Ja sam iz Yugoslavije sa Y, zemlje koje nema

Možda se čini nemogućim da neko nema mjesto porijekla, kad svi, po zakonu prirode, moramo imati mjesto rođenja – svi smo se rodili na nekoj fizičkoj koti planete Zemlje.

Dijana Jelača / 30. Septembar 2014

Pitanje “odakle si?” naizgled je najjednostavniji način da započnete razgovor, da nekoga upoznate. To je najneutralniji ulaz u onu sivu zonu znanu kao neobavezno ćaskanje. Pa ipak, za mnoge od nas, ovo, naizgled jednostavno pitanje jedno je od najtežih za odgovoriti. Većina situacija, naime, iziskuje da odgovor bude relativno jednostavan, tek odskočica za dalji neobavezni razgovor, a ne prilika da se bacite u duboke meditacije o politizaciji kolektivnog identiteta, bestežinskom stanju egzila, ili o odbijanju pojednostavljene klasifikacije po etno-nacionalnoj osnovi.

Odgovor, naravno, često zavisi i od samog konteksta, te se mijenja u zavisnosti od toga jeste li, recimo, u svojoj zemlji, ali u gradu koji nije vaše mjesto boravka (u tom slučaju biste vjerovatno kao odgovor naveli svoj grad), ili ste u svom gradu (u tom slučaju možda imenujete kvart u kojem stanujete), ili ste, možda, negdje u inostranstvu (kada u odgovoru vjerovatno imenujete svoju zemlju). I tako, zavisno od situacije, mi sebe postavljamo kao pripadnike ovog ili onog prostornog ili društveno-političkog okvira, manjeg ili većeg kruga zamišljene ili konkretne geografije, često bez velike fame ili pridavanja značaja samom pitanju kao takvom.

Ali šta da radite kada nemate zemlju ili grad iz kojeg ste “zapravo”, ili kada ih ima više, i kada imenovanje samo jednog mjesta ne može predstavljati preciznu sliku vašeg porijekla, pa vam se čini ili da se lažno predstavljate ako pomenete samo jedno od tih mjesta, ili da ste smor kada svaki odgovor na ovo, drugima jednostavno pitanje modificirate sa “ali”, nakon kojeg slijedi gorepomenuta meditacija o politizaciji kolektivnog identiteta, egzilu i ostalom?

Možda se čini nemogućim da neko nema mjesto porijekla, kad svi, po zakonu prirode, moramo imati mjesto rođenja – svi smo se rodili na nekoj fizičkoj koti planete Zemlje. Ali šta ako to mjesto rođenja ne osjećate kao mjesto svog porijekla, zbog prinudnog načina na koji ste iz tog mjesta morali otići kao etnička manjina? Pa ste onda otišli u neko drugo mjesto, gdje ste naprasno postali etnička većina, pa ni tu niste osjećali apsolutnu pripadnost, jer prosto niste osjećali taj zanos etničkog kolektiviteta koji je, naizgled preko noći, obuzeo sve oko vas? Onda ste se, završetkom rata, našli sa rodnim mjestom iz jedne novonastale zemlje, pasošem iz druge, etničkim identitetom iz treće i tako dalje. Kada vas, nakon svega, neko pita odakle ste, vi, uz obavezno snebivanje, kažete “stvarno ne znam” ili “odsvuda po malo”, pa ispadnete čudni.

Onda odete u daleki svijet, preko okeana, pa se, ispunjavajući papirologiju za američku zelenu kartu, suočite sa preciznim pitanjima koja zahtijevaju isto tako precizan odgovor:

Mjesto rođenja:

Državljanstvo:

Etnička pripadnost:

Kada je odgovor na ova pitanja: Zagreb, Bosnian, Serbian, nađete se u dilemi, jer nijedan od ova tri podatka ne djeluje kao nešto to vas stvarno predstavlja i što biste izdvojili kao reprezentativno – iz svake proističe “ali”. Onda se, kao u mom slučaju, desi situacija u kojoj na aplikaciji za zelenu kartu piše da sam iz Zagreba, Bosne, pa ispadne da je Zagreb u Bosni i da pretendujem na nekakve velikobosansko-hercegovačke ekspanzije.
Srećom, jednog dana mi se upali lampica u glavi, pa konačno shvatim da je na sajtu američke imigracije i dalje moguće sa scroll down menija izabrati Jugoslaviju, koja čami negdje na dnu liste, zaboravljena pod Y.

