Željko Ivanjek napisao je važan, u nas pionirski roman o velikoj europskoj temi, i njime na čas postao hrvatski Vasilij Grosman.
Nekoliko dana pred Božić, u knjižarama se, nenajavljena, pojavila knjiga tvrdih korica, na čijoj je omotnici modro-bijeli, ledeni prizor snijega kroz koji je ugažena prtina. Toj, u osnovi neutralnoj slici, snježnoj idili ili snježnom paklu, sav smisao daje kratki naslov: Staljingrad. U izlozima one dvije knjižare u Teslinoj, nekadašnjoj Nikolićevoj, ta je slika, zajedno s naslovom, tih blagdanskih dana predstavljala maleni i neprepoznati pomen nečemu što se događalo na istome mjestu, prije šezdeset i osam godina, pred isti ovakav hrvatski Božić, u atmosferi u kojoj su se, kao i danas, miješali manjinski euroskepticizam s euroeuforijom vlasti, dok su krugoval i štampa izbjegavali reći ono o čemu je brujala sva Europa; da se Staljingrad nalazi pred konačnim padom, ustvari oslobođenjem, i da silne trupe sovjetskoga vođe Staljina nadiru iz azijskih ravnica i da čeličnim kliještima zahvaćaju promrznutu armiju i ordiju europskoga vođe Hitlera i njegovih rumunjskih, talijanskih, ukrajinskih i hrvatskih saveznika, i da je tu, na dalekoj periferiji nama poznatog svijeta, započeo njihov konačni slom. U Nikolićevoj se tada, pred Božić 1942, nije ništa znalo, kao što se ni danas ne želi znati. Nekoliko mjeseci ranije naši su dečki – istina, ne baš sasma naši, jer je među njima, opet, najviše bilo Bosanaca, Ličana i inih gorštaka – krenuli u veliku avanturu obrane Europe od azijatskih, boljševičkih hordi, koju redom blagosloviše naši biskupi, vođeni ocem Alojzijem, a probranim dovama ispratiše zagrebački i sarajevski imami i muftije, osokoljeni fetvama i propovijedima jerusalimskoga muftije El Huseinija, čija se riječ štedro širila s osovinskih krugovala. To je bio čas kada se iz zagrebačke perspektive, a postoji li uopće još neka hrvatska perspektiva izuzev zagrebačke, činilo kako Hrvatska i Hrvati najednom ponovo bivaju važni kao kremen kamen u predziđu kršćanstva, kojemu se ovoga puta temelji udaraju tamo daleko, kod Kalača i kod Staljingrada. Tamo se, daklem, brani Nezavisna Država Hrvatska, a ne u Sesvetama i Klinča Selu. Tamo, daklem, vođa velikoga njemačkog Reicha, Adolf Hitler, Hrvatima na kapijama buduće Europe, ujedinjene pod njegovim vodstvom, poručuje: dobro došli kući! Eto, tako je to, kažem, izgledalo u Nikolićevoj, pred Božić 1942, dok je nekoliko kilometara zapadnije, u jednome sanatoriju, sakriven od hrvatske euforije i od vascijele žive hrvatske književnosti, pisac Krleža u svoj dnevnik unosio melankolične zabilježbe o kretanju vojski na istočnoj fronti, jedini svjestan da poraz ljudskosti, koji se upravo zbiva, znači i poraz svog hrvatstva, a da je rezultat bitke za Rusiju sasvim predvidljiv i već odavno znan. Na kraju, nitko, ili skoro nitko, neće se vratiti iz te naše staljingradske avanture, o kojoj će se, zatim, temeljito šutjeti narednih sedamdesetak godina, u književnosti i na filmu, sve dok na kraju stvar ne bude vrlo temeljito zaboravljena i zabravljena u općenarodnome idiotizmu slijepoga hrvatskoga domoljublja, porođenog 1990. I tako će, onda, pred Božić 2010, u izlozima dvije knjižare u Teslinoj ulici, čijeg se pravoga imena Zagrepčani još uvijek sjećaju, premda se ne sjećaju naših dečkiju pod Staljingradom, osvanuti knjiga snježnih korica: Staljingrad. I opet nitko neće znati o čemu se tu zapravo radi.
Željko Ivanjek (1954.), pjesnik, autor kratkih priča, književni znanstvenih i novinar, napisao je svoj prvi roman. Knjiga je to golemog opsega, čak 658 stranica, što je svakako previše za standarde onoga što se naziva živom hrvatskom književnošću. Možda u tome leži i razlog da četiri mjeseca po izlasku knjige o njoj nitko nije napisao ni retka. U Hrvatskoj književni su kritičari preslabo plaćeni da bi čitali. A o Staljingradu im nije lako pisati ukoliko roman ne pročitaju, jer ne nalaze dobrog razloga za slijepu mržnju ili slijepu ljubav prema Ivanjeku. Bez jednoga ili drugog ne znaju što bi pisali, a možda ni zašto bi pisali, o nepročitanim knjigama. Osim toga, tema im je odbojna. Ne razumiju o čemu se tu zapravo radi. Zašto pisati romane o nekakvim bitkama, nakon što je napisan Rat i mir? I nije li Staljingrad, poslužimo se terminologijom hrvatske književne kritike, “potrošena tema” ili “patrijarhalni stereotip” ili… I sve to bez obzira na činjenicu što u proteklih sedamdeset godina nijedan hrvatski prozaist, sve do Ivanjeka, nije napisao ni retka o toj epizodi hrvatske i europske povijesti? Elem, o romanu Staljingrad (Durieux, Zagreb 2010.), ove zime se gromko šutjelo.
