Jergović: Ladanje u Galiciji i vojnička groblja iz Prvoga svjetskog rata

Nisam znao tko je Dušan Samo Jurkovič, i sad me to pomalo žulja.

Miljenko Jergović / 05. Juli 2019

 

Slovački arhitekt, graditelj namještaja i etnograf, majstor secesije, vrlo moderan u svom dobu, istovremeno je bio očaran narodnim graditeljstvom u drvetu, proučavao ga je, suživljavao se s njim i nastojao stvoriti jedinstveni graditeljski stil, koji bi objedinjavao tu veliku, nepisanu tradiciju s arhitektonskim tendencijama novog vremena. Insistirao je na tome da arhitektura mora biti ukorijenjena u određenom prostoru i u vremenu. Premda je živio generaciju-dvije ranije, Dušan Jurkovič bio je mogući duhovni subesjednik, skoro istomišljenik Jurja Neidhardta.

Kada se 1914. zaratilo, bilo mu je četrdeset i šest. Uskoro će ga austrougarske vojne vlasti mobilizirati da po Galiciji projektira i gradi vojnička groblja. Bilo je to na sjeveroistoku velike, zajedničke domovine, na ratištu krvavom i strašnom, koje će ući u porodične i zavičajne mitologije brojnih svjetova i kultura, u kojima će, već kao neka vrsta historijsko-sentimentalnog artefakta, ostati do danas. Riječ Galicija puna je zvuka i emocionalnog naboja, premda većina ne zna gdje se ta Galicija nalazi i što se tamo događalo.

Bila je subota, i vozili smo se u posjet Moniki i Andrzeju, osamdesetak kilometara od kućice u kojoj smo živjeli, još dalje prema istoku i jugoistoku, prema šumama i planinama, u jedno od onih sela u kojima su do 1945. živjeli Lemki, unijati, grkokatolici, koje jedni smatraju zasebnom etničkom skupinom, za druge su oni Rusini, dok su za one koji su po svršetku Drugoga svjetskog rata provodili etničku rekompoziciju Europe i temeljito čišćenje svih pograničnih i zagraničnih manjina Lemki bili Ukrajinci, pa su ih tako i deportirali u Ukrajinu. Danas, ta su sela, uglavnom, prazna ili poluprazna, a u onim najudaljenijim žive neki ljudi koji su pobjegli iz gradova, umjetnici, grafički dizajneri, glazbenici, keramičari, hipici iz 1968, apartni književni izdavači, pisci… Ima utjehe u tome: sjećanje je osnovna građa za umjetnost, umjetnici su sjećajući ljudi, pa ako je ikome stalo do izgubljenih i otetih lemkijevskih sjećanja, onda je to njima. Ovo je kraj u kojemu svaka stvar, svako stablo i svaki prizor imaju dvostruka i trostruka sjećanja.

Krenuli smo jednom cestom, pa nas je okrenulo na drugu, jer je ona prva bila zatvorena zato što se održavao autokros. A ta je druga dijelom vodila kroz šumu, starom i razlokanom šumskom trasom za izvlačenje balvana, ali, za utjehu, ni ona kojom nismo mogli nije mnogo bolja. Poljaci se drukčije odnose prema seoskoj i prirodnoj baštini nego Hrvati, a među Hrvatima, recimo, Konavljani. Asfalt niti je imperativan, niti je znak nekog velikog prosperiteta, seoske i ulične rasvjete barem je desetostruko manje nego u Pičetama i Dunavama, i nužno je ekološka, ne osvjetljava nebo, ne širi se u daljinu, nego samo iz mraka izvlači stazu kojom ćemo proći. (Sutradan, u nedjelju, doživjet ćemo, upravo zahvaljujući galicijskoj seoskoj rasvjeti, Ivandan kakvog se ne sjećamo ni iz djetinjstva: tisuće krijesnica u savršeno crnoj, od svjetlosnog gada očišćenoj ljetnoj noći.)

Kod Monike i Andrzeja zadržavamo se kratko. Toliko da popijem čaj, i da se potom ukrcamo u Toyotin terenac, kojim će nas Andrzej Stasiuk voziti po grobljima što ih je projektirao Dušan Jurkovič. Početkom osamdesetih on je, ne pokazujući velikog razumijevanja za patriotsko-militarne koncepte, dezertirao iz poljske vojske i završio na robiji, što je vrlo radikalni, ne baš švejkovski potez, ali dok upravlja terencem niz bijele drumove koje je Bog zna kad gradila Bog zna koja imperija, i dok se kroz duboku travu kreće između vojničkih križeva, onako u sivomaslinastim hlačama s našivenim džepovima, preplanuo i sijed, doima se kao čuvar tih grobalja, čuvar uspomena što su se rasule tu pod Karpatima tokom godina 1914, 1915, 1916…

