Miljenko Jergović za Al Jazeeru Balkans govori o svom novom romanu, ali i doživljaju Sarajeva danas, gotovo 30 godina nakon što se iz njega odselio, o Bosni i Hercegovini, o odnosima između naroda, o ignoriranju njegovog rada u Hrvatskoj, o tretmanu migranata, o nesreći kao takvoj...
Izvor: Al Jazeera Balkans
Razgovarao: Goran Borković
Miljenko Jergović je napisao novi roman - Herkul (Fraktura, Zagreb, 2019), u kojem je čitaoce suočio sa svojom vizijom Hrvatske 2020.-i-neke. Radi se o zatvorenoj, uskogrudnoj sredini, kojoj je potreban samo jedan impuls da postane i otvoreno fašistička zabit, gdje razularena rulja upada u stanove onih s drukčijim imenima i baca ih kroz prozor.
Jergović za Al Jazeeru Balkans govori o svom doživljaju Sarajeva danas, gotovo 30 godina nakon što se iz njega odselio, o Bosni i Hercegovini, o odnosima između naroda, o ignoriranju njegovog rada u Hrvatskoj, o tretmanu migranata, o nesreći kao takvoj...
Premda se Vaš novi roman Herkul može svrstati u distopijsku dokumentarističku prozu, dojam je da se Hrvatska iz 2020.-i-neke može dogoditi već sutradan – da turizam propadne zbog poslovične gluposti vladajućih, da rulja nasrne na Srbe, da nema novina, da portali potiču na linč i da je jedina uspješna nogometna reprezentacija, a i njen najvažniji cilj je da pobijedi Srbiju. Koliko je Hrvatska 2019. godine daleko od Hrvatske iz 2020.-i-neke koju ste stvorili?
- Pokušao sam da u Herkulu ne izmišljam društveni i politički kontekst, da sve, zapravo, bude onako kako jest, samo da se već postojeći procesi dovedu do svojih krajnjih dramaturških konsekvenci. To znači da bi Hrvatska prikazana u Herkulu u nekoj bliskoj budućoj godini trebala biti ostvarena u zbilji. Stvari su vrlo, vrlo predvidljive. Novina ni danas skoro da nema, portali su, u ogromnoj većini, platforme mračnog neznanja, diletantizma, gluposti, neobrazovanja i luđačkog ekstremizma. A Hrvatska je tako uspješna u nogometu zato što nikog na svijetu nogomet ne zanima na način na koji zanima Hrvatsku. Recimo, možemo li zamisliti potpuno mokru Angelu Merkel kako joj se bradavice ocrtavaju na dresu dok požudno grli pobjednike? Naravno da ne možemo, jer Nijemce nogomet zanima na neki drugi način. Manje im je važan od barem tisuće važnijih stvari.
U recenziji romana piše da je Herkul opominjuća satira kontra svakog nacionalizma i lokalnog fašizma. Premda se 2000-ih činilo da je Hrvatska prevladala to razdoblje, čini se da ipak nismo daleko odmakli od devedesetih. Dapače, dojam je da se, nakon kratkotrajne vladavine Tomislava Karamarka, Hrvatska nepovratno vratila u mračna vremena?
- Mislim da je tu Karamarko precijenjen. Nakon što je ušla u Europsku uniju, Hrvatska se vratila u svoje željeno i žuđeno društveno-političko stanje. Prije toga se glumila neka finoća, glumio se antifašizam, cendralo se u Jeruzalemu, šenilo u Bruxellesu. Onog trenutka kada se ušlo u Uniju, zemlja se emocionalno, duhovno i politički vratila u 1941. Istina, vanjski uvjeti nisu iz 1941. i nema baš nikakve šanse da budu kao iz 1941. I onda to stvara nove frustracije. Inače, povratak u to željeno i žuđeno stanje, budimo iskreni, nije započeo s Karamarkom, nego sa Zoranom Milanovićem, koji je, sjećate se, zatvarao granice sa Srbijom i održavao grandioznu vojnu paradu, nakon koje je valjalo mijenjati asfalt duž svih zagrebačkih avenija niz koje su prošli hrvatski tenkovi.
I još nešto: književne enciklopedije u Leksikografskom zavodu "Miroslav Krleža", u kojima je Ante Pavelić predstavljen kao romanopisac, publicist i političar, nisu izlazile pod ministrovanjem Zlatka Hasanbegovića, nego pod trezvenom Andreom Zlatar, koja je ovakve stvari podupirala i kao ministrica, i kao promotorica. Ivo Josipović rehabilitirao je generale, potencijalne pučiste, koje je umirovio njegov predsjednik [Stjepan] Mesić. Nije to učinila Kolinda Grabar Kitarović. Meni u ovom svemu najviše smeta to kvaziljevičarsko i pseudoliberalno prenemaganje, koje je nastupilo u sljedećoj fazi u hrvatskom razvitku.
Pritom, da se još nešto savršeno jasno razumijemo: najgore mislim o ljudima koji ne izlaze na izbore, jer su svi tobože isti. Izaći ću na predsjedničke izbore - i u prvom, i u drugom krugu. I glasat ću, u velikoj mjeri, protiv vlastitih uvjerenja. Ali, tako se mora, to je perverzni smisao demokracije. Biraš između onoga prema kojem si toliko kritičan da u njemu vidiš glavnog uzročnika vlastite nevolje, i onoga koji je nevolja sama, onoga koji je sve najgore što je moglo zadesiti tebe i tvoju zemlju. Zanimljiv je to izbor, ali je pogrešno ne birati.
Situacija nije puno bolja ni u ostalim državama bivše Jugoslavije. Svako se uvukao u vlastitu čahuru, vojske se naoružavaju, a mržnja koju odašilju vladajući gotovo 25 godina nakon kraja rata ne dopušta normalnim ljudima da ga konačno završe. Što je potrebno napraviti da se prevlada ovakvo stanje?
- Zar vam se ne čini da nijedan rat u državama bivše Jugoslavije nikad nije završen? Srbi, s velikim ponosom i pouzdanjem u veličinu svoje žrtve, kojom bi da posrame Europu, a naročito Njemačku i Austro-Ugarsku, ako Austro-Ugarska još uvijek postoji, nastavljaju pobjeđivati u Prvome svjetskom ratu, dok Hrvati, predvođeni neumrlim Poglavnikom i njegovom junačkom vojnicom, preokreću ishod Drugoga svjetskog rata, već su potukli i iz zemlje istrijebili sve Srbe, izuzev Milorada Pupovca, tog posljednjeg vidljivog Srbina u Hrvatskoj, i već se spremaju krenuti na Staljingrad, da i na globalnom europskom planu dovrše ono što smo mislili da je bilo dovršeno 1945.
Ništa drukčije nije ni s Bošnjacima, a svi zajedno najveće pobjede u davno završenim ratovima vojuju i ostvaruju u srazu - koristim tu riječ, omiljenu ovdašnjim domoljubnim sportskim komentatorima - s preostalim manjinama u svojim pokrajinama te u nadvikivanju i nadpucavanju s prvim susjedima. A normalnih ljudi koje spominjete, njih, meni se čini, i nema baš previše. Većina je licemjerna. Privatno žive neke normalne živote, u kojima se dobro razumiju s onima drugima, a javno protiv tih istih drugih vode krvave nedovršene ratove, i pobjeđuju u njima. U toj stvari razlike nema između nekog portira i Aleksandra Vučića ili ministra branitelja [Tome] Medveda. Svi oni su privatno dobri s neprijateljima.
Nastavak intervjua čitajte ovdje.
