<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Jelena Lengold za BUKU: Bojim se da naše generacije neće dočekati neki lepši svet

BUKA INTERVJU

Mi nemamo luksuz da se bavimo finesama života. U ovakvim vanrednim okolnostima u kojima mi živimo – a mi smo stalno u nekim vanrednim okolnostima – valjalo bi ignorisati sve ono što nije od suštinske važnosti.

15. maj 2019, 9:51

Jelena Lengold, višestruko nagrađivana pjesnikinja, pripovjedačica, romansijerka. Napisala je knjige pjesama: Raspad botanike (1982), Vreteno (1984), Podneblje maka (1986), Prolazak anđela (1989), Sličice iz života kapelmajstora(1991), Bunar teških reči (2011) i Izaberi jedno mesto (2016), kao i romane Baltimor (2003, 2011) i Odustajanje (2018).

Proza i poezija Jelene Lengold prevedeni su na engleski, italijanski, danski, bugarski, makedonski, poljski, češki, slovenački, mađarski i albanski jezik. Priče Jelene Lengold zastupljene su u više antologija i panorama savremene srpske književnosti objavljenih u Srbiji i svietu.

Jelena Lengold je desetak godina radila kao novinar i urednik u redakciji kulture Radio Beograda. Potom je do septembra 2011. radila kao projekt-koordinator Nansenskolen Humanističke akademije iz Lilehamera u Norveškoj, na predmetu konflikt menadžment.
Živi u Beogradu kao profesionalni pisac.

Krajem maja Jelena Lengold dolazi u Banjaluku da bi učestvovala na Festivalu književnosti Imperativ, pa smo iskoristili priliku da sa njom razgovaramo o književnosti, životu pisacai temama o kojima razmišlja.

Pažnju književne javnosti privukao je Vaš roman “Odustajanje”.  Postavlja se pitanje od čega smo svi mi na ovim prostorima odustali?

To što me pitate nije tema mog romana, ali svakako ima smisla razgovarati o tome od čega svakodnevno odustajemo. Pre svega, odustali smo od identiteta. Sama činjenica da me pitate od čega su odustali ljudi "na ovim prostorima" govori o tome da više nismo sigurni kako se taj prostor zove i koje su njegove tačne granice. Kad putujemo po tom "našem prostoru" obično kažemo da govorimo "našim jezikom" jer ne znamo tačno ni kako se taj jezik zove. Odustali smo od normalnog života, a zna se šta sve normalan život podrazumeva. Mnogi su odustali od nade, od sreće, od običnih životnih radosti. Ja sam, recimo, odustala od dece, jer sam se udala 1991, tada sam imala 32 godine, a znamo kakve su to bile godine, koliko siromašne i neizvesne. Bili smo dva pisca koji su jedva sastavljali kraj s krajem i tako narednih desetak godina, u kojima smo preživeli ratove, otkaz na RTS-u, nestašice, restrikcije, inflacije, bombardovanje, sve...

Kako odustati od samog odustajanja? Kako se nositi sa svim teškoćama koje život stavlja pred nas?

To je neka mantra koju svako treba da pronađe u sebi, ako može. Razumem i one ljude koji to ne mogu, koji ne uspeju da prevaziđu odustajanje, jer zaista je teško živeti ovde, pod neprestanim nepravdama, nelogičnostima i opasnostima. Mene spašava beg u svoj mikrosvet, vrlo malo ljudi s kojima komuniciram, posvećenost onima koje volim i koji mi prijaju. Spašavaju me knjige, mnogo čitam, a ponekad i pišem. Spašava me bežanje u taj izmaštani svet knjiga. Sa godinama sam naučila da u svemu tome pronađem izvesnu količinu radosti, pa čak i mira. Iako nemir večito vreba i pokušava da zagospodari našim životima. U ovakvim vanrednim okolnostima u kojima mi živimo – a mi smo stalno u nekim vanrednim okolnostima – valjalo bi ignorisati sve ono što nije od suštinske važnosti. Posvetiti se samo zaista bitnim stvarima koje zaslužuju našu pažnju i koje su lekovite. Odvojiti bitno od nebitnog, jedino tako. Mi nemamo luksuz da se bavimo finesama života. Smanjiti očekivanja, pre svega. Tako će se smanjiti i naš prostor za razočarenje. Možda ovo nekome zvuči luzerski, ali ja sam u takvoj životnoj filozofiji pronašla svoj mir.

Kakav je po Vama život danas u Srbiji, šta Vam najviše smeta?

