Ipak, nikome od ljudi koji su se prihvatili najodgovornijih funkcija u zemlji još uvijek nije palo na pamet da nešto promijene.
Kod nas se i dalje sastavlja vlast, priča se o tome hoćemo li u EU ili nećemo, svađamo se oko ulaska u NATO, kao da nas tamo neko zove, dijele se fotelje u institucijama i sve to dok zemlja propada, a narod nestaje.
Sporadično čujemo parole kako treba provesti reforme, kako treba ovo, kako treba ono, međutim, svi oni koji bi to morali uraditi, umjesto reformi, provode zapošljavanja na budžetske jasle svojih podobnih sljedbenika.
Kako tvrdi ekonomista Faruk Hadžić, struka koja stalno upozorava na takve procese odmah bude obilježena kao "negativna", sa komentarima da je to udar na patriotizam, ili bolje reći “budžetski patriotizam.”
On kaže da mladi to ne žele više gledati. "Gledali dvadesetak godina svoje roditelje kako se bore da osiguraju egzistenciju i shvatili su da od ovakvog vođenja države nema perspektive. Koliko još treba čekati za bolje sutra? Roditelji, k'o roditelji, žele najbolje svojoj djeci i šalju ih vani, bilo za studijom, bilo za poslom. Kako god, velika većina se više neće vratiti. Neki kažu da se i u ‘Jugoslaviji išlo raditi u Njemačku, pa su se ljudi vraćali nazad’. Istina, samo što sada naša omladina ne ide vani da radi, već da živi. To je velika razlika. Vode sa sobom svoje porodice. Djeca im se gore rađaju. Oni Bosnu i Hercegovinu možda vide par puta godišnje kao turisti i kroz posjetu rodbini”, navodi ovaj ekonomista.
A zašto bi se vratili?
Da gledaju osobe koje nisu dovoljno kompetentne ni da budu predsjednici kućnog savjeta, a kamoli predsjednici vlada, kako se pitaju i donose odluke o njihovoj budućnosti? Da strijepe od odlaska doktoru, jer ne smiju ni da pretpostave šta ih čeka u bolnicama i ima li uopšte stručnih ljudi da ih liječe? Da djecu šalju u škole i na fakultete na kojima predaju priučeni profesori? Da se boje šetnje gradom?
Hadžić tvrdi da smo sa reformama koje bi nešto značajno promijenile uveliko zakasnili.
“Sa reformama puno kasnimo. U pet godina otišlo je 150.000 osoba, a samo u ovoj godini još 30.000. Ako već hoćemo da pokrenemo ekonomiju, trebamo unaprijed razmišljati. Budućnost je u IT sektoru, ulaganju u nauku, pamet, istraživanje i razvoj, umjesto ulaganja u službena putovanja, budžetski patriotizam, skupocjena auta i sl. Ko će se voziti praznim cestama? Ako se već moramo zadužiti ili pokrenuti ekonomiju, onda bolje praviti tehnološke parkove, koji će biti centri za stvaranje novih znanja i inovacija, koji će privlačiti mlade da se vrate ovdje ili da ostanu”, kaže on.
Zašto je tabu tema da se mladima daju poreske olakšice do određene starosti, ili omoguće besplatni doktorski studiji, bolje finansiranje naučno-istraživačkog rada, ili iznajmljivanje stanova određen broj godina, koji bi onda prešli u trajno vlasništvo (beskamatno finansiranje). Zašto još uvijek nemamo populacijsku politiku i doživotne penzije za roditelje sa četvero i više djece? Prva kriza će ogoliti našu realnost.”
Pored političke situacije, koja je u BiH nesnošljiva, koja je sa sobom donijela korupciju, nepotizam, isturila stranačke i rodbinske veze u prvi plan, promovisala nestručnost umjesto znanja…, ljude odavde tjeraju u prvom redu loši uslovi rada i male plate.
Dok god prosječan radnik u realnom sektoru bude radio za 500 ili 600 KM i to u uslovima koji nisu dostojni čovjeka, granica prema zapadu će biti jedini put.
