<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Jergović: Milan Kundera, osveta identiteta

KUNDERA

Nakon Drugoga svjetskog rata žene su u razrušenoj Europi voljele pilote.

01. april 2022, 10:02

 

Visoki i snažni, u modrim uniformama i sa šapkama na kojima su se širila orlovska krila, ponosno su šetali trgovima i korzima gradova na koje su njihovi kolege, ili čak i oni sami, prije koju godinu bacali bombe. To da su se one u njih bile zagledale paradoksalno je ako se zna da žene, navodno, ne vole rušenje i uništavanje, ne pokreću ratove, niti u njima uživaju. Mirek Dvořáček bio je čehoslovački pilot, a onda je 1948, kada su ukinute sve stranke osim komunističke i rečeno je da su od sada svi jednaki, odlučio da emigrira na Zapad. Tamo ga nisu pustili da bude pilot, imali su već dovoljno svojih, nego su mu predložili da pod lažnim imenom radi kao špijun. Mirek nije htio da ispadne kukavica, pilot koji se plaši isto je što i kirurg koji ne pere ruke, pa je prihvatio i tu ne pretjerano dostojnu i dostojanstvenu ponudu. Sigurno su ga tješili da je upravo to način da pokaže svoji čehoslovački patriotizam, a on ionako nije imao izbora nego da im povjeruje. Tko zna je li se Mirek Dvořáček barem na čas pokajao jer je pobjegao tamo gdje jedino može biti špijun, Le Carré će reći da nije, ali ovaj pisac druge je vrste i kazat će da jest, pa će njegovo kajanje pretočiti u neku tugaljivu slavensku šalu, ali uzalud sve, jer Mireku povratka nema. Dobro znamo što znači kada iz neke zemlje, malo nakon rata, emigrira pilot. To država ne prašta, svejedno je li istočna ili je zapadna.

Posao špijuna bio je lagan i uzbudljiv. Opet je Mirek letio, ali ovog puta bez krila. Često je pod raznim imenima prelazio granicu, šetao kao netko drugi gradom u kojem su ga poznavali, i nepoznatim ljudima predavao koferčiće s konspirativnim materijalom. Možda su koferčići bili i prazni, uopće to nije bitno, jer u njima ionako nije bilo ono što će istok učiniti zapadom ili promijeniti ono što su za banketima u Jalti i Teheranu dogovorile vođe strana svijeta. Užitak je, međutim, postojao, a sastojao se u tome što si špijun.

Jednom je, tako, Mirek sreo svoju prijateljicu iz djetinjstva Ivu Militku, predao joj koferčić i rekao da će popodne doći u studentski dom po njega. Iva je to, u povjerenju, ispričala svome mladiću. Kada je Mirek došao po svoj koferčić, zaskočili su ga policajci u civilu. U to vrijeme se mnogima događalo da ih tako odvedu, ali Mirek Dvořáček, bivši pilot, ipak je bio poseban slučaj. On je, naime, bio narodni neprijatelj i pravi pravcati špijun. Osuđen je na dvadeset dvije godine zatvora.

Iva i njezin dečko nisu o tom događaju nikada puno razgovarali. Uskoro su se vjenčali, rađala su se djeca, uselili su se u stan dobiven od poduzeća, kupili su prvu škodu, ljetovali u Jugoslaviji, tako da je špijun već bio pomalo i zaboravljen. Ali Iva će, sve do muževljeve smrti krajem devedesetih, biti uvjerena da ga je on prijavio policiji. Nije joj zbog toga bilo sasvim pravo, ali nije mu previše ni zamjerala. Neugodno je prijaviti čovjeka i zaklati kokoš, no što ćeš kada su tada svi to činili. Osim toga, Mirek Dvořáček doista je bio narodni neprijatelj, špijun koji se kretao pod lažnim imenom.

