Damir Karakaš (1967.) bio je, jednom davno, novinar crne kronike. Potom je, godinama kasnije, kao već čuven prozni pisac, postao junak crne kronike. Pretukli su ga iz čista mira, u blizini stana. Nikad se nije saznalo tko je to učinio. Biva tako, policija ne otkriva počinitelje baš svih zločina. A bit će i da su jedni zločini manje važni i društveno relevantni od drugih zločina, tako da se policija i potrudi da ne otkrije počinitelje, kao što se i sudovi potrude da baš svi počinitelji ne budu kažnjeni. Kakav bi to bio svijet u kojem bi baš svaki napad iz čista mira bio kažnjen? Godinama kasnije, već odavno zreo čovjek, u dobi u kojoj pisci, ako išta vrijede, bivaju slavljeni od svoje kulture, Karakaš napisao je roman o tom događaju. U tom se romanu nije poslužio znanjima i iskustvima novinara crne kronike. Nije htio napisati triler ni krimić. A ni brutalnu autofikcijsku prozu kojom bi zaprepastio čitateljstvo. “Okretište” najnježnija je Karakaševa knjiga, koja govori o tome kako je čovjek ustvari ranjivo biće. O toj ranjivosti pripovijeda na način koji je daleko od svake grubosti i od sirovog naturalizma karakterističnog za prikaze uličnog nasilja. Karakaš koji je nekad insistirao na šokiranju publike, na naturalizmu i brutalnosti, sve je to izbjegao.
Bila je to mlada obitelj: žena, muškarac, djevojčica. Prikupljali su novce za kupovinu stana. On je putovao roditeljima u Liku, da mu pomognu ako su u prilici. Razgovarao je i s djedom i bakom. Taj susret izgledao je kao posljednji. Kada se vratio u Zagreb – dogodilo se. U “Okretištu” nije ispričano što se ustvari dogodilo. Samo neki nagovještaji, nedovršene mračne slike, napadač koji se pretvara u sotonu. I opet zanimljivim biva što je sve Karakaš izbjegao: nema pretpostavki o motivima napada, nema politike, nacije, ljevice i desnice, a pogotovu nema nečega što bi napadnutog učinilo velikim i važnim. Nema nečega što bi ga učinilo žrtvom nekakvih društvenih procesa i zbivanja. To bi u životu koristilo, bilo bi akt poželjnog aktivizma, ali naškodilo bi piscu i njegovoj književnosti. Piscu bi naškodilo, jer bi ga učinilo pripadnikom mase. A književnosti bi naškodilo, jer bi se ulični napad na pisca, motiviran političkim razlozima, savršeno uklopio u sliku Hrvatske, onakve kakva je u vrijeme napada na Karakaša. Gotovo da bi se moglo reći da su ga napala i pretukla lica iz središnjeg dnevnika Hrvatske televizije, da su ga napali voditelj i gosti emisije “Otvoreno”. A nije bilo tako. Jer tako je, možda, i moglo biti u stvarnosti, ali ne i u književnosti. Istina u stvarnosti od istine se u književnosti razlikuje po tome što je stvarnost manje uvjerljiva i delikatna. U stvarnosti se zbiva ono što je za književnost lažno i nevjerojatno. Stvarnost je posvuda odvija po logici općih mjesta.
Značajan dio romana zbiva se u bolnici, u bolesničkoj sobi. S prozora sobe vidi se njihov dom. Damir telefonira ženi, neka pali i gasi svjetlo, da prepozna koji je njihov prozor. To mu je važno. I onda pogledom iz bolnice traži svoj prozor. Ovo je jedna od karakterističnih scena iz “Okretišta”. Po njoj bi se moglo reći kakva je to knjiga. Karakaš kao nikad ranije uspijeva loviti “estetske korelative” iz iskustva svojih čitatelja. Ne, nismo svi ležali u bolničkoj sobi s čijeg nam se prozora naslućuje dom, ali ako i nismo, poznat nam je taj osjećaj, poznat nam je motiv, kao da ova scena postoji u katalogu naših života. U tom katalogu su slike, scene, zbivanja koja se nisu dogodila, ali od kojih se sastoji život.