Ranka Mišić, predsjednica Saveza sindikata Republike Srpske, kaže za BUKU da su najpotrošenije dvije riječi na ovim prostorima "tranzicija" i "reforme". Jer, ovdje se, kaže, decenijama provode reforme i decenijama smo u tranziciji, a posljedica takvih reformi i tog dugog tranzicijskog perioda jeste odlazak kvalifikovane, uglavnom mlade radne snage u inostranstvo, što ozbiljno ogrožava budućnost ove zemlje.
“Kada govorimo o reformama, to su procesi, to traje i treba da traje. Ne možemo ni reći, kada govorimo samo o RS, da nije bilo baš nikakvih reformi. Samo je pitanje koliko su to kvalitetne refome, kakva su njihova prolazna vremena, odnosno kakvi su rezultati”, kaže Mišić.
Ona navodi da su posljedice loše rađenih reformi, posebno u oblasti rada, vidljive na svakom koraku.
“Ono što smo loše uradili sada nam se vraća kao bumerang. Ne može se održati svijet na plati od 200 evra i ne može više proći deviza koju su poslodavci neprekidno izgovarali: ‘Ko neće za 200, ima ko će i za 150’. Sada smo takvim ponašanjem došli u poziciju da nam odlazi radna snaga”, kaže ona.
Dodaje da je uvijek postojala ekonomska migracija, ali da je ovo što se sada dešava ozbiljno pitanje koje traži hitnu reakciju.
“Da li su Vlada, Parlament i poslodavci spremni za jednu obimnu i ozbiljnu reformu sistema plata, za razumijevanje da se ne može živjeti do 450 do 600 KM i da li su spremni poslati poruku da vrijedi ostati ovdje? Teško! Vlada je donijela niz zakona koji idu na ruku poslodavcima, ali zauzvrat nije ništa urađeno za radnike. Mi sad imamo situaciju koja je prilično složena i koja traži da se reaguje odmah. A te reakcije još nema”, kaže Mišić.
Ona navodi da su sve ankete pokazale da su osnovni razlozi napuštanja ovih prostora, i to kod 90 odsto ljudi, plata i uslovi rada, što poslodavci ne žele da shvate.
“Biću otvorena, kad govorimo o RS, apsoluto ne postoji volja kod čelnih ljudi Unije udruženja poslodavaca. Oni ne igraju fer. Neka ministarstva u Vladi maze poslovnu zajednicu. Ovdje postoje privilegovani i u toj Uniji poslodavaca, koji rade samo za sebe i benefite svojih firmi, pri tom značajan broj dobrih poslodavaca ostaje po strani. Vlada mora da pronađe instrumente koji neće samo ići u pravcu davanja novca. Oni bi morali nekako poslodavce dovesti u situaciju da idu u proces značajnijeg i bržeg povećanja plata. Ovdje treba svima povećati plate i izboriti bolje uslove rada i to odmah. To je prva stvar!”, upozorila je Mišić.
Ipak, nisu samo plate i uslovi rada uzrok odlaska, već splet svih okolnosti i društvenog stanja koje utiče na život čovjeka. A jedan od bitnih razloga zbog kojeg ljudi ne žele više da žive u ovoj zemlji jeste zdravstveni sistem.
Koliko smo puta samo čuli rečenicu: “Nema više stručnjaka da nas liječe”, što i nije daleko od istine koja tjera ljude što dalje odavde.
A razlog za ovakvo stanje je višedecenijsko uništavanje zdravstva bez ikakve želje za reformama.
Miodrag Femić, predsjednik Strukovnog sindikata doktora medicine u RS, ističe da sadašnje stanje u zdravstvu potpuno jasno pokazuje sliku opšteg lošeg stanja u društvu.
