Nakon petnaest godina sa čela izraelske vlade otišao je Benjamin Netanyahu. Poslije karijere u vojsci i raznim ministarstvima, prvi put biran je za premijera 1996. godine.
Nakon mandata od tri godine, i decenije pauze u politici, 2009. postaje ponovo premijer. Praktično sve do ovog 5.maja, kada mu je istekao rok za (neuspjelo) formiranje vlade nakon četvrtih ponovljenih izbora u samo dvije godine. Predsjednik Reuen Rivlin mandat će ovih dana ponuditi, skoro izvjesno, Yair Lapidu, lideru centrističke stranke Yesh Atid. Takođe je izvjesno da će on rješenje za novu vladu tražiti u koaliciji sa strankom Yamina i njenim liderom ultranacionalistom Naftali Bennettom.
Bez obzira na to kakvu će završiti Bibi kada se okonča upravo započeti sudski proces protiv njega povodom niza optužbi za korupciju, on ostaje upisan u istoriju Izraela i po dvije bitne činjenice. Jedna da je "vladao" Izraelom kao premijer ukupno petnaest godina. Druga je da je uz Davida Ben Guriona, prvog izraelskog premijera, jedini na tu funkciju biran tri puta. Ipak, ono što će ostati iza ovakve karijere Benjamina Netanyahua uočljivije je od formalnih datuma i dužine mandata. To je realnost današnjeg Izraela, ali i cjelokupnih odnosa na Bliskom istoku kreiranih i njegovim manipulacijama i nasiljem nad nebrojenim svjetskim odlukama o tvz. "mirovnom procesu" i "palestinskom pitanju". Na malo kojem su svjetskom terenu kroz minulih sedam decenija međunarodno pravo i institucije dovedeni do takvog poniženja pa ponekad i šprdnje kao u ovom slučaju. Naravno, sa Netanyahuom kao istaknutim operativcem u širokoj mreži nasilničkih lobija po svijetu.
Sve što se ovih dana dešava u Jeruzalemu, na ukradenim svetim mjestima planete, očigledan je dokaz ne samo istine o aparthejdu tamo, već i o mentalnom sklopu današnjeg svijeta koji ovu "dostignutu realnost" prihvata uglavnom lažnim zgražavanjima ili šutnjom. A kod dijela Arapa – uz teško skrivani izgubljeni interes za Palestinace – i svrstavanjem uz Netanyahuovu politiku. Bez obzira što njega tu više neće biti.
Dojučerašnji neupitni lider Izraela morao je ipak otići i pored svih "uspjeha" u radikalizaciji većine u svojoj državi. Na njegovo mjesto dolazi ekipa koja će nastaviti sa realizacijom obaveza spram jevrejskih lobija i interesa ali i uz striktnija uvažavanja interesa onih u svijetu koji su im važno zaleđe. Netanyahu se na ovom drugom terenu pomalo preigrao pa otud i dodatni razlog za odlazak. Ne naravno i za dovršetak plana koji se mora realizovati do kraja: Palestine kao države, pored Izraela, nema i ne smije biti!
Na nekoliko tačaka njegova ambicija i interesna realnost Izraela, te mnogih u svijetu, nisu se poklopili. Usput, kada se neko u politici hoće skloniti, onda eto i skrivanog sudskog dosjea kojeg ima svako ko postane "višak".
Opsesije Netanyahua, posebno u minule četiri godine mandata, napujdavane su Trampovom politikom, njegovom filozofijom i logikom, ovdje pod utjecajem zeta Koushnera, istaknutog cioniste. Sve je u tom ozračju bilo lakše, strateški i operativno. Pa i konačno zatiranje same ideje o palestinskoj državi, ma kako definisane odlukama UN-a prije 74 godine. I koliko god cionistička opsesija bila zavladati svim onim gdje su vjekovima Filistejci, toliko je biznismenu Trumpu bilo još važnije da zadovolji vlastiti ego ulaskom u istoriju promovisanjem "konačnog plana za Palestinu", gdje Palestine de facto nema.
Do juče beduini iz Zaliva, a danas ambiciozni milijarderiski partneri Amerike i potajno Izraela, potrčali su da povjeruju i u projekat cinično nazvan "normalizacijom odnosa sa Izraelom". A najmanje je tu ikakve "normalizacije" osim normalizacije interesa koji ne priznaju Palestinu. Svijet je i to progutao. No, Trumpa više nema a Biden se vraća drugim planovima u kojima je igrao i kod Obame. Eto nervoze i u onih Arapa što su se zaletili pa u strahu sada vidno reteriraju. Netanyahu je na tom terenu zakasnio.
Drugi problem premijera u odlasku bio je oduvijek – opsesija Iranom. Tu je stigao do tačke na kojoj se razum teško kontrolisao. Nije samo riječ o opsjednutosti "iranskom atomskom bombom koju oni tamo prave". Ta je fobija odvajkada u Izraelu jer je "samo oni mogu imati" kao ključno oružje za sve buduće pobjede na Bliskom istoku.
Partnerstvo protiv Irana su i ovdje kod Arapa iz Perzijskog zaljeva. Mržnja spram Irana gora je u njih od one povodom bombe. Ona je protiv "šiita koji jačaju i šire se" od Irana preko Iraka do Hezbollaha u Libanu, plus oni u Jemenu, Bahreinu evo Siriji...