Mirek je, zaboravljen od svih, odležao četrnaest godina u zatvoru, radio je u rudnicima uglja i željeza, i živio u uvjerenju da ga je Iva prijavila. Nakon što su ga pustili, trudio se da je ne sretne. A kada je došla 1968, i kratko razdoblje slobode pred ulazak sovjetskih tenkova, zauvijek je emigrirao iz Čehoslovačke. Bio je slomljen čovjek, bivši pilot, koji je život proćerdao. Je li zato što je u nešto drugo vjerovao, ili zato što je bio ohol i ponesen time što su žene u razrušenoj Europi voljele pilote, to ni sam nije mogao znati. Živio je u Švedskoj, gdje ga je stigla i starost, pogodio ga je moždani udar, a onda je jedne večeri na svim televizijskim programima objavljena vijest koja će sutradan preplaviti naslovnice zapadnih novina. U toj vijesti našlo se i njegovo ime, ali on je u njoj bio jedva epizodni lik, premda se u vijesti govorilo o njegovoj sudbini. Za teško pokretnog Mireka sve to je bilo teško za shvatiti, nije želio mijenjati navike, niti prihvatiti ono što se nudilo kao najvažnija istina njegova života. Nije ga prijavila prijateljica iz djetinjstva Iva Militka, nego je tu učinio jedan slavni pisac. Čovjeku na izmaku takav podatak je bez ikakve važnosti, jer se, nakon što prođe život, objekti mržnje i ljubavi ne mogu mijenjati po nalogu neke prastare istine.

Evo, do ovoga mjesta neznatno je literarizirana afera s navodnim policijskim doušništvom Milana Kundere. Učinio sam to samo zato što priča, ako se uredno i po redu posloži, tako dirljivo podsjeća na sižee njegovih romana, iz faze dok je pisao na češkom. Duga i nevina šutnja staroga bračnog para o tome tko je izdao pilota-špijuna, atmosferom podsjeća na priče iz knjige “Smiješne ljubavi”. Njegov lik kao da je prepisan iz “Knjige smijeha i zaborava”, događaj kada policija postavlja zasjedu u studentskome domu, a inspektori se provlače između rešoa na kojima studentese filozofije i književnosti podgrijavaju gulaš iz limenke i čorbu od šumskih gljiva, nabranih po gradskim parkovima, mogla je biti napisana u “Šali”. Najzanimljivije je, međutim, da je veliki pisac od ove stvarne fabule, koja mu se nenadano sručila na glavu, mogao napisati i posve novi roman, iz kojega se ne ponavlja ništa od prethodnih knjiga, a svejedno je nepogrešivo kunderijanski. Samo jedna stvar u tome ga je mogla spriječiti: prelazak na drugi jezik. Otkada piše na francuskom, Milan Kundera postao je drukčiji pisac. Ozbiljniji, teži, zadubljen u čovjekovu nutrinu i kao opčinjen važnim filozofskim pitanjima, on sa svojim prethodnim djelima, pa ni sa spomenutim i nenapisanim o denuncijaciji špijuna Miroslava Dvořáčeka, zapravo nema gotovo nikakve veze. Pored toga, u svojoj francuskoj fazi on je lišen svakoga smisla za humor. To je karakteristika i još nekih slavnih pisaca, pa i pokoje hrvatske spisateljice, koji su kroz komunizam kao disidenti marširali sa smiješkom na licu, ili se grohotom smijući, a u tranziciji su postali tako bolno ozbiljni, kao da ih već sedamnaest-osamnaest godina boli isti zub. Mnogi od njih, čak većina, i dalje su veliki pisci, koji pišu važne knjige, ali teško je povjerovati da im je publika ista. Ne može se s jednakom čitateljskom dragošću čitati lahko, melankolično, od olovnog perja načinjeno remek-djelce s temom totalitarizma “Knjiga smijeha i zaborava” i Kunderini starački francuski romani “Polaganost” i “Identitet”. Sve je tu drukčije, od poetike naslovljavanja sve do svjetonazora te doživljava svijeta i doživljaja sebe.