Ivanjekov je roman ambiciozna porodična saga. Ili bi tačnije bilo reći: porodična freska, oslikana u maniru Krste Hegedušića, na kojoj vidljivim biva uglavnom sve sami jad i bijeda hrvatski. Neki sitan i opustošen svijet, bez velikih ideja i ambicija, čak i bez neke velike vjere, koji je, ponesen ritmom povijesnih zbivanja i logikom katastrofe, iz svojih sitnih interesa srljao u veliku pogibelj. Često se u ovoj vrsti romana mali ljudi pojavljuju kao žrtve povijesti i krupnih povijesnih ideja, koje su ih ponijele i kojima nisu uspjeli izbjeći. Ivanjek je načinio važan i zanimljiv pomak: njegovi junaci toliko su rubni, da njih nije zgazila nikakva povijest, niti su u ijednu ideju povjerovali. Oni su, naprosto, imali ambiciju da steknu kunicu više, da prošire svoju okućnicu ili sineku kupe novu biciklu, pa su zato, recimo, završili na Staljingradu. Njih se ne može smatrati žrtvama historijskih nužnosti ili antički udešene sudbine. Oni su žrtve vlastite sirotinjske pohlepe. A nitko, na žalost, nije tako gladan i pohlepan, i u toj pohlepi bešćutan, kao sirotinja.
Slika ovoga romana, zapravo je slika Hrvatske jednoga vremena. I to one Hrvatske koja nije završila u partizanima, niti je s vjerom krenula za ustašama, one Hrvatske koja nije sudjelovala u obnovi i izgradnji zemlje, niti je gradila komunizam, nego je postupala u skladu sa svojim gladnim i žednim stomacima, u skladu sa svojim, do savršenstva izgrađenim, nacionalnim oportunitetima. Na kraju, to je ista ona Hrvatska koju čine književni kritičari, koji se nisu ni osvrnuli za izlogom u kojem je bio Ivanjekov roman, a kamoli da što o njemu notiraju, jer zaboga, oni Ivanjeka niti mrze, niti obožavaju, a roman mu je predebeo da bi ga čitali. Ali i da su ga pročitali, niti bi ga razumjeli, niti bi se u njemu prepoznali. Jer on govori o mentalitetu koji nije u stanju izvesti ni najprostiju autorefleksiju, govori o Hrvatima nemoćnim da se pogledaju sa strane, ili ne daj Bože, s visine, osim s onih visina s kojih gledaju na kovčeg koji se u grob spušta.
Prvih sto trideset i koju stranicu romana, dok god Staljingrad govori doista o Staljingradu, manje o bojišnici, više o duhovnome i moralnom hrvatskom zaleđu te velike bitke, briljantno je i silno važno za svakoga tko o svijetu govori i svijet tumači hrvatskim jezikom. Taj komad dobre, lijepo napisane i savršeno usustavljene proze, rijedak je primjer sigurnoga govora o prošlosti u živoj hrvatskoj književnosti. U njemu Ivanjek ostvaruje onaj prvi i osnovni uvjet da bi se pripovijedalo: čitatelj mu vjeruje da je bio tamo, da je živio tada i da je sreo sve te ljude. Ime glavnoga lika, Alojza Velzeka, evocira davnoga zagrebačkog izdavača Antu Velzeka, čiji se brojni naslovi iz vremena Drugoga svjetskog rata još uvijek mogu naći po našim antikvarijatima. Lijepa i tačna posveta, kao i puno toga što slijedi.
U nastavku slijedi ambiciozno izvedena parabola, kroz praktično cijelo dvadeseto stoljeće, pa sve do hrvatskoga vojnog angažmana u Afganistanu, gdje naši dečki odlaze iz, po prilici, jednako mutnih državnih i civilizacijskih razloga, iz kojih su njihovi pređi išli na Staljingrad. Opet smo tamo zbog nekoga novog predziđa i opet se vraćamo kući, u Europu. I opet naši vojnici odlaze tamo daleko, da bi zaradili kunicu, proširili okućnicu i sineku kupili nešto moderniji bicikl. Istina, ono je bio fašizam, a ovo je liberalni kapitalizam i boj za naftu, ali ratuje se u ime tuđih interesa i za račun nama nerazumljivih ideala.
Šteta što Željko Ivanjek nije odolio ovoj paraboli. Ona je nepotrebna, njoj ne treba roman, jer se lako izrekne i u aforizmu. I to ne naročito uspjelom aforizmu. Ali ovaj čitatelj više žali za nečim drugim: zašto pisac nije svih 658 stranica ispisao kao prvih 130, o Staljingradu i o staljingradskim hrvatskim nadama i tlapnjama? No, i ovako, riječ je o knjizi vrijednoj poštovanja, važnoj i ispravnoj.
Tekst je preuzet sa sajta www.jergovic.com
