<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Jelena Obućina za BUKU: Novinari koji pitaju se ne plaše, hrabrost nije potrebna onima koji ćute

Desk

Pogrešno je očekivati da će nam neko drugi doneti slobodu medija, to se neće desiti...

11. novembar 2021, 8:52

Gost Bukinog audio podcasta bila je novinarka i urednica Newsmax adria kanala, Jelena Obućina.

Zbog naše sagovornice informativni program su počeli da gledaju oni koje takav TV sadržaj inače ne zanima, a njeni uvodi su često izuzetno popularni na raznim drušvenim mrežama.

Istina uvijek nađe svoj put. Budući da živimo u vremenu u kojem smo uglavnom „zasuti“ političkom propagandom i dezinformacijama, pravo je pitanje kako pronaći kredibilan izvor informisanja.

Na ta, ali i brojna druga pitanja, potražili smo odgovor od Obućine, koja je svojim uredničkim stavom daje unikatan prikaz društvene zbilje društ(a)va u kojima živimo.

BUKA: Da ja odlučujem da li bi trebalo da imamo vladu bez novina ili novine bez vlade – ne bih oklevao za trenutak, uvijek bi izabrao ovo drugo. Tako je prije više od 200 godina govorio jedan od osnivače američke nacije i države Tomas Džeferson. Ima li Balkan političara koji misli kao Džeferson ili im je, ne vladanje, nego prije svega vlast sa svim benificijama bitnija od svega pa i od slobode medija?

Nemam dilemu da nema takvog. Dakle, bitnija je svima vlast apsolutno. Bojim se da nemamo, barem ne u Srbiji, političare koji razumeju šta znače nezavisni mediji i koji razumeju da moraju da odgovaraju ono što ih pitaju novinari. Političari moraju da shvate da ih novinari to ne pitaju za sebe, ne nose taj odgovor kući, već su odgovore na ta pitanja dužni da daju građanima. Možda neke mlade nade u politici pokažu više razumevanja za novinare. Vidim da ljudi iz pokreta „Ne davimo Beograd“ pristaju da odgovaraju na sve i to je dobro. To ne govori naravno o njihovim političkim kapacitetima ali u ovom kontekstu vidim da su jedni od retkih koji pristaju da daju odgovore uvek. Mada, opozicija u Srbiji generalno pokazuje više kapaciteta da poštuje medije nego što to čini vlast. Ne sećam se nekog perioda u Srbiji kada su mediji bili potpuno slobodni, a da su i svi akteri, i vlast i opozicija, imali odnos kakav zamišljamo da bi trebalo da bude.

BUKA: Koliko je teško danas biti novinar ako imamo u vidu sve češće napade, ne samo fizičke već i verbalne, koji nekada dolaze od nosilaca funkcija i na konferencijama za medije, poput Vučića ili Dodika?

Konkretno u tim slučajevima to se odnosi na novinare kojima to nije problem. Ti si ljudi za to spremni i jasno im je šta ih očekuje. Međutim, nezrelost i bahatost naših političkih elita vidljiva je svakodnevno. Evo i poslednji primer je premijerka Srbije Ana Brnabić koju je koleginica sa N1, Žaklina Tatalović, pitala zbog čega nije otišla na Kosovo, kad je to najviše „boli“, a premijerka je optužuje da laže. To je jedan sistem kako u Srbiji funkcioniše pokušaj zastrašivanja novinara. Novinari koji pitaju vjerujem da se ne plaše, a ovi koji ne pitaju njima hrabrost nije ni potrebna a oni koji ne pitaju – njima hrabrost nije ni potrebna. Dovoljno je samo da imaju snage da pridrže mikrofon.

BUKA: U kakvim društvima živimo ako je naovinarstvo, ili kako pojedinci kažu pravo novinarstvo postalo hrabrost. Zašto smo i kako hrabri ako samo radimo svoj posao?

Hrabrost je potrebna u sistemima koji su pod jakim pritiskom vlasti. Tu, pre svega, mislim na javne servise, čak i na privatne medije u kojima vlast ima uticaj. Tu možemo da govorimo o hrabrosti onih ljudi koji se suprotstavljaju uređivačkoj politici ili napuste poslove. Možda je njima potrebna hrabrost. Ipak, smatram da je za novinarstvo potrebna privrženost tom poslu i ljubav ka istini i istrajnosti. Znate kome treba hrabrosti? Novinarima koji zadiru svojim pričama u novac i kriminal. To su istraživački novinari čiji su život i bezbednost ugroženi. Svi mi, ostali novinari, bi morali da vodimo računa o njima. Oni su raritet koji bi trebalo da gajimo. Za ovo što mi radimo ne vidim da je potrebna neka posebna hrabrost.