Greška u procjeni ovdje napravljena je jer Biden smatra da je samo mir sa Iranom – kroz obnovu nuklearnog sporazuma iz kojeg je Trump jednostrano izašao 2018 – siguran posao u interesu Vašingtona. Histerija Netanyahua o uništenju Irana tu ne prolazi. Iole mudrija analiza kazuje da bi odbijanje obnove tog sporazuma, ili neka golema glupost napada na Iran, od Teherana definitivno napravilo – nuklearnu silu. Oni su do sada pokazali zadivljujuće živce ne odgovarajući na bezbrojne krvavih provokacije Izraela prema njima ali, i to ima kraj. Uostalom, na to je Nertanyahuu ukazao lani u novembru i ambiciozni ali uplašeni mlađani prestolonaslednik Saudijskog dvora princ Mohammad bin Salman – uz prisustvo šefa američke diplomatije Pompea – prilikom čuvenog susreta kod njega u Neomu, na Crvenom moru: Neće Amerikanci stati iza napada na Iran. Ni pomagati bilo kome ko to uradi! Netanyahu, zapravo, nije shvatio da bez Trumpa ostaje sam u histeriji protiv Irana i njegove "atomske bombe", a da su mu novi "prijatelji Arapi" daleko od srca kad im je novi interes u pitanju, ma koliko im i Palestinci i šiiti išli na živce, blago rečeno.
Konačno – uz svu istinu da Biden neće vratiti Trumpovu ambasadu iz Jeruzalema u Tel Aviv gdje joj je mjesto, niti će poništiti odluku o "legalizaciji" ilegalnih naselja na okupiranoj Zapadnoj obali, kao ni priznavanje Izraelu otetog Golana Siriji – Izrael Vašingtonu tragom novih interesa očito nije više baš toliko blizu koliko je bio sa Netanyahuom.
Nakon toliko decenija izraelska okupacija palestinskih teritorija teško više može biti smatrana "privremenom". U Izraelu su samo još politički autsajderi oni koji vjeruju u "dvije države". U Knesetu ih je danas svega nekoliko. Istina je i da se "palestinsko pitanje" do prije samo nekoliko mjeseci smatralo temom sa potpune margine svjetske politike. Ali, današnja situacija je drugačija i dodatno je, ipak, ohladila od Netanyahua dobar broj glasača, kao što je istovremeno i ojačala mnoge manje ali ekstremno desne i vjerske stranke doseljenika. Svoj poseban pečat ostavljaju i tekući krvavi dani u Istočnom Jeruzalemu gdje je organizovana brutalna otimačina palestinskih posjeda koji se dodjeljuju doseljenicima. Dodatno i ne slučajno u vrijeme Ramazana teški su sukobi vjernika napadanih na platou ispred svete Al Akse. Pominje se nova intifada i uz zabrane Palestincima Jeruzalema da organizuju glasanja na njihovim izborima.
Sve ovo skreće pažnju na još nešto novo: Potvrđena je odluka Glavne tužiteljice ICC-a u Hagu o pokretanju istrage o mogućim ratnim zločinima počinjenim na palestinskim teritorijama – posebno u Gazi 2014., kada su ubijena 1462 civila i 551 dijete... Potom je 26.aprila Human Rights Watch, u izvještaju na 213 stranica, optužio Izrael za "zločine aparthejda", što je ravno "zločinu protiv čovječnosti". Ali, i jedna od najvećih organizacija za ljudska prava u Izraelu, B'tselem, upotrijebila je termin "aparthejd" za dešavanja u zemlji. U ovom kontekstu u Izraelu se potsjeća da su svojevremeno i premijer Ehud Olmert i ministar odbrane Ehud Barak, čak i šef Mosada Meir Dagent, bili zabrinuti da zemlja otklizava u aparthejd. Sve ovo govori da svijest o specifičnom aparthejdu i rasizmu u Izraelu jača. Ipak, kombinacije o onima koji treba da zamjene Netanyahua kazuju da ta svijest ne prodire još ni blizu izraelske vladajuće oligarhije pa ni većine glasača, koliko bi bilo potrebno za okretanje prema nekom drugom putu za Izrael, od ovoga po kojem se razorno ide do danas. Što Netanyahu u tome više ne igra, pokazuje se sada kao više taktička, nego strateška činjenica. Igra aparthejd !
Uostalom, ni Biden nije baš sasvim nezadovoljan, uprkos insistiranju na "ljudskim pravima". I zašto bi, kandidat za premijera Lapid energiučno ponavlja neupitnost jačanja odnosa sa SAD-om koje je Netanyahu narušio. Naravno da ovo znači i vidljivije odmicanje Izraela – od Rusije. Poznato je, ni Obama ni Biden Moskvi nikad nisu bili skloni. Ukratko, promjena odlaskom "Bibija" jeste velika ali – Izrael ostaje za sada na istom putu. Nekima se to sviđa, nekima ne a mnogi sve skupa priču naivno čitaju. Kako će se to odraziti na region tek će se vidjeti. Svijet nije ni blizu isti kao prije samo koju godinu. Posebno ne Bliski istok.