To otkrivanje Yugoslavije na meniju mi stvori neki topli osjećaj oko srca. Eto, znala sam da sam closeted case Yugonostalgičara, and proud of it. Zvanično, dakle, na zelenoj karti sada lijepo piše Country of birth: Yugoslavia. Konačno nešto što se čini odgovorom koji me stvarno predstavlja, zbog paradoksa da ste iz mjesta koje ne postoji (dakle, po logici stvari, niste niotkuda), i zbog činjenice da se Jugoslavija, iz ove istorijske perspektive, sve više čini kao prigodan depo za one identitete koji se ne uklapaju u jednoznačne odgovore koji nas statički lociraju u vremenu i prostoru. Označiti sebe kao nekoga ko je iz Jugoslavije, zemlje koja ne postoji, jeste, dakle, odličan način da izbjegnem onaj drugi, vanjsko-nametnuti odgovor, kad se radi o osnovnim demografskim podacima: Ethnically a Serb, born and raised in Croatia, citizen of Bosnia-Herzegovina (ove opcije, naravno, ni nema na scroll down meniju).

Nije ovo, dakako, nikome neobična situacija na našem podneblju, jer je ovakvih kombinacija mali milion, kako kod nas vole reći. Ali vrijedi podsjetiti na ovakvim primjerima da je često nemoguće reducirati identitet na jednoznačnost, koliko god bili ohrabrivani od strane političkog establišmenta da to uradimo i da ostavimo “ali” po strani. Ja, lično, ne osjećam  duboku identifikaciju ni sa jednom od tih gornjih kategorija, pa ipak, koristim neke od njih u zavisnosti od situacije u kojoj sam pitana. U Americi, kao odgovor  na pitanje odakle sam, najčešće kažem “Bosnia”, nadajući se da neće biti potpitanja tipa - iz kojeg grada u Bosni, jer bi odgovor, po nekoj logici, bio Zagreb.

Jednom me je, tako, prodavačica u malom gradiću u Massachusettsu pitala odakle sam, a kad sam rekla “Bosnia”, njen komentar je bio: “Oh wow, baš nam je drago što si se uspjela izvući odatle”. Mislim da je jasno da ona nikada nije kritički propitala onu frazu “The West saving the Rest”.

Ali u mom trajnom mjestu boravka, gradu New Yorku, imigrantskoj državi za sebe, najčešće me niko i ne pita odakle sam (na moje veliko olakšanje), jer je svako odnekud, pa mjesto porijekla i nije nekakva odrednica identiteta, koliko jeste razumijevanje da svi zajedno pripadamo transnacionalnom imigrantskom kolektivitetu, i da je bitnije od mjesta porijekla to da stignemo na vrijeme na posao, dok se gužvamo u metrou kao sardine tokom jutarnje špice. Tu se stvaraju novi oblici solidarnosti, nevezani za pitanje porijekla, nego za činjenicu destinacije. Prešutno razumijemo, svi zajedno, da Amerika nije nikakva obećana zemlja, nego jedno trenutno rješenje za neke od nas koji smo tražili izlaz iz drugih teškoća.

Kako se očituje ta transnacionalna imigrantska solidarnost? Tako što, nakon nekoliko poslanih zahtjeva na adresu američke imigracije, sljedeći put kada dođete u istu poštu, žena koja tamo radi, a sa kojom niste pričali o ovim stvarima, sa iskrenim interesovanjem pita: “Je li vam stigla zelena karta?” Ona to pita jer je primijetila adresu na koju šaljete koverte, pa vam daje do znanja da zna birokratske procedure, adresu, i situaciju u kojoj ste, jer je i sama prošla kroz istu. Prepoznajete se, dakle, po imigraciji.

Ili kada sjednete u taksi koji vozi čovjek iz Nikaragve, pa mu date broj i ime ulice u kojoj se nalazi imigracijska služba za uzimanje otisaka prstiju, a on se okrene prema vama i sa značajnim osmijehom na akcentovanom engleskom kaže: “Otisci prstiju, da?”

 

Ili kad sjedite u čekaonici te službe za uzimanje otisaka prstiju sa stotinama drugih kandidata, pa vam, da razbijete višečasovnu dosadu, svima podijele brošure sa pitanjima i odgovorima za polaganje ispita državljanstva, pa se onda slatko smijete sa bakicom iz Indije nekima od apsurdnijih (“Navedite jedno od obećanja koje dajete kada postanete državljanin SAD-a?”, gdje je jedan od tačnih odgovora: “Odricanje lojalnosti prema drugim državama.”)

Ili kada, prema nekakvom security screeningu imigracijske službe ostanete među posljednjima, jer se ne ide po redu dolaska, nego po listi opasnijih i manje opasnih zemalja, pa shvatite da se Bosna klasifikuje u grupu sa bliskoistočnim zemljama, te da security screening za nas iz opasnih zemalja (uključujući i djecu) traje i po cijeli dan, dok se unakrsno ne uporede sve liste imena potencijalnih terorista među nama. Onda se, sa ostalim potencijalnim teroristima, smijete na račun službenice sa trajnom frizurom iza pulta zaštićenog blindiranim staklom. Trajne frizure su smiješne transnacionalno.  Onda vas ta službenica konačno prozove, mučeći se da izgovori vaše ime – “Didžana Dželaka”.