Uprkos svemu što sam dosad rekla, meni i dalje najviše smeta nepravda. Nepravda i birokratija. Smetaju mi dakle one pojave od kojih ne mogu da se distanciram i pored najbolje volje. Smetaju mi oni nonsensi u kojima moram da učestvujem ponekad, ma koliko da sam svoj život udaljila od svega što je institucionalno. Smeta mi povremeno osećanje potpune nemoći pred sistemom, koji nas, kao pojedince, ni na koji način ne štiti, već nas naprotiv neprestano ugrožava. Smeta mi to što vidim da ne živim u humanom, osvešćenom, društvu. A onda zatvorim vrata i neko vreme uspem da zaboravim na sve to. I tako do sledeće prilike, dok se neko ne razboli ili dok neko ne pođe u neku upravu, da obavi neki posao. E tada uvek nastaju problemi jer ništa ne funkcioniše kako treba.


Da li je moguće na našim prostorima živjeti od književnosti, sa kojim problemima se književnice i književnici suočavaju?


To je skoro nemoguća misija. Pisci veoma malo zarađuju, simbolično. Pisac dobija deset posto od svake svoje prodate knjige. Kad prodate ceo tiraž od recimo hiljadu knjiga, vi od toga zaradite jednu prosečnu mesečnu platu. Eto to je najjednostavniji odgovor na pitanje koliko pisci zarađuju. Ostaje vam da se nadate nekoj novčanoj nagradi, nekim takođe mizernim honorarima na nastupima i to je to. Ako ste slobodni umetnik, tu tek nastaju bezbrojni birokratski problemi, ali o tome sam pisala već toliko puta da mi je mučno da se ponavljam. Ne bih volela da zvuči kao da se žalim, ja samo iznosim realno stanje stvari, jer ste me pitali. Ali to jeste moj izbor i ja, uprkos svemu, nalazim u njemu neki smisao. Na kraju krajeva, to je i moja sudbina, a čovek treba da se pomiri sa svojom sudbinom i, ako je moguće, da je zavoli.

Koja je tema koja Vas zaokuplja, koja Vam se iznova vraća kao važna?

Prevazilaženje straha! To je tema koja me zaokuplja čitavog života. Strah od života, strah od smrti, strah od bliskosti, strah od samoće, strah od neuspeha, strah od sramote, strah od bolesti, strah od istine, strah od nedostatka vremena... Poslednjih godina sam, čini mi se, napredovala u prevazilaženju strahova, počela sam da razumem ono što sam ranije samo čitala, da strah ponižava čoveka. U tom smislu starenje ima neke svoje prednosti, ako se malo potrudite zaista možete da napravite pomak u ličnom razvoju i da ne dozvolite da vas strahovi ponižavaju, već da živite dostojanstveno i uspravno, po svaku cenu.

Živimo u vremenu kiča, šunda, turbo folka, rijalitija. Kako se u poplavi svega ovoga vratiti nekim normalnim životnim temama?

Ja nemam potrebu da se vraćam tim normalnim životnim temama jer nikad nisam iz njih ni izlazila. Ovo što pominjete, kič, šund, neukus, u tu sferu nisam previše ni zalazila. Mislim da to i nije stvar izbora, ljudi se nekako rode u ovom ili onom fazonu, i ako vas ono ne dotiče, onda taj svet za vas i ne postoji, prolazi vam nekako ispod radara. A oni koji žive u tom drugom svetu, za njih je upravo to normalan svet, pa smo tako mirni i jedni i drugi. Ne bih se ja tu baš mnogo zgražavala i iščuđavala, ta vrsta gađenja nad drugačijim ukusom mi je na neki način malograđanska, pogotovu u okolnostima kad je tako nešto skoro pa jedina ponuda. Ne podsmevam se i ne osuđujem, ne smetaju mi ljudi koji imaju drugačiji ukus od mog. Smetaju mi samo zli ljudi. A u kontekstu književnosti, zaista, bilo bi lepo vratiti se velikim, osnovnim, glavnim književnim temama. Stranputice su u priličnoj meri učinile da zaboravimo ili da smatramo manje vrednim ono iz čega je umetnost potekla.

Kako se nositi sa sveprisutnim nacionalizmom koji izjeda svako društvo u regiji?

Tu su, naravno, dve stvari bitne. Jedno je permanentno vaspitavanje generacija, a drugo je zakonodavstvo. Kod nas ne radi ni jedno ni drugo. Ja bih ipak akcenat bacila na poštovanje zakona. Kad bi postojali dosledni, civilizovani i jasni zakoni, kad bi se ti zakoni poštovali, kad bi najvažnije institucije funkcionisale, onda bi se vremenom ljudi prevaspitali i znali bi i sami šta valja šta ne valja. Ali ovde čitavi sistemi naizgled osuđuju nacionalizam, ali u praksi ga promovišu ili ne kažnjavaju ili potpiruju kroz neke svoje alternativne kanale, koji naizgled nisu državni, ali zapravo su svi u istoj vreći. To je kod nas jedno civilizacijsko, evolucijsko pitanje. Kao da smo zakasnili nekoliko koraka u razvoju, a na sve to imamo i sve ove sile sa strane koji samo podgrevaju naše nesloge, umesto da pomognu. Mnogo je zla na svetu, mnogo niskih interesa, uvijenih u priču o demokratiji i ljudskim pravima. Bojim se da naše generacije neće dočekati neki lepši svet.