Tko zna zašto je Kundera žrtvovao svoju lakoću, s kojom je pisao o ljubavi i o totalitarizmu, ali zamijenivši jezik on kao da je zamijenio i sebe. Francuski Kundera sa svojim velikim i doista važnim esejima o europskoj kulturi i o kulturalnim razlikama teško se na drugi način može suočiti s optužbama za doušništvo, osim da na njih reagira sa zaprepaštenjem i neshvaćanjem, kao da govore o nekome drugom a ne o njemu. Na stanovit način to i jest tako. Onaj koji bi takve optužbe mogao razumjeti umro je nezabilježenom smrću nekako u vrijeme “Nepodnošljive lakoće postojanja”, dakle prije skoro četvrt stoljeća. Ovo je, pak, neki drugi čovjek i pisac, kojemu se ne treba stavljati na dušu sudbina Miroslava Dvořáčeka, koji bi u njegovome nenapisanom romanu već zbog sjajne Kunderine vještine nadjevanja pravih imena svojim junacima bio – Mirek.

Griješe oni koji danas misle da je onaj prvi, češki Kundera pisao literaturu koju bi bila iznevjerena ako se pokaže kako je istinita informacija o tome da je kao dvadesetogodišnji student dramaturgije prijavio Dvořáčeka. Niti je ovaj pisac u svojim knjigama moralizirao kao Solženjicin, niti je poput njega imao čvrste političke stavove, niti je strasno sudio i presuđivao neistomišljenicima. Demonstrirao je sjajnu moć zapažanja, prizore komunističke svakodnevice bilježio je točnije i s manje tendencioznosti nego ijedan drugi disidentski ili konfidentski pisac, pri čemu se onda naročito isticala okrutnost režima. U njegovoj se Čehoslovačkoj moglo živjeti, čitatelj bi se lako naselio u svijet iz njegovih romana i priča, pa je skoro i na vlastitoj koži mogao osjetiti kako to izgleda kada jednoga jutra policija dođe po njega, jer se, recimo, našalio pišući tekst na razglednici koju će poslati nekome svom. Sa svjetovima koje su opisivali drugi istočnoeuropski disidenti nije bilo tako zorne identifikacije na razini svakodnevice i obične ljudske blesavosti. Kunderino majstorstvo u opisivanju malih događaja, sitnih i nevažnih ljudskih motiva, smiješnih i običnih ljubavi, onoga što je, obično, zanimljivo lirici, a ne velikoj i ozbiljnoj prozi, učinilo ga je tako privlačnim piscem. Danas se to već pomalo i zaboravlja, po klasiku je popadala klasična prašina, a njegov se lik već u bistu okamenio po policama naših biblioteka, ali Kundera je u osamdesetima u Jugoslaviji, i širom Europe, bio pisac koji se čitao lako i masovno i čija se popularnost širila i među publikom koja u današnje vrijeme čita “Tajnu”, Coelha ili “Seks i grad”.

