Jedino ljubav može proizvesti sram

Nova razrednica nas je pitala tko će biti zadužen za nošenje dnevnika. Javila sam se, misleći da ću na taj način sačuvati moje podatke zapisane u dnevniku skrivenim od druge djece. Mjesto rođenja: Senta. Država: Srbija. Državljanstvo: Hrvatsko.

Jelena Graovac / 13. Juni 2020

U prvi razred osnovne krenula sam 1991.

Starci nisu mnogo pričali o ratu, ali bilo mi je jasno. Ne samo zato jer tog ljeta prije prvog razreda nije bilo i riječkog mora i senćanske Tise, a ni učenja mađarskog, kao svakog do tad. Ne samo zato jer tog ljeta nije bilo bake i dede koji iz Sente putuju u Novi sad, a iz Novog sada u Rijeku stižu noćnim vlakom. Ne samo zato jer više nije bilo dočekivanja i mahanja na željezničkom kolodvoru na Pećinama. Lica mojih roditelja bila su promijenjena, a vijesti bi se gasile kada bih ja bila u prostoriji. Kada bih bila u drugoj sobi, mogla sam čuti te vijesti i oblačila sam papirnate likove u papirnatu odjeću sa papirnatim kvačicama.

Početak jednog dijela nijemosti.

Mira Malnar, moja učiteljica od prvog do četvrtog, bila je čvrsta, jasna i topla (takva je i danas). Kada bismo išli u sklonište „za vježbu“, i jednom „za pravo“, uhvatila bi me za ruku.

U razredu sam bila jedno od troje djece u generaciji koje nije išlo na vjeronauk.

Do petog razreda osjećala sam se uglavnom zaštićenom. U petom su se strahovi pojačali. Dnevnik sa ocjenama trebalo je nositi iz jedne učionice u drugu. To je značilo da je na malim odmorima bio među učenicima. Nova razrednica nas je pitala tko će biti zadužen za nošenje dnevnika. Javila sam se, misleći da ću na taj način sačuvati moje podatke zapisane u dnevniku skrivenim od druge djece. Mjesto rođenja: Senta. Država: Srbija. Državljanstvo: Hrvatsko. Nacionalnost: / (kosa crta).

Na jednom od malih odmora tokom kojih sam sjedila ispred učionice s dnevnikom prečvrsto priljubljenim uz tijelo, do mene je sjela Ivana. Ivana je bila lumen za matematiku, općenito je kidala u svemu. I nije govorila. Riječi nije rekla od prvog do osmog, osim jednom u snu, na izletu u Staroj Sušici. Na tom malom odmoru uzela mi je dnevnik iz ruke, otvorila ga na mojoj stranici i u tišini prstom pokazala na riječ Senta. Pogledala me duboko u oči. Osjetila sam sram i nevjerovatan nalet znoja i crvenila, iako sam u toj tišini znala da mi Ivana daje podršku.

Da, klinci u školi pričali su o Hrvatima i Srbima, „ko je bio u Srbiji nek se javi“. Voljela sam neke od svojih prijateljica i prijatelja iz razreda, ali od šestog razreda nadalje počela sam jedva čekati da ta osnovna završi i da krenem u srednju, ispočetka. Sjećam se svjesne odluke koja je došla, da će s tim glupim osjećajem srama uskoro biti gotovo. Zadnjeg dana osmog razreda sve sam ispričala roditeljima. Rekla sam im da je to bilo tako i da je sad s tim gotovo. Kao da me bilo sram priznati sram njima. Sve te dječje godine. Jako puno šutnje i boli. Sve po tiho. Zapravo sam se tih osam godina i ja osjećala kao Ivana, iako su svi sve znali, a pojma nisu imali o čemu se zapravo radi. Kao što ne znaju ni sadašnje generacije koje odrastaju u sistemskom podržavanju nasilja.

Da, djeca osjećaju i izgovoreno i neizgovoreno nasilje među vršnjacima.

Dečkima sa Kustošije mogu samo poželjeti da se duboko i preko ušiju zaljube u neku Srpkinju ili Srbina. Ili nekog s kosom crtom. Ili bilo koga. U sistemskom nasilju u kojem odrastaju, jedino ljubav može proizvesti sram zbog takvog čina.

 

Tekst preuzet sa Facebook stranice autorke


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.