Koliko je važno za jednog pisca da se osvrne na svijet u kojem živi?

Pisac to može, ali i ne mora da čini. Nije u obavezi da oslikava stvarni svet, niti da u njemu učestvuje, niti da daje odgovore na važna pitanja. Pisac nije dokumentarista. Pisca vidim više kao nekoga ko dopisuje svet, oslikava ga bojama koje sam izmisli ili ga filtrira onako kako ume i kako mu njegov umetnički senzibilitet nalaže. Zato umetnost i jeste fantastična jer ima zaista neograničene mogućnosti. Ko sebe limitira na stvarni svet, on sebi uskraćuje mnogo toga u stvaranju. S druge strane, biti angažovan pisac, a ostati u sferi istinske umetnosti, recimo na način kako je to činio Milan Kundera ili Viktor Igo, to je neobično težak zadatak i za tako nešto mora se biti stvarno veliki talenat, da ne biste skliznuli u pamflet.

Jedan od najvećih problema društva u kojem živimo je odlazak, kako mladih, tako i starijih ljudi, kompletnih porodica. Kako Vi gledate na ovu pojavu?

S jedne strane, meni se taj proces čini prirodnim, jer svet se svakako sve više meša i to je jedan proces s kojim bi se valjalo pomiriti, jer je neizbežan. Sada su mogućnosti za putovanje veće, i ljudi iz celog sveta imaju želju da odu na neko drugo mesto i da okušaju nekakav drugačiji život od onog koji im je zadat. Ali s druge strane, znamo da naši ljudi to ne čine iz želje da vide svet već pre svega zato što ovde ne mogu sebi da obezbede nikakvu egzistenciju. To je ono što je tragično. Trebalo bi da imaju mogućnost izbora, ovde ili tamo, a najčešće je nemaju. I kad već nemaju tu mogućnost, onda je sasvim legitimno da odu i da žive negde gde je normalnije i ugodnije. Taj jedan život koji imaju, mladi ljudi treba da prožive tamo gde je život pristojan. Oni stihovi "Ostajte ovde..." bojim se da više ne važe, nikome ih ne bih savetovala. Naša mala mutna močvara je postala previše zagađena i ko baš ne mora, uopšte nije dužan da u njoj provede ostatak života. Zaista, nikog ne osuđujem što želi da ode. Jedini lek iz ove situacije je posmatrati svet kao celinu i pustiti se u to, jer vreme prolazi veoma brzo i ne treba dozvoliti nikome da vam upropasti ni jedan jedini dan, a kamo li čitave decenije vašeg života.

Smatrate li da je društvena promjena moguća bez političke promjene imajući u vidu okolnosti u kojima živimo?

Naravno da nije moguća. Politička promena, koju posmatarm u nekom širem smislu, skoro kao evolucijsku promenu, je osnovni preduslov da se nešto pomeri sa ove mrtve tačke. Međutim, ja stvarno mislim da to podjednako zavisi i od nas, koliko i od stranih faktora. U ovom trenutku svet je tako postavljen da nekoliko moćnih zemalja odlučuje o sudbinama svih ostalih, čitavog sveta. A mi spadamo u te sve ostale. Mi smo sitne ribe, negde na kraju lanca ishrane. Treba to razumeti i vladati se u skladu s time. Naše su mogućnosi smešno male, u svakom pogledu. I zato treba proživeti svoj mali život što je ugodnije moguće i pustiti taj svet da radi ono što je naumio, jer to i onako od nas ne zavisi previše.

Dolazite u Banjaluku na festival književnosti. Šta mislite o ovakvim događajima koji u fokusu imaju knjige i književni rad, koliko su nam oni danas važni?

To su stvari koje su važne za jedan mali broj ljudi, za ljude koji žive u nekoj vrsti svog duhovnog geta. Najčešće, ti takvi ljudi i znaju da su u tom getu i to im ne smeta. To je njihova odbrana od ostatka sveta, to su njihove granice koje su sami postavili, njihova zavesa koju stavljaju između sebe i stvarnosti. Na književnim večerima se obraćam takvim ljudima, oni mi se najčešće obraduju, a znam da ni ja, ni svi drugi pisci na svetu, apsolutno ne postojimo za ostatak sveta. I to je meni u redu. Nikad nisam ni volela da sam deo bilo čega što je masovno. Jedan fini, mali, probrani skup, to je moja mera. Radujem se dolasku kod takvih ljudi u Banjaluku.