Krleža je bio u ovim krajevima. Samo, dalje prema sjeveroistoku, tamo u Ukrajini. Poslije je četrdeset godina nadopisivao i mijenjao dramu “Galicija”, koja se zbiva u jednoj galicijskoj noći bez krijesnica, ali zapravo je to ostala jedna od velikih njegovih nedovršenih tema. Sve opsesivne čovjekove teme moraju ostati nedovršene, ili dovršene smrtnim časom. Zemlja koju gledam, i koja se nije od ovog značajno razlikovala ni tokom ljeta 1915. ili 1916, šumovita, tamnozelena, širokog tanjurastog neba, koje se čini mnogo većim i širim od južnih naših nebesa, predio je u kojemu su najviše ginuli Krležini domobrani. Moji su padali na Kobaridu i Soči, i na rijeci Piave, na fronti zapadnoj, koja nam je po svemu bliža, premda je i Bosanaca itekako bilo na Galiciji. Vodio ih je, i na zapadnoj i na istočnoj fronti, budući general, tada pukovnik Pero Blašković. Dok su bili tu na Istoku, bili su puni gnjeva, psovali su i cara, i kralja, i domovinu, jer nisu imali pojma gdje su se zatekli, o čemu Blašković svjedoči u knjizi “Sa Bošnjacima u Svjetskom ratu”: “Pošto su nas o ciljevima našega kretanja oskudno obavještavali, to dabome nismo imali ni pojma što radimo i zašto tako radimo, već smo jedino radi iznemoglosti i krvavih gubitaka grdili naše vodstvo na sva usta i bili smo silno ogorčeni.”

Dok se krećemo između grobova, na Jurkovičevim grobljima usred nigdine, u selima, i daleko od sela, usred šume, i na proplanku, po malobrojnim križevima koji čuvaju imena i prezimena mrtvih vojnika i oficira ne nalazim Hrvate ni Bosance, sve dok mi se na petom groblju po redu ne prikaza grob infanterijskog redova Antona Težaka, koji mrtav pade 12. prosinca 1914. Bit će Zagorac, Varaždinac, jedan od onih što ih je pokupila prva mobilizacija, u ljeto nakon Sarajevskog atentata, kada se s poletom i uvijek opasnim patriotskim oduševljenjem išlo u rat, služiti vladaru i braniti domovinu. I onda razmišljam, jesu li Antonovi znali da on baš na ovom mjestu leži, jesu li mu ikad obišli grob, i postoji li danas na svijetu itko tko čuva i njegovu fotografiju i pamti da mu je Anton Težak bio rod.

Ali nešto je na ovome mjestu što mi ne poznajemo u svojoj kulturi i u emocionalnom iskustvu: većina Jurkovičevih grobalja su mješovita, a tek na jednom od pet mrtvi su podijeljeni niskim zidićem. Na ulazu u svako groblje piše – ukoliko je poznat – broj sahranjenih vojnika i njihova pripadnost. Tako na ulazu u groblje Długie piše da na tom mjestu leži 37 austrougarskih i 208 ruskih vojnika. Svatko ima pravo na grob i na sjećanje, premda je, zapravo, riječ o masovnim grobnicama. U krvavom kovitlacu Velikog rata mrtvi su ukopavani u masovne grobnice, kojih je bilo toliko da je nakon rata odlučeno da ne bude ekshumacija i da se grade zajednička spomen-obilježja. Tako je i nastao koncept “neznanog junaka”.

Stasiuk pripovijeda da je tu negdje u blizini, sakriveno i nevidljivo, bilo i jedno njemačko groblje iz Drugoga svjetskog rata. Uredni i temeljiti, kakvi već jesu, Nijemci su jednoga dana došli i odnijeli svoje mrtve, a na mjestu ispražnjenog groblja postavili su križ. Križa je uskoro nestalo, i tako je nastalo ništa. Zaborav.
Poslije smo, na putu Andrzejevoj kući, gdje nas je čekao i naš auto, svratili do malene sirane, koju drži skupina ovčara. Njihov sir je mlad, aromatičan i težak. Na posljednjem predvečernjem suncu jednoga od najdužih dana u godini sjaju bakarne utrobe njihovih svježe opranih kazana za kuhanje mlijeka. O svemu bi ovom vrijedilo pisati.

Stasiuk se, kao i svaki ozbiljan pisac, vječno zabrinut i zapitan je li još uvijek pisac, žali da ništa ne piše. Ne pitam ga zašto ne piše o svemu ovom, o grobljima uz koja živi i o Velikom ratu u bakarnim kazanima u kojima se kuha ovčje mlijeko, jer znam da ne može pisati o onom što ti je blizu. Trebalo bi otići da bi se pisalo, a Stasiuk nema kamo, pošto je već jednom odlazio – iz rodne Varšave. Piše se o onom što je tamo gdje više nisi, svejedno radi li se o prostornoj ili o vremenskoj distanci.

Sljedećih dana obilazit ćemo drvene galicijske crkve. Drevne i velike, neke iz šesnaesetog i sedamnaestog stoljeća, kao da su produhovljenije od kamenih i namaltanih crkava. Razlikuju se u gradnji rimokatoličke od unijatskih, premda su od istog drveta načinjene. Sve je ovdje sačuvano, sve je, kako se nama čini, sjećajuće. Iako je i to samo privid, nastao iz kulturnih navika divljih i primitivnih rođaka s juga. Njihove bismo mi crkve zapalili, jer zašto smo ih protjerivali ako im nećemo crkve zapaliti? A svoje bismo srušili, odnijeli kući za ogrjev i naložili, da bismo sagradili veće i trajnije crkve od betona i bloketa. Mi se protiv mraka borimo što snažnijim žaruljama, pa onda ne vidimo krijesnice. Ali nećemo o tome misliti dok smo u Galiciji.

Jergovic.com


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.