Tešanj je ekonomsko čudo, to znamo. Jedan od ključnih faktora koji je doprinijeo tome su radnici u tešanjskim fabrikama. Ti radnici misle (dok rade), što znači da bi se logično moglo zaključiti da radnici iz drugih gradova ne misle. Ozbiljno, zar je radnik u tešanjskoj tvornici pametniji od radnika u drugim krajevima BiH? Možda i jest, stvarno. Radnik u tešanjskoj fabrici zaista misli o onome što radi – promišlja, zapravo. Ne radi samo mehanički, nije odsutan. Kraj mašine prestaje komunikacija sa vanjskim svijetom. Prestaje čak biti i zaljubljen. Tešanjski radnik razmišlja o načinu na koji nastaje predmet koji proizvodi. Ali, kvaka je u tome što on razmišlja korak ispred: šta se s tim proizvodom događa dalje - kako se prodaje i na koji način dolazi do kupca. Tešanjski radnik, konačno, uvijek razmišlja kako bi mogao dodatno zaraditi. Pogađate: postati poduzetnikom njegov je krajnji cilj. Zato je od radnika sa takvim mentalnim sklopom i mogao nastati mega-biznismen kao što je, primjera radi, Suljo Hrvić, vlasnik korporacije AS koja u svom sastavu ima brendove kao što su Vispak, Klas, Kent, Napredak... Radnik za mašinom bio je i Ishak Jabandžić koji je osnovao mesnu industriju Madi. Tu tvrtku sada vode njegovi sinovi Edin i Maid, a svrstava se u vodeće proizvođače pilećeg mesa na Balkanu sa ostvarenim godišnjim prometom od 180 miliona KM. No, ovo nije priča o njima. Ovo je priča o izbjeglici iz Teslića Mirnesu Memiću (43), još jednom radniku za mašinom koji je zamalo postao kao oni. Živio je svoj američki san, a onda ga je komšija Vinko Glavaš grubo probudio. Vinko od tog buđenja nije imao nikakve koristi, osim što je komšiji Mirnesu crkla krava. Krenimo ispočetka.
Pješke, autostopom, autobusom i brodom – do Italije
Mirnes Memić je imao 15 godina kada je sa porodicom (1993.) protjeran iz Teslića u Jelah, u susjednoj općini Tešanj. Odmah je upisao srednju školu, automehaničarski zanat. Praksu je pohađao u jelaškoj firmi BSB Company koja je, pored ostalog, proizvodila i dijelove za automobilsku industriju. Mirnes je odmah pokazao interes za proizvodni proces, jer je i u svoje slobodno vrijeme posjećivao BSB Company i špijunirao proces proizvodnje. Tako je naučio da čita i tehničke nacrte na osnovu kojih nastaje gotov proizvod, što će se kasnije pokazati kao vrlo korisno iskustvo u pečalbi. Rat je završio i 1996. godine Mirnes se odlučuje da ode Italiju i tamo počne bolji život. Imao je 18 godina kada se autostopom, autobusom, a jednim dijelom čak i pješke, sa trojicom jarana uputio za Split. Tamo je uhvatio brod za Anconu u Italiji. Odsjeo je u nekom motelu gdje tri dana nije jeo. I onda se, pošto sreća prati hrabre, dogodio brzi splet okolnosti i Mirnes je počeo raditi u jednoj fabrici koja je proizvodila mašine od inoksa za mesnu industriju. Trebalo je proći samo dva mjeseca da ovaj mladić postane vođa grupe od 20 ljudi. Mirnesova tehničku pismenost koju je naučio u BSB Company u Jelahu, počela se isplaćivati. Postao je popularan u fabrici, a za njegovo umijeće saznao je i vlasnik tvrtke u kojoj je radio. Stekao je toliko povjerenje da ga je vlasnik talijanske fabrike čak vodio na sajam u Njemačku kako bi mu pomogao prilikom kupovine nove mašine od dva miliona eura.
A šta je Mirnes konkretno radio u fabrici kod Talijana?
Radio je na sofisticiranom stroju koji je od inoksa proizvodi mašine za ugostiteljstvo i prehrambenu (mesnu) industriju. Mirnes je radio na mašini koja mikrotalasima skuha 50 kilograma mesa za sedam i pol minuta. U jednom momentu, upitao je gazdu fabrike: „Koliko košta ova jedna mašina na tržištu, u prodaji?“ „Come un nuovo passat“, odgovorio je talijanski vlasnik, što u prijevodu znači „kao jedan nov passat“, dakle oko 30 hiljada eura. Odmah je proradio Mirnesov poduzetnički gen koji je ponio iz Tešnja. Izračunao je da tu mašinu može proizvesti za dva i pol dana. „Bilo bi sjajno kada bi to mogao proizvoditi u vlastitom pogonu“, pomislio je Mirnes. Odmah je pitao Talijana da li bi kupovao od njega te mašine ako bi ih on proizvodio u Bosni. „Apsolutno, da!“, bio je odgovor. Ali, to je značajna investicija koja je njemu u tom trenutku bila nedostižna. Kako bi skupio početni kapital odlučio se promijeniti posao. Otišao je voziti kamion u jednu talijansku špediciju gdje je plata bila dvostruko veća. Mada je gazda Talijan malo gunđao što mu odlazi tako koristan radnik, na kraju mu je ipak stisnuo ruku. Bio je sretan, jer je vjerovao da će mu se Mirnes vratiti na velika vrata – sa direktnom isporukom gotovih mašina iz BiH.
Vinko Glavaš: „Srušiću mu i fabriku!“
U međuvremenu je Mirnes (1997.), zajedno sa ocem, već kupio zemljišni plac u Jelahu gdje su napravili kuću. Sad je bio red na biznis. Vozeći danonoćno kamion u Italiji, često ne spavajući i ne tuširajući se, Mirnes je štedio svaki euro. Prvo je 2003. kupio plac, a proizvodnu halu čiju je gradnju na tom placu započeo 2011., završio je za četiri godine (2015.). Uložio je ukupno 200 hiljada KM, od čega 120 hiljada za objekat i 80 hiljada za strojeve. Bio je spreman uposliti radnike i mjesečno proizvodi „deset novih passata“, tojest deset mašina od inoksa za mesnu industriju. To znači da bi mogao ostvarivati mjesečni promet od 600 hiljada KM, odnosno 7,2 miliona godišnje. Pribavio je sve dozvole i dokumentaciju za početak proizvodnje, ali onda nastupa njegov komšija Vinko Glavaš. U tipičnom maniru „da komšiji crkne krava“, Glavaš je zagradio pristupni put koji od magistrale vodi do Mirnesove kuće i njegovog proizvodnog pogona. Radi se o putu koji je u vlasništvu Vinkovog brata Ivice Glavaša, ali kada je Mirnes davne 1997. godine kupio plac, u kupoprodajnom ugovoru piše da kupac (Memić) ima pravo služnosti pristupnog puta u širini od tri metra. Ustvari, da budemo do kraja precizni, Vinko Glavaš nije u potpunosti zagradio put (mada se i to događalo), već je samo smanjio širinu koja je sada znatno manja od tri metra. Na taj način je onemogućio kamionima da pristupe Mirnesovoj fabrici, što inače potpuno onemogućava njegovu proizvodnu djelatnost. Čak je u jednoj prilici zarobio kamion sa vozačem (kojem nije dozvolio da izađe iz kabine), nakon čega je intervenirala policija. Memić je bio prinuđen da tuži Glavaša. Bilo je to 2016., a sud je odmah presudio u korist tužitelja, koji od tuženog (Glavaša) nije tražio da mu plati sudske troškove. „Vinko ima bolesno dijete i nisam htio da mu otežavam. Želio sam da pokažem komšijsku dobru volju“, kaže Mirnes. Ali, džaba dobra volja. Samo dan nakon donošenja presude, Vinko Glavaš je nastavio još agresivnije. Zbog toga je 2018. godine Memić bio ponovo bio prinuđen da tuži Glavaša. Nakon tri godine Općinski sud u Tešnju (sudija Željko Mandić) još uvijek nije donio presudu u ovom slučaju. Sudija Mandić bio je mnogo efikasniji u drugom (povezanom) slučaju, jer je u roku tri mjeseca donio i izvršio presudu u korist Vinka Glavaša. U tom sudskom sporu Glavaš je tražio da drugi komšija (Begović) sruši ogradu koja se od 1997. godine nalazila na međi (Begović je inače Memićev bliži rođak). Ograda je po nalogu Općinskog suda Tešanj ekspresno srušena.
U međuvremenu je Glavaš počeo pozivati policiju kad god bi neko vozilo stupilo na pristupni put, jer, kaže, „niko ne smije bez mog pitanja ulaziti na moj posjed (put)“. Vinko Glavaš je pozvao policiju i kada je prije nekoliko dana ekipa BHT1 dolazila da snimi prilog o ovom slučaju. Izjavio je da je put njegov, i da će na kraju Mirnes Memić „morati srušiti i proizvodnu halu, jer je zagazio u njegovo“.
U koga da se više uzda Mirnes Memić? „Samo u dragog Boga“, kaže. Jer općina nije mrdnula prstom da se uključi i bar pokuša riješiti ovu situaciju – mada je uredno izdala sve dozvole za početak rada Memićevog proizvodnog pogona. Načelnik Općine Suad Huskić se neprestano busa u prsa zbog uspješne tešanjske privrede, a sada vidimo na djelu kako je podržava. Zasad se nije uključilo ni vrlo moćno tešanjsko Udruženje privrednika, no očekuje se da će se ozbiljno pozabaviti ovim problemom.
A Vinko Glavaš? Koji su njegovi motivi? Ima li on koristi od svojih opstrukcija? Nema, osim da uživa što je komšiji Mirnesu 'crkla krava'. „Ali, ovo je samo prvo poluvrijeme“, kaže Mirnes Memić. „Ta 'crknuta krava' mogla bi ga skupo koštati. Skoro pet godina mi onemogućava da radim. Dakle, pet godina puta godišnji promet, pa vi izračunajte. Upravo sam angažirao najskuplje advokate koji će to naplatiti – od komšije Vinka“.
Šta reći: naša posla.