Dok leži u šok-sobi, mati iz Like iznenada počinje nazivati. Inače to ne radi. Javlja joj se, i glumi da je sve normalno: “Zvoni mobitel, jedva sam ga uspio dohvatiti; zove moja majka, nikad ne zove, sad zove. Pita me zašto se danima ne javljam, ni žena ti se, kaže, ne javlja, riječi joj padaju jedna preko druge: tako uvijek kad je nervozna i galami. Pokušavam da mi glas bude miran, opušten, kažem, u gužvi sam pa se nisam mogao javiti; priča mi kako je u šumi skupljala suho granje i kako joj je došlo u glavu da mi se nešto strašno dogodilo. ‘Sve je u redu’, kažem, a riječi mi se suše u ustima. ‘Hvala dragom Bogu da je tako’, kaže. ‘Šta ima novoga?’ pitam je. ‘Niš’, kaže, ‘evo u štali kravami dajem. Kad ćete doći do nas, nisam dugo malu vidila.’ ‘Brzo’, kažem, ‘javit ću ti.’ Onda me za nekoliko minuta zove žena, šuti, halo, kažem, ona odmah počinje plakati. ‘Dobro je’, kažem, ‘sve je u redu.’
Sanjam, majka zaodjenuta u crni plet ide mi ususret i kaže, čujem iz neke velike daljine, više je to jeka nego ljudski glas: ‘Sine nemoj proći kroz ta vrata.’ Probudio sam se: cijelu noć razmišljam o majci; kako je skupljajući po šumi suharke osjetila moju smrt.”
Zbog posljednje rečenice u ovom citatu, piše se. Ali, još više od toga, zbog takva rečenice se čita. Zbog takve rečenice čovjek ulaže tako velike dionice svoga života, dane, mjesece i godine, u čitanje knjiga u kojima piše što se kome dogodilo ili što je tko zamišljao. Ako je precizno i ne upamtimo – a vjerojatno nećemo, u tu ćemo i takvu rečenicu upisati vlastito iskustvo. Ili, bolje rečeno, ona će, ta rečenica, biti format, ona će biti kutija, škatulja za nešto naše. Tako je ona, dok smo razgovarali o upravo pročitanoj Karakaševoj knjizi, zadivljeno izgovorila kako je veličanstven onaj detalj, ona rečenica, u kojoj mati, razgrćući zemlju, osjeti njegovu smrt. Prihvatio sam njeno oduševljenje, zagrlio ga svim srcem, prešutjevši da to nije bila zemlja, nego su bili suharci. U istom sam trenutku, naime, vidio njenu pokojnu mater, sagnutu nad njivom, kako nešto po zemlji prebire. Karakaševu sam scenu zapamtio, onakvu kakva je napisana, vjerojatno i zato što u tu škatulju nisam imao što smjestiti.
Nakon izlaska s odjela za intenzivnu njegu uslijedi gnjev. Uzaludan i pust, dječji gnjev, koji samo traži način da se iskali. Malo gdje je tako precizno i jasno opričan gnjev žrtve kao u “Okretištu”. Inače, to je ono o čemu se šuti, gnjev žrtve društveni je i književni tabu. Žrtva ne bi smjela biti zla, društvo ju takvom ne želi vidjeti, a gnjev je prikazuje upravo takvom. Ljudi bi da se onom tko ih je napao dogodi isto što se dogodilo njima. Ako ne mogu njega identificirati, kriv im je cijeli svijet.
Damir izađe iz bolnice, živi normalnim životom, ili imitacijom normalnog života. Obitelj odlazi na more. U sitnoj komunikaciji između njih dvoje osjeti se da nešto nije u redu. Stvar je zanimljiva: kao da je stvoren trokut između žene, muškarca i anonimnog, nevidljivog napadača na njega. Jeziv, strašan osjećaj. Karakaš gradi priču na tom osjećaju, nižući sitne narativne fragmente, kadrove i scene jednog unutrašnjeg filma.
Damir Karakaš jedan je od doista malobrojnih pisaca čije su knjige mnogo pametnije od njih. Njegov čitatelj na daljinu će se svađati s njime i s onim što će on u intervjuu govoriti o svojoj novoj knjizi. Svaki put tako s njim biva. I to je, vjerojatno, i najveća pohvala njegovoj književnosti. Pisac ne zna što je napisao. Ako je stvarno dobar. Prosječni pisci i spisateljice, kakvih je mnogo i imaju važnu društvenu funkciju, koja je redovito mnogo važnija od njihovih knjiga, obično vrlo dobro znaju što su napisali. Toliko dobro da to onda nije nužno čitati.
Tankovijast, crn mladić – Karakaš je na turskom Crna Obrva – uniformiran u nekoliko krajnje osobenih sezonskih odora, vazda žuran, često na biciklu, prolazi centrom Zagreba. Najčešće sam, u nekoj svojoj hodnji, proučava svijet. On je taj ulični hodač iz pjesme Partibrejkersa, s njihovog prvog albuma, godine 1985. On je pisac današnjeg Zagreba, grada koji i dalje sebe mjeri mrtvim piscima. Tim ulicama lutaju duhovi Šenoe, A. G. Matoša i Ranka Marinkovića, dok negdje u nekom mraku neotkriveni počinitelj i građanin prebija živog Karakaša, i drobi mu slezenu.