BUKA: Da se vratimo na ovo što vi radite. Poznati ste po vašim originalnim uvodima koji se gotovo svaki put masovno dijele na društvenim mrežama. Šta vam je lakše da obradite u uvodima, ličnosti poput Vučića ili neki događaj?

Meni je lakše da obradim ličnost pošto sam dugo u poslu i znam profile tih političara. Jednako inspirativni su i razni događaji. Bilo da je reč o benignim ili događajima pogodnim za ismevanje ili za divljenje. Eto, volela bih da se dogodi nešto za divljenje što bi se našlo u uvodu. Mislim da sam samo jednom pohvalila čoveka koji je bivši član REM-a i ne mogu da se setim drugog uvoda, bilo da se radi o događaju ili nekoj određenoj ličnosti, da smo ga hvalili. Eto, volela bih da imamo više takvih priča.

BUKA: Mislite li da bi takvi uvodi bili jednako popularni, ili ljudi prosto više vole kritičku notu?

Pa ne. Ne bi bili. To nije samo ovde slučaj već svuda u svetu. Narod voli nesreću, nevolju i prozivku. Najgledaniji i uvodi koji izazivaju najviše reakcija na društvenim mrežama su oni koji se tiču Vučića lično. To je zbog toga što je Vučić čovek koji je najodgovorniji za sve što se dešava u Srbiji. Postoji stara krilatica – apsolutna vlast, apsolutna odgovornost. Stoga, političare ne bi trebalo da čudi način na koji ih Dušan Petričić ili Koraks prikazuju u njihovim karikaturama. To je prosto logično.

BUKA: Vučić često ima običaj da kaže kako ne prati kritičke medije, a ipak govori– „oni stručnjaci sa N1, Nove...“. Da li ste dobijali neke komentare da ipak predsjednik Srbije redovno prati vaš rad?

Pa to je apsolutna laž. Jednom je Ljubodrag Stojadinović kazao dobru rečenicu -  'pokušao sam Vučića da uhvatim u istini i nije mi pošlo za rukom'. To da on (Vučić prim. aut) ne prati šta radimo je netačno. Naprotiv, prati jer zašto bi pratio medije koje produženom rukom uređuje. Naravno da gleda medije koji ga kritikuju sa razlogom. Budući da Vučić ne ide na duele sa neistomišljenicima, ne gostuje kod novinara kod kojih ne zna šta će biti pitan, ima jednu novu pojavu a to je da gostuje na nekoj televiziji a onda mu se puštaju isečci iz emisija u kojima se kritikuje. I moji uvodi su nekoliko puta bili u takvim emisijama i uglavnom je govorio da je 'to toliko glupo da nema potrebe da se komentariše'. 

BUKA: Danas imamo dokaz da razgovaramo sa pravom Jelenom Obućinom, pošto su se u međuvremenu pojavile, kako šaljivo komentarišu, „Obućine sa Ali ekspresa“. Da li si to gledala?

Videla sam da ima jedna koleginica iz Crne Gore. Skoro sam sa kolegama to komentarisala i razmišljala da li da to objavim na Tviteru. Ne znam da li sam radosna što sada neko pokušava da radi istu stvar ili sam tužna što se to radi,verovatno, sa drugačijim krajnim ciljem. Istovremeno mi je to neka vrsta pohvale za ono što radim, ali je i jedna ozbiljna zabrinutost. Komentar je ozbiljna forma i može da bude ozbiljno zloupotrebljen i bojim se da se to dešava u tom slučaju u Crnoj Gori iako ne pratim dovoljno. Ali, da se našalim, što više kopija originala to je bolje za mene (smijeh).

BUKA: Pominjali smo društvene mreže i porast broja medija koji je sa sobom donio, osim medijskog pluralizma na papiru, i fenomen lažnih vijesti koje se često i izmišljaju da bi se naudilo protivnicima određene vlasti. Kako vidite taj fenomen i da li bi se nešto više može učiniti kako bi se takve pojave na vrijeme spriječile ili bar ograničile?