Pa tipka u kompjuter, pogledava vas, opet tipka u kompjuter, odmahuje glavom, a vi se preznojavate i trudite da ne izgledate nervozni. Onda konačno kaže: “U kompjuteru piše da imate 70 godina i da ste došli brodom iz Kube”. Ispostavi se da se moj unikatni “alien number” (iliti “vanzemaljski broj”), po kojem se identifikuju imigranti, nekim čudom u kompjuteru pomiješao sa brojem sedamdesetogodišnjeg kubanskog imigranta, pa smo nas dvoje postali transnacionalni miks identiteta sa kopna i mora, sa broda i iz aviona, i stari i mladi, ni ovo ni ono. Meni je to imalo smisla, ja sam se mogla u tom trenutku zamisliti kao “70 year old Cuban boat person”, kako me opisa ona žena sa trajnom.

Na univerzitetu St. John’s na kojem predajem, moji američki studenti, kojima kažem da sam iz zemlje koja ne postoji, često potvrdno klimaju glavom bez iznenađenja, jer su i sami nerijetko iz takvih stanja “između”, pa njima tu ništa nije neobično. Opet se prepoznajemo po bestežinskom stanju.

Često, takođe, poslom i privatno, boravim i u Rusiji, pa se i tamo (gdje me to češće pitaju) nalazim u nedoumici kako da odgovorim na pitanje odakle sam, jer se sad pitanje porijekla modificira činjenicom da već godinama živim u New Yorku, a ipak ne mislim da ima smisla reći nekom Rusu da sam IZ New Yorka, posebno kad se uzme u obzir činjenica da po post-socijalističkom habitusu često imamo puno više zajedničkog kulturnog kapitala ja i neki Rus, nego ja i prosječan Amerikanac. Tada obično opet vadim Bosnu iz rukava.
Pa i tada se znaju desiti zanimljive situacije, kao kad sam se, igrom slučaja, zatekla negdje u ruralnoj Rusiji sa gostoljubivim seljanima, sa kojima sam se morala sporazumijevati na mom ograničenom ruskom. U početku se činilo da oni i ne primjećuju da ja nisam Ruskinja, i da ne govorim jezik baš najbolje, jer su mi naširoko pričali o sebi, kao da se znamo već sto godina, a ja sam uglavnom nasmiješeno klimala glavom, razumijevajući samo opšte okvire – ok, sad priča o svojoj školi iz djetinjstva, sad o svom sinu koji je daleko, sad opisuje svoje dnevne poljoprivredne aktivnosti...

I baš kad sam se uljuljkala u ovo bez-identifikacijsko stanje u kojem mi ruske babuške pričaju o svom djetinjstvu na kitnjastom i melodičnom ruskom, odjednom me neko, za vrijeme ručka, konačno upita odakle sam. “Iz Bosnii”. Tišina, muk, svi prestaju jesti. Jedna od babuški se onda okrene prema mom saputniku, čiji je ruski puno fluentniji, i ozbiljnim, nemelodičnim tonom ga upita jesam li ja muslimanka. “Net”, kaže saputnik, “ona Serbka”. Aaahhh, ha ha ha, klink, klink, svi opet odlučiše da je u redu gledati u mene i obraćati mi se, te nastaviše jesti, uz neobavezno ćaskanje i smijeh. Šta bi bilo da je odgovor na pitanje da li sam muslimanka bio potvrdan? Možda ništa, a možda bi se gostoprimstvo završilo na neslavan način. Odjednom mi je to gostoprimstvo postalo zagušljivo, jer sam shvatila da se zasniva na pretpostavci da sam “naša”, a ja se ne osjećam “našom” među ljudima kojima su odgovori na ovakva pitanja bitni da bi odredili svoje ponašanje prema drugom ljudskom biću. Toliko o simpatičnim babuškama.

Često je, ipak, najteže na pitanje odakle sam odgovoriti nekom ko dijeli moje geografsko porijeklo. Jer, nema smisla osobi iz bivše Jugoslavije koju sretnete u New Yorku reći da ste iz Jugoslavije – to se podrazumijeva. Ako kažem iz Bosne, onda pitaju gdje iz Bosne, pa onda kažem da sam sa sjeverozapada Bosne, što pak implicira jedan entitet, pa onda kažem da nisam zapravo ni od tamo jer sam odrasla i rođena u Zagrebu, ali da nisam zapravo ni od tamo jer sam… I gdje je tu kraj? Ja, iskreno, osjećam da je onaj dio mog identiteta koji je vezan za mjesto porijekla smješten “negdje između”. Yugoslavija sa Y. Možda je to uvijek tako u stanju dijaspore, a možda je, zapravo, više stanje svijesti koje dijaspora čini mogućim kao mjesto bitisanja.

Ima nas puno ovakvih, prepoznajemo se po poštama, čekaonicama, taksijima… Sa brodova i iz aviona. Kao oni papirni aviončići što lete u spotu M.I.A. “Paper planes”, toj imigrantskoj himni o bestežinskom stanju – ni tu, ni tamo.

 

 

 


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.