“Činjenica je da se oblast zdravstva ponovo zadužuje novim milionskim kreditima, kojima se gotovo stihijski grade i opremaju savremenom opremom brojni zdravstveni objekti. Sa druge strane, svjedoci smo i da se i dalje isto tako stihijski i nekontrolisano uvećavaju i dugovanja javnih zdravstvenih ustanova za njihove redovne djelatnosti, tako da se njihovo osnovno funkcionisanje održava uglavnom novim kreditnim zaduženjima”, navodi Femić i dodaje da se najmanje radi tamo gdje je to najpotrebnije:
“Ovdje se ne posvećuje gotovo nikakava pažnja i ne preduzimaju efikasne mjere da se sistemski umanje migracije zdravstvenih stručnjaka iz javne zdravstvene službe. Osnovna primanja zdravstvenih radnika su od 2009. godine umanjena za oko 60%, a početkom godine je premijer donio odluku i o dugoročnom zamrzavanju plata u zdravstvu. U vezi ovakvog stanja, jedino što se može predvidjeti je da ono sigurno ne može još dugo trajati”, kaže Femić za BUKU.
U pogledu ranijih, a i nedavnih najava o reformama u zdravstvu, komentar nije ni potreban, jer je za reformu prije svega potrebna volja i jasna i čvrsta politička odluka, a prema mišljenju našeg sagovornika, nje za sada nema.
“Vlasti u Republici Srpskoj godinama uporno izbjegavaju da priznaju da radne migracije zdravstvenih radnika ozbiljno ugrožavaju održivost javne zdravstvene službe, a činjenica je i da resorno ministarstvo i Vlada Republike Srpske do sada nisu donijeli i sproveli ni jednu mjeru koja bi mogla uticati na smanjenje broja zdravstvenih radnika koji trajno napuštaju javnu zdravstvenu službu. Mi smo kao sindikat još prije četiri godine prvi počeli da ukazujemo da će niska primanja sigurno dovesti do brojnih radnih migracija zdravstvenih radnika i tražili povećanje plata i naknada zdravstvenim radnicima, ali našem zahtjevu nije udovoljeno. Zadnja liberalizacija sistema radnih viza u Njemačkoj sigurno će dovesti do povećanja broja migracija zdravstvenih radnika”, kaže Femić.
Iz Sindikata smatraju da odlazak zdravstvenih radnika iz javne zdravstvene službe nije moguće potpuno spriječiti, ali da je moguće da se adekvatnom politikom povećanja plata i naknada, kao i boljim uslovima rada, može značajno smanjiti broj odlazaka. "Naši prijedlozi koje smo dostavili resornom ministarstvu i predsjedniku Vlade Republike Srpske do sada nisu razmatrani, niti smo od njih dobili bilo kakav pismeni odgovor, osim šturih saopštenja u medijima."
A ovakvo stanje direktno stvara nepovjerenje građana prema zdravstvenom sistemu i tjera ih odavde.
To potvrđuje i naš sagovornik.
“Tačno je da građani sve više gube povjerenje u postojeći zdravstveni sistem. Potrebno je analizirati da bi se utvrdilo zašto je to tako, posebno ako se uzmu u obzir samo činjenice koliko je novca u zadnje vrijeme uloženo u izgradnju ili rekonstrukciju i opremanje brojnih bolnica i domova zdravlja. To ukazuje da se efikasan, kvalitetan i siguran zdravstveni sistem ne može izgraditi samo lijepim i funkcionalnim građevinskim objektima i najsavremenijom i skupom medicinskom opremom”, kaže on i dodaje:
“Osnovni razlog za gubljenje povjerenja građana u zdravstveni sistem je taj što su u zadnje vrijeme političke stranke i stranačke politike zavladale ordinacijama, operacionim salama i bolesničkim sobama koje kao loši domaćini upravljaju procesima u zdravstvu. Drugi ključni razlog usko je povezan sa prethodnim razlogom i odnosi se na rasprostranjenu korupciju i nepotizam u javnim zdravstvenim ustanovama o kojem građani svakodnevno primaju brojne informacije iz sredstava javnog informisanja, a koje niko ne demantuje. Treći ozbiljan razlog su i dugogodišnja izuzetno niska primanja zdravstvenih radnika koja ugrožavaju njihovu socijalnu sigurnost i dostojanstvo rada i produkuju njihovo veliko nezadovoljstvo i inertnost na radnom mjestu, a u zadnje vrijeme je to i uzrok sve brojnije migracije najstručnijih zdravstvenih radnika u privatni sektor i inostranstvo, a što ozbiljno ugrožava održivo funkcionisanje javne zdravstvene službe”, rekao je Femić.