U Srbiji postoji nekoliko portala koji se bave provjerom činjenica. Novinari u tim slučajevima ne mogu mnogo da urade, osim da probaju da sa više izvora provere informaciju. Razvoj tehnologije ne donosi samo lažne vesti već dolazimo u situaciji da je nekog čoveka moguće montirati u bilo koji video. Pitanje je da li će video materijal ostati kao dokaz na sudu jer se sa raznim aplikacijama može svašta uraditi. Živimo u kakofoniji vesti. To više nisu samo lažne, sada ima svakakvih vesti. Tačnih, netačnih, polutačnih i na mnogo načina iskrivljenih. Ljudi su, što je pandemija pokazala, skloni tome da ne proveraju, već da poveruju u ono što se uklapa u njihov rezon. To je posebno opasno. Nisam sigurna da imam neko rešenje, osim da se sve proverava. 

BUKA: Pominjali smo lažne vijesti u smislu napada na neistomišljenike. I vi ste često bili na meti tabloida kao kritičar vlasti. Kako ste to lično doživjeli i preživjeli? Da li je važno u tim slučajevima preduzeti određene akcije, jer je urednik Krika, Stevan Dojčinović, kazao da im je svaku tužbu koju su dobili u sličnim slučajevima sud procijenio da je za „razvlačenje“ po tabloidima dovoljno jedno skromnije ljetovanje?

Dojčinović je sa jedne strane u pravu. Interesantno, skoro je Aleksandar Šapić tužio autore podcasta 'Dobar loš zao' Marka Vidojkovića i Nenada Kulačina i njegova duševna bol je procenjena na 1,1 milion dinara (oko 18.300 KM prim. aut). Moja duševna bol se procenjuje na 150 hiljada dinara (oko 2.500 KM prim. aut) i ne može da se dobije više od toga, osim ako neko nije u povratnik u vređanju.

BUKA: Možda Šapića stvarno više boli?

Pa da. Zanima me kako se ta duševna bol meri. Ne mislim da ne treba tužiti. Tužila sam Informer više puta. Sada imam šest, sedam tužbi za koje čekam da budu podignute. Ne mogu da kažem da me to ne zanima, jer su to opasne stvari. Ako tabloid krene sa objavama da sam Srbe sa Kosova nazvala 'krdom, stokom ili psima', što nije tačno, onda me dovode u opasnost. Kao što ja sa suprugom i detetom sednem u kafić a naiđe slučajno Dragan Đilas i onda taj koji fotografiše zna da je to slučajan susret. Ali, bira tih 40 sekundi da napravi fotografiju i da je proda za 50 ili koliko već eura. Takve objave kod čoveka moraju izazvati osećaj nesigurnosti. Jer ako neko čeka da vas tako fotografiše šta tek može da uradi onaj koji je zadojen, zagrižen a neinformisan a čita i prati šta tabloidi objavljuju. Pre sam zagovornik tih tužbi za „polusiromašna letovanja“ nego da se to prepusti slučaju i da se pravimo ludi. 

BUKA: U tom smislu kako vidiš ulogu međunarodne zajednice, koja barem do skoro, nije u svojim izvještajima tretirala pitanje slobode medija u Srbiji kao ozbiljno, za razliku od drugih zemalja regiona poput BiH, Crne Gore, ili Hrvatske dok su još bili kandidat za članstvo?

Mislim da je odnos međunarodne zajednice jasan i definisan, ako je neko imao bilo kakve dileme kod ovih pregovora o izbornim uslovima. Oni, predstavnici Evropskog parlamenta, su bili u Srbiji, a onda je deo opozicije napustio te pregovore i epilog je nula. Videla sam da je NVO Crta radila analizu prema kojoj je dijalogu doprineo više međusrtranački nego dijalog uz posredstvo stranaca. Mislim da međunarodnu zajednicu pitanje slobode medija ne zanima. Kada je reč o Srbiji, njih zanima litijum, jeftina radna snaga, a da li ovde ima demokratije, kako se ovde odnose prema medijima, to nikoga ne zanima. A, ukoliko nas ne zanima, bojim se da će nam ovakvo stanje i ostati. Ne mislim da bi rešenje za taj problem trebalo da očekujemo spolja, jer ono spolja neće ni doći. Ovaj čovek (Vučić prim. aut) daje sve svima što se od njega traži. Dok je tako on će imati podršku svih. Setite se samo poruka koje je nemačka kancelarka Angela Merkel saopštila prilikom poslednje posete Srbiji. Pogrešno je očekivati da će nam neko drugi doneti slobodu medija, to se neće desiti.