Svi podaci za prošlu godinu govore kako se povećava broj ponuda iz inostranstva za poslovima, pogotovo u ugostiteljstvu i građevinarstvu. Kako se turistička, ali i građevinska sezona počinju zahuktavati, tako će i naredni period pokazati dubinu problema u kojem ćemo se naći.
Posebnu težinu osjetiće granične opštine u BiH. Kako stvari zasad stoje, Trebinje i obližnje hercegovačke opštine bi se mogle naći u ozbiljnim problemima, kada govorimo o odlasku radne snage.
Naime, mogućnost da se za pristojne plate i uslove rada dostojnog čovjeka, zaposle u 30-ak kilometara udaljenom inostranstvu, iskoristili su mnogi stanovnici, prije svega Trebinja, ali i Bileće, Ljubinja, Nevesinja. Dubrovnik traži radnike svih profila. Trebinjci tako, umjesto za mizernu platu od nekoliko stotina maraka, idu u Hrvatsku, gdje zarađuju višestruko.
Zapošljavanjem Hercegovaca, dubrovački poslodavci su, sticajem srećnih okolnosti, uspjeli da zadaju svojevrsni udarac malim platama i lošim uslovima rada.
Narodni poslanik Nebojša Vukanović kaže za BUKU kako je u više navrata isticao zahvalnost privrednicima u Dubrovniku, jer su smanjili nezaposlenost, dali posao sirotinji, ali i presudno uticali na poslodavce da promijene odnos prema radnicima. Činjenica da je u Dubrovnik otišlo do sada preko 2000 ljudi da rade, što je skoro 10 % ukupnog broja stanovnika Trebinja, govori koliko je problem ozbiljan i alarmantan
"Poslodavci iz Dubrovnika uspjeli su da dobrim dijelom riješe problem nezaposlenosti u Trebinju, ali i utiču na odnos poslodavaca prema radnicima u Trebinju. Sada već skoro 2000 ljudi iz Trebinja našlo je posao u Dubrovniku i mnogi napuštaju posao u Trebinju, jer su u Dubrovniku i tri puta veće plate. Ključan je odnos poslodavaca u Dubrovniku prema našim radnicima, jer se striktno poštuje Zakon o radu, i nema kulučenja i iskorištavanja radnika od strane privatnika, kako se to proteklih godina, ali i danas, nažalost, radi u Hercegovini", kaže Vukanović za BUKU.
U Dubrovniku se poštuje radno vrijeme, plaća prekovremeni rad, poštuje pravo na odmor, poslodavci obezbjeđuju prevoz do granice na Ivanici, a plate se u prosjeku kreću od minimalnih 1300 i 1500 do 2000, a neki imaju i 2 500 maraka.
I novinarka iz Gacka Milanka Kovačević svakodnevno razgovara sa ljudima koji žele da napuste Hercegovinu ili su je već napustili i oni im potvrđuju Vukanovićevo razmišljanje.
Kaže kako hercegovački radnici ne kriju svoje zadovoljstvo, kako uslovima koji su im ponuđeni, tako i odnosom poslodavaca prema radnicima.
“Dubrovački poslodavci su više učinili za povratak dostojanstva radnika iz Hercegovine nego svi sindikati zajedno. Stiče se utisak da, ko god ima bilo kakve veštine i znanja, planira da sreću okuša u bližem ili daljem inostranstvu. U šali se u Hercegovini prepričava kako će tu ostati samo penzioneri i zaposleni u javnim preduzećima”, kaže Milanka.
Dodaje kako odlaze kuvari, konobari, vozači, građevinski radnici, IT stručnjaci.
“Procene su da će ove godine između hiljadu i po i 2 hiljade Trebinjaca raditi na dubrovačkom primorju. Međutim, oni koji rade tamo smatraju da je cifra i veća. Nemanja koji je u jednom rizortu šef smene kaže da mu se čini da je celo Trebinje došlo da radi u Dubrovnik”, naglašava naša sagovornica.
Vukanović naglašava kako je većina poslodavaca u Trebinju i Hercegovini godinama koristila tešku situaciju i veliku nezaposlenost kako bi ucjenjivali radnike, koji nisu imali drugog izbora, te ih tjerali da rade prekovremeno za minimalac, nisu im isplaćivali topli obrok, prevoz, niti godišnji odmor u skladu sa zakonom, ali se sve izmijenilo otvaranjem granice i mogućnosti zapošljavanja u Dubrovniku.
"Mnogi poslodavci su sada i u Trebinju poboljšali plate i uslove rada, i jasno je da je Dubrovnik odigrao presudnu ulogu i u rješavanju problema nezaposlenosti, ali i odnosa poslodavaca prema radnicima, jer više ne mogu da koriste tešku situaciju za ucjenjivanje", ističe Vukanović
Milanka Kovačević dodaje kako najveći problem Trebinjcima koji idu svakodnevno na posao predstavljaju gužve na granici.
“U vreme prvomajskih praznika, kolone su bile kilometarske, a čekalo se više od dva sata. Trebinjci koji putuju svakog jutra na posao dovijaju se na razne načine kako bi umanjili ovaj problem. Organizuju se u grupama po pet, a sa svake strane ih čeka auto. Samu granicu pređu peške. Pojedini motorom putuju do Dubrovnika. Ipak, pomisao na granične gužve izaziva negodovanje i sećanje na jednostavnost života u vremenima kada ona nije postojala. Apeluju na nadležne da imaju sluha i u skorije vreme da za to iznađu neko rešenje", priča Milanka.
Sa druge strane, poslodavci, prije svega u Trebinju, osjećaju nedostatak radne snage i prinuđeni su da podižu plate zaposlenima.
“Pojedini hotelijeri su uspeli za ovu sezonu da obezbede osoblje, ali strepe od vremena koje dolazi. Tvrde da, uz sve troškove koje imaju i povećanje takse koju je grad uveo, ne mogu da plate konobara oniliko koliko on može da zaradi u Dubrovniku. Ako se nešto ne promeni, kažu da je to za njih izgubljena trka”, kaže Milanka Kovačević.
No, nije Dubrovnik jedina destinacija, iako je, posebno za Trebinje, najprimamljivija.
Male plate i stvarnost koja pokazuje da nema mjesta za nadu da će se stvari mijenjati nabolje, tjeraju ljude da napuštaju Hercegovinu.
“Studenti se trude da nakon završetka školovanja nađu posao u mestima studiranja. I dalje su to Novi Sad i Beograd. Izvestan broj lekara iz Hercegovine je posao našao u Crnoj Gori. Grupa varilaca se obučava za posao u Nemačkoj”, kaže naša sagovornica.
Nebojša Vukanović dodaje da su dubrovački privrednici više uradili za godinu dana nego lokalne i republičke vlasti u Trebinju za 15 godina na rješavanju problema nezaposlenosti, i pokazalo se da ljudi hoće da rade i od svog rada žive, i da nisu tačne tvrdnje Milorada Dodika i njegovih saradnika da smo neradnici i da narod ne želi da radi.
"U stvari, ljudi ne žele da budu robovi, i dnevno naporno rade 10 sati za 10 dolara, jer je to ispod standarda i Afrike, a kamoli Evrope kojoj pripadamo", zaključuje Vukanović.
