To očekivanje, a, kao što me upozoravaju neki sociolozi, i donedavna premoćna praksa u sebi kriju okrutne poruke društvu - i za muškarce i za žene. Muškarce praktički ekskulpira od ravnopravnog roditeljstva poručujući im da su za to ionako biološki nedostatni (ne doje, ne povezuju se zapravo s djetetom sve dok dijete ne zna udariti loptu u obiteljskom dvorištu), pa se onda oko tih nekih “ženskih” stvari, koje žene prema toj teoriji mogu podnijeti jer su hormonalno napravljene tako da mijenjaju smrdljive pelene i ribaju rigotinu dok muškarci gledaju utakmice i pate u tišini, kako priliči muškom rodu, na kauču za mamutima koji su izumrli pa ih oni više ne mogu loviti, ne moraju ni truditi.
Stavlja ih ta ideja o “materinstvu prije svega” u poziciju parazita, čija je jedina zadaća da donose obitelji novac, da ga ne zapiju i ne prokockaju te da ponekad odvezu djecu od točke A do točke B. Ta je pozicija odvratna prema njima, a opet je mnogi koriste da bi tražili da im se digne spomenik kad pokupe djecu u vrtiću i pritom uspješno pogode grupu. Vidjela sam mnoge pohvale za oca koji je ostao u bolnici s bolesnim djetetom ili ga vodio u park. Vidjela sam, da odmah i to riješimo, i mnoge muškarce koji hrabro prkose patrijarhatu baveći se svojom djecom na biološki prema ovoj teoriji šokantan način. Uspije ih probuditi dječji plač ili umorna žena, a da to ne izazove potres u Japanu ili bračnu svađu, znaju kako zavezati tkanu maramu i nije ih sram nositi Ergobaby nosilicu, prepoznaju autentične potrebe svog djeteta, idu na porodiljni i iz drugih razloga osim financijskih i pritom, a ovo je obrat dostojan svake napete blockbuster uspješnice, ne misle da rade išta posebno.
Ne samo da sam ih vidjela, već je većina muškaraca s kojima se družim takva. Možda i zbog izbora zanimanja (gluma nije baš natjecanje u testosteronskom levelu u krvi), a možda i zato što ne podnosim ove prvo opisane, pa ih se klonim.
Okrutna je ta premisa i prema ženama, iako ih naoko osnažuje. One su u toj priči svedene na servis nastavku rase pod božićnom egidom “majka zna najbolje” i “majka je sve”, pa su tako loše majke (a time i osobe, jer majčinstvo je, prema toj teoriji, zapravo sve što na kraju dana određuje jednu ženu) one koje su umorne, iscrpljene, nervozne, koje se žele naspavati, koje žele i trebaju pomoć i koje, na kraju, očekuju ravnopravno roditeljstvo od partnera s kojim imaju dijete. Ravnopravno roditeljstvo tako dobro zvuči kao sintagma, zar ne? Nažalost, u praksi se ona najčešće ne koristi kad se govori o obiteljima prepunim ljubavi, u kojima se partneri zajedno trude pronaći svoj model redefinicije muških i ženskih stereotipnih uloga, pa se tako smiju ideji da otac mora svoje četverogodišnje dijete naučiti voziti auto, dok majka ukuhava šećer za baklavu; ne, ona se koristi u ostrašćenim, bizarnim parnicama za skrbništvo za koje bih ja voljela vjerovati da postoje samo zato što su kreirane od strane zlih institucija. Ali, nisu. Kreirane su, i to prilično često, od strane roditelja koji kad se rastaju (što je neopisivo težak životni proces koji ne bih poželjela ni najgorem neprijatelju) izgube razum i zaborave na dijete, pa, kao da su vođeni slomljenim egom, čine sve što je u njihovoj moći da bi povrijedili i “pobijedili” bivšu partnericu ili partnera, plaćajući paralelno pravnike za tu žalosnu borbu da im neka sutkinja ili sudac kažu da su bolji roditelj odnosno bolja osoba prema meritumu zakona Republike Hrvatske.
I evo ga, veliko razotkrivanje - oni koje je je jedino briga kakvi ste su vaša djeca, koja u čudu gledaju kako se borite za dane, mjesece, tjedne i vikende, kako zbrajate po kalkulatoru kad je Božić, kome ide krizma, kome skijaški tjedan, kako se svađate oko zimske jaknice i tko je na redu da kupi tenisice i misle - ali meni ste oboje bolji onda kada spustite svoje mentalne kalkulatore dobrote i vrijednosti na pod, da se razbiju. Nikoga drugog nije briga, jer nema boljeg roditelja od onog koji kad postane roditelj prestane sebi biti najvažniji. Potpuno mi je nevjerojatna teorija da netko može biti dobar roditelj svojoj djeci, ali užasan, čak i nasilan partner ili partnerica njihovom drugom roditelju. No, u praksi je upravo to često mišljenje institucija koje se bave visokokonfliktnim razvodima. Dubokog sam uvjerenja da s kakvom god da si budaletinom imala dijete moraš biti iznad toga, bilo da te taj ili ta prevario, izdao, pokrao, uzeo najbolje dane mladosti, nevinost, uništio povjerenje prema svijetu, obećao da će te zauvijek voljeti, a onda otišao s dečkima na jedrenje.
Moraš biti iznad toga unatoč tome što te ona tračala s vlastitom majkom sve dok ti se i punica nije uselila u krevet mjereći ti količinu muškosti. Jer, imaš dijete, i to dijete će svoj identitet zauvijek krojiti prema vama dvoma. To je jedina boljost koja nam je, nama kojima je dano od svemira da postanemo mama i tata, zadana. Kako je moguće da se netko, itko, odvoji ideju majke od djeteta? Ako preko puta nije osoba koja shvaća koliko je za dijete esencijalno da ima očuvanu mentalnu sliku majke kao dobre, nježne, voljene i poštovane i da je to jedini način da stvaramo zdravo društvo i dobre ljude, da, doista očekujemo da institucije to naprave za njega. One nas, dakako, konstantno izdaju i mizogino šokiraju, pa tako postoji priča da je u redu da bogati Srbin pokuša potplatiti pola hrvatskih institucija i otvoreno ponudi medijima informacije o parnici koja se tiče maloljetnog djeteta, jer je preko puta emancipirani Hrvat ženskog roda koji svjesno koristi seksualnost kao karijerni alat. Ta priča kola godinama i ja godinama odbijam vjerovati da postoji otac kojem je bitnije da psihički uništi majku svog djeteta pobjede radi i da ne vidi da je tako direktno abuzivan prema vlastitom djetetu. Odbijam vjerovati jer sam naivna, jer sam romantična, jer prezirem teorije zavjere, jer unatoč vlastitim povredama uvijek ispred svega stavljam svoje dijete, ali takvih je priča mnogo, samo su manje bogati i manje moćni muškarci u igri. Ne ulijećite mi u riječ, isto vrijedi i obrnuto. Figura oca je jednako sveta, ključna i trebamo je, kao žene i feministkinje, osnaživati svakodnevno. No, jedini način da se ona poštuje, ne samo u pojedinačnim obiteljima, već i u javnom diskursu, pa i u stanju svijesti, je taj da borba za ravnopravno roditeljstvo prestane biti borba protiv majki i da krene od prvog trenutka rođenja djeteta, a ne u trenutku razvoda.
