Već na startu pobjednici se međusobno kolju tko će u kojem resoru krasti. Ljudi koji su se u našim životima dokazali kao lopovi, varalice, drumske ubojice, alkosi, skidaju sa lica osmijeh, izvlače očnjake i pripremaju se kako će nam odrati ono malo kože što nam je još ostalo, ako nam je ostalo.
Čovjeku jedino preostaje čitati knjige i slušati glazbu. Glazbu? Nešto umirujuće, nešto za dušu, nešto u što bismo se mogli ušuškati i na minutu ili dvije ili tri zaboraviti gdje i kako živimo. Moj komadić sreće zove se Jadranka Stojaković. Pjesnikinja, pjevačica, muzičarka, Umjetnica.
Godinama je živjela u Japanu, nedavno sam čula da se vratila u Sarajevo. Pred godinu dana slušala sam je na Trsatu. Bio je mrak, na svakom je stolu gorjela svijeća, otvoreno nebo puno zvijezda i Jadranka. Svi smo s njom pjevali, plakali za nekim umrlim ljubavima i povjerovali da još ima nade za nas.
Vratila se. Doma. Doma? U njen sarajevski dom provalio je član pitaj boga koga od onih njihovih “entiteta” i ne pada mu na kraj pameti da izađe. Jadranka je teško bolesna, u kolicima, trenutno se oporavlja u Banjaluci i vjerojatno čeka da joj se netko smiluje, da krov nad glavom i penzijicu.
Tko? Država Bosna i Hercegovina? Da i postoji sigurno joj život Umjetnice ne bi bio prioritet. Političari ne slušaju glazbu, ne čitaju knjige, ne gledaju slike, ne odlaze na koncerte osim ako nisu u blizini kamere. Političari su vlasnici naših života ali ne znaju kako mi živimo i što nam je u životu bitno.
Oni svijetom bauljaju potpuno slijepi obuzeti lovom na moć i lovu. Mi obični ljudi samo smo krvave stepenice preko kojih gaze prema svojim zvijezdama. Što oni znaju o ljubavi? Zato sam sigurna da Jadranka Stojaković neće dobiti svoj kut u kome bi u kolicima mogla pjevati i skladati, prebirati po gitari i puhati u usnu harmoniku.
Zato sam sigurna da oni koji vladaju i njenim životom neće naći nekoga tko bi nju u kolicima dovezao do neke pozornice da nam svojim glasom liječi dušu. Ne znaju oni što je duša. Političari mrze umjetnike zato jer oni žive vječno. Tko zna kako se zvao predsjednik Amerike kad je pjevao Elvis? A kako se zvao predsjednik britanske vlade kad su pjevali Beatlesi?
Zna li itko od nas koji smo živjeli u Jugoslaviji ime nekog od onih iz onog Predsjedništva koji su pred trideset godina, dok je nama pjevala Jadranka Stojaković, naše vratove držali u svojim šapama? Za pet ili šest godina svi će zaboraviti na Dodika, jedino mi on pada na pamet, imena ostalih političara iz meni danas daleke zemlje ne znam.
A za dvadeset godina, ako svijeta bude bilo, trenutačne moćnike sa naših prostora neće pamtiti ni vlastiti unuci. Ali će negdje uz more ili pokraj rijeke pjevušiti zajedno sa Jadrankom Stojaković. I činit će im se, kao što se nama uz nju čini danas, da je svijet mnogo bolje mjesto nego što to zaista jest.
tekst preuzet sa bloga autorke