Upitamo li se onda, sasvim ozbiljno, je li Milan Kundera policiji prijavio Miroslava Dvořáčeka? Pa, iskreno govoreći, baš i ne! Ovo pitanje iz niza razloga nema težinu Grassova ratnoga sagrješenja, niti sumnji da su istočnonjemački pisci i europski klasici Heiner Muller i Christa Wolf bili aktivni suradnici Stasija. Dvořáček je, doista, bio špijun i sudjelovao je, u ime druge države, u rušenju čehoslovačkoga državnog poretka. Koliko god smatrali da je komunizam bio nepravedan, morali bismo se dobro zamisliti pa reći smije li se kao moralni imperativ uspostavljati aktivno pomaganje onih koji su, ili kao strani agenti ili kao teroristi za svoj račun, djelovali na njegovu rušenju? Ako je odgovor potvrdan, tada ne samo da je kriv mladi Kundera, nego je kriv svaki Čeh i Slovak koji, bilo s letkom bilo s dinamitom, nije rušio državu i radio za njemačku ili američku tajnu službu, vojsku i policiju. Možda je Miroslav Dvořáček doista bio idealist i borac za slobodu, a ne samo “domaći izdajnik”, ali morali bismo isti idealizam dopustiti i onome koji ga je prijavio. Nije se tu radilo o izgovorenoj kletvi protiv komunizma, verbalnoj kritici države i vlade, nego o hladnome ratu koji samo što nije započeo. Nije valjda da su nam naši tranzicijski mozgovi već toliko isprani da vjerujemo kako je i to bio rat u kojem su jedni, oni sa Zapada, bili osloboditelji koji nose slobodu i demokraciju, a drugi su redom, milijuni njih, čitavi narodi, bili mračnjaci koji su se borili protiv vlastite slobode. Najprije će, ipak, biti da su i Miroslav Dvořáček i onaj koji ga je prijavio, dakle možda i sam Kundera, bili samo autsajderi u svijetu čija su pravila određivali veliki pobjednici. Uzdizanje ovakvih slučajeva, kakav je Dvořáčekov, na visoku moralnu razinu u velikoj mjeri je krivotvorenje povijesti i neka vrsta perfidnoga povijesnog revizionizma, jer se terorom naknadne pameti čitavim narodima određuju pravila ponašanja u prošlosti, pa postaje zazorno i prijavljivanje stvarnih, a ne izmišljenih, stranih špijuna. Napokon, mjera slobode i pravde koja je stigla s padom Berlinskoga zida i tranzicijom u kapitalizam na neki je način i mjera metafizičke krivnje onoga tko je Dvořáčeka prijavio policiji. Ako je doista u Češku i Slovačku stigla takva sloboda koja podrazumijeva mogućnost da svaki čovjek o svakom čovjeku i svakoj instituciji, bilo državnoj, bilo privatnoj, uključujući i telekomunikacijske kompanije, trgovačke lance i njihove vlasnike te naftne kompanije i velike novinske oglašivače, kaže i napiše ono što misli, a da ga nitko ne može ugroziti u njegovoj slobodi, tada je doista Dvořáčekov cinkaroš pred Bogom i univerzumom kriv. Ali čak ni tada, ljudi mu ne smiju ništa prigovoriti. Ako je na slobodnome Zapadu bilo zabranjeno špijunirati za neslobodni Istok, tada je prirodno i da je bilo obrnuto. Uostalom, sjetimo se još katkad da su za sličan zločin, tojest za špijunažu u korist Sovjetskoga Saveza, Ethel i Julius Rosenberg, nekako u isto vrijeme kada je uhićen Miroslav Dvořáček, u Sjedinjenim Američkim Državama završili na električnoj stolici. Samo što su njih dvoje bili nevini i nisu bili špijuni.

Milan Kundera veliki je pisac, a kakav je čovjek, skoro da je i nevažno, budući da nije zločinac, niti se, koliko znamo, ogriješio o načela koja je u svojoj književnosti zastupao. Prije dvadesetak godina prestao je pisati na češkom i sasvim prešao na francuski, izmijenivši usput štošta u svome osobnom i literarnom imaginariju. Danas ga Francuzi, s pravom, smatraju francuskim piscem češkoga podrijetla. Ali naravno, to ne može izmijeniti činjenicu da su sve njegove knjige, zaključno s romanima “Nepodnošljiva lakoća postojanja” i “Besmrtnost”, nepromjenjivo i samo – češke. Kao što su, recimo, “Sjećaš li se Dolly Bell” i “Otac na službenom putu”, prvi filmovi Emira Kusturice, nepromjenjivo i samo bosanski. Ali ni Kunderi ni Kusturici ne može se osporavati pravo da mijenjaju i redefiniraju svoje identitete, pa i da se onih prethodnih zauvijek odreknu. U svijetu slobode, koji je navodno došao nakon pada onoga svijeta o kojem je jedan pisao svoje knjige a drugi snimao filmove, nepristojno bi bilo podvaljivati im i smještati jer više ne žele biti Čeh i Sarajlija.

 

Objavljeno u listopadu 2008.

 

Jergovic.com