Jasenovac: Borba za sjećanje

Na 100km od velikog grada, utvrđene civilizacije, leži neki sasvim drugi, divlji svijet. Na međi, koja je već sada ničija, nekada se nalazio radnički logor Jasenovac, a danas je to masovna grobnica svih nas.

Jelena Popović / 03. Mart 2021

 

Neka svi ovi redovi budu uvod u sjećanja koja nikada ne smiju postati dio zaborava. Ako se čovjeku ikada ova ,,fabrika smrti'' izbriše iz sjećanja, onda on gubi pravo na identitet ali i ponajviše gubi pravo na osjećaj pripadnosti nekome i nečemu. Jer čovjek bez sopstvene svjesnosti o svojoj istoriji i naciji, ne pripada više ni samome sebi, počinjući zaboravljati i svoje ime i na činjenicu da je i on sam nekada postojao.

LJeto godine 1942. ostaće upamćeno u srpskom življu kao najpogubnije sunce koje je ikada nad njim zasjalo. Sreća je zaboravila adrese svih onih koji su tada, nedužni pred Bogom, postali krivci za svaki unakaženi pedalj tuđe zemlje. Kažu, nema nevinih. A pod zemljom, gdje ničeg nema sem nesreće i očaja, spavaju nečije, najhrabrije sudbine. One za nas nikada neće biti mrtve, već su tu da se ponekad probude iz dugog sna i podsjete nas koliko im zaista dugujemo. Nekada je bolje da se odjeci metka i zveketi ostarjelih pušaka nikada nisu pretvorili u tanke dječije jauke i tupe zvukove. Kolijevke su postale mrtvački sanduci, a opelo su održale gorke molitve majki bez ijedne puštene suze. Jer suza više nije bilo, oči su ostale prazne kao da im je jedini zadatak da gledaju ali da više ništa ne vide, sem smrti koju su sada tako jarko priželjkivale. Te sanske doline postale su jezgro perfekcije zla.
Te 1943. godine niko nije znao da je za vrlo kratko vrijeme, negdje, neko, počinio genocid za koji nikada neće odgovarati pred sudom pravde i istine. Zato što su ljudskost i čovječnost zakopane dublje od ovih kostiju preko kojih danas hodimo.

Sva ta mjesta, Kožara, Ciglana i Stara Gradiška, danas su druge dimenzije našeg svijeta čiju suštinu ne možemo lako shvatiti. Odluka da se protiv jednog naroda bori neravnopravnim ubijanjem svih onih koji ne mogu da se brane, postala je podmukao čin, koji osim toga što je bio kukavički bio je i koban za jedan narod. LJudi u Jasenovcu više nisu bili živa bića od krvi i mesa, već hodajući leševi koji su služili kao oružje dokazivanja jednog pokreta koji nikada nije postao više od toga. Ustaška želja za ubijanjem postala je jača od bilo čega što se nalazi u ljudima. Ali glad, koja se godinama povećavala, bilo je nemoguće zasititi.  

Jeseni 1944. nebo je prestalo da ćuti, a ,,topola užasa'' prestala je da cvjeta. Žrtava je bilo sve manje. Kroz hodnike logora više se nisu prelamali zvuci spore smrti, a strah je zavladao sanskim predjelima. Možda sve ovo jednom bude svjedok porobljavanju jednog pokolenja. I danas svi plaćamo cijenu za djela koje su počinili ozloglašeni radikalni ustaški pokreti, ali dug je put ka oprostu. Dug uništenom narodu nikad neće biti vraćen, a banka sjećanja svakim danom povećava kamatu za bol.

 Ali da li će nam osveta za počinjeno olakšati da prihvatimo realnost? Neće, ali ne treba nikada da postanemo srbosjeci i bajoneti naše prošlosti. Gorak je ukus zaborava, a još gorči negiranja. Nikada zaista nećemo znati čije je ime i prezime bačeno među tešku zemlju koja briše tragove. ,,Prometeji nade i apostoli jada'' nisu samo sahranjeni u Jonskom moru, leži ih mnogo i u našem sanskom moru tuge i izgubljenosti.

Već 1945. godine svi maljevi, sikire i noževi su zaćutali. Obavivši i svoj treći uviđaj, Zemaljska komisija Hrvatske je izvijestila svijet da je nad jednim malim narodom izvršen genocid. Mnogo duša, ni Srba, ni Roma, ni Jevreja, već samo ljudi. Živih, zdravih, oženjenih, udatih, muških, ženskih, mladih, starih. Može li ta činjenica da bude  tanka linija zdravog uma koja graniči sa animalnim zvjerstvom? Nalazi li se ta tanka linija u svakome od nas? Mi ovu sudbinu nismo birali, možda je ona odabrala nas kao nekog ko ovo može da preživi. Ne dozvolimo da ova grobna polja Topola i Jasen postanu rake naše budućnosti već samo čvrsti podsjetnici neslavne istorije.

Ovakva stradanja ne smiju više nikada biti ponovljena, bilo iz Jasenovca, Aušvica ili Holokausta. Ona ne smiju da se dogode ijednom narodu, i niko ne smije da dozvoli da mržnja predvlada ljubav, a da se oprost pretvori u osvetu. Jer nijedan narod i nijedan svijet nisu spremni na još jedan Jasenovac. Samim tim, ako čovjek izbriše iz svog sjećanja jedan dio onoga što ga takvim i čini, postaje divlji, kilometrima udaljen, ne samo od civilizacije, već i od samoga sebe.

Autorka je  bivša gimnazijalka iz Banjaluke, a sada studentica prava

 

 


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.