Pored svega navedenog, građani veoma često kao razlog svog odlaska navode obrazovni sistem. “Neću da mi djeca ovdje odrastaju. Odlazim u inostranstvo da bar oni imaju budućnost i priliku da se školuju”. Ovako dobar dio onih koji su otišli ili planiraju da odu opravdavaju svoju odluku.
Profesor na banjalučkom Univerzitetu Ivan Šijaković tvrdi da je glavni razlog za ovakvo razmišljanje među građanima taj što smo zakasnili oko 15 godina na svim nivoima obrazovanja.
“U prvoj deceniji XXI veka sve ozbiljnije zemlje u svetu su počele ili nastavile sa reformom obrazovanja, kako bi se prilagodili novim ekonomskim, tehnološkim i kulturnim promenama. Kod nas se jedino Bolonja primila, i to u najgorem smislu, jer je došlo do parcijalizacije predmeta, izostavljanja važnih naučnih oblasti, snižavanja kriterija ocenjivanja i potiskivanja nauke iz visokog obrazovanja, posebno na fakultetima u društvenim oblastima. Osnovno i srednje obrazovanje ostalo je na starim principima od pre 40 godina”, rekao je on za BUKU.
Osnovni problem je što se reforme kod nas rade kroz postupak političke demagogije, jer škole i fakulteti nemaju nikakvu autonomiju u predlaganju ideja i inovacija, već to potiče od političkih partija i njihovih aktivista koji onda formiraju "svoje" timove za izradu "strategija" o reformi obrazovanja, kaže naš sagovornik.
“Te ‘strategije’ se, obično, kasnije stave u ladice u Ministarstvu obrazovanja i sve ostaje ‘po starom’. Drugi problem je što se donose zakoni o nivoima obrazovanja onako kako to odgovara partijama i njihovim aktivistima, a ne prema potrebama đaka i studenata. Treći problem je što reforma obrazovanja mora da se radi stalno, kontinuirano, svake godine da se uvode neke inovacije, dok je kod nas to slučaj svake 10-te godine. Trenutno stanje, posebno u osnovnom obrazovanju najbolje opisuje jedan primer iz prakse: u jednoj osnovnoj školi u Banjoj Luci ima nešto više od 1000 đaka, a 6 kompjutera i 1 projektor. O kakvom savremenom obrazovanju tu može da se govori?”
Šijaković navodi da će do promjena doći kada se reforme počnu provoditi u pravom smislu te riječe i kada se stručni ljudi prihvate tog posla.
Opremanje škola savremenim naučnim sredstvima i učilima, posebno osnovnih i srednjih škola. Pametne table umjesto "kredomanskih" tabli. Tableti i kompjuteri za svakog đaka u učionici. Tek tada se može napraviti program obrazovanja koji može da slijedi savremene svjetske obrazovne tokove, priča naš sagovornik.
“Najbolje je ‘prepisati’ osnovnoškolski model obrazovanja koji se primenjuje u Finskoj. Što više časova informatike, robotike, programiranja i web dizajniranja. Ključna reforma treba da usledi u srednjem obrazovanju. Srednje obrazovanje treba da traje 6 godina. Tako što će se sadašnji 8. i 9. razred osnovne škole pretvoriti u 1. i 2. razred srednje škole i dodati mu se sadašnja "klasična" 4 razreda srednje škole. U prva dva razreda bi se učili opšti predmeti, dok bi se u preostala 4 razreda učili samo oni predmeti koji daju stručna znanja. Ako je u pitanju ekonomska škola, onda samo ekonomski predmeti. Ako je reč o mašinskim i tehničkim školama, onda samo tehnički i matematički predmeti, bez istorije, geografije, maternjeg jezika i slično. Isto se može primeniti i na gimnazije. Prva dva razreda, svi opšti predmeti, u preostala četiri razreda, za gimnazije matematičkog i prirodnog smera, samo ti predmeti, bez društvenih predmeta, dok za gimnazije društvenog smera, 4 preostala razreda bez matematike, fizike, biologije, hemije itd. Sve ovo bi pratili brojni časovi praktične i laboratorijske nastave. Tako bi se obrazