapitati zašto mi u drugom razredu osnovne škole za srpski jezik treba da imamo pet knjiga? Zašto treba da imamo početnicu, čitanku, bukvar, radnu svesku za početno pisanje i radnu svesku za početno čitanje? To su sveščice koje imaju svoju gramažu koja opterećuje djetetova leđa. U 21. vijeku, za neke stvari možemo koristiti CD i ne mora da postoji samo knjiga koja će opterećivati dijete. Mogli bi bolje da štedimo papir i da djecu učimo da tragaju za znanjima na medijima koje će koristiti kad odrastu. Djeca kad odrastu neće tragati po početnicama i udžbenicima, nego po internetu. Naravno, nismo protiv knjiga, ali moraju se napraviti neke uštede, a moj lični stav je da je ovo što mi radimo rasipanje i nema potrebe da za jedan predmet imamo pet knjiga.

Postoji li neki konkretan plan o radu na promjeni nastavnog plana i programa i kad je to moguće očekivati?

U našoj grupi su profesori koji ne žele da sjede na visokoobrazovnoj ustanovi i da pričamo kako nas niko ne shvata i kako nas niko ne razumije. Mi smo se zaista zauzeli za ovo i mislim da smo vrlo hrabro ušli u ovo samo zato što našoj djeci želimo bolju budućnost. Nadam se da će biti bolje. Finska je najjača evropska zemlja kada je obrazovanje u pitanju. Finska je nakon Drugog svjetskog rata imala vrlo sličnu sudbinu kao BiH nakon posljednjeg rata. Privreda im je propala i bili su potpuno upropašteni. Ali su na vrijeme shvatili da su obrazovanje, zdravstvo i sudstvo nešto što drži državu i odlučili su da ulažu u obrazovanje i da prosvjetni radnici budu jedna od tri najbolje plaćenih profesija. Dok ne krenemo ulagati u prosvjetu i adekvatan sistem vrijednosti u društvu i državi, mi nećemo imati pomaka. Mi iz grupe obećavamo da ćemo se svim silama boriti da se ovo što se sada zakolutalo nastavi i da nam obrazovanje ne bude kao finsko, ali da bude jednako uspješno kao finsko, jer ne trebamo nikoga kopirati. A na ljudima u Ministarstvu je da nastave dalje raditi na ovome i da nađu adekvatne stručnjake koji će to uraditi, kojih kod nas definitivno ima.

 

Razgovarala Maja Isović

 

Vezani intervjui:

Nensi Perl: Superstar među bibliotekarkama

Magacin Kabare: Moramo se izboriti za vedriji svijet

 

 

BUKA Arhiva

 

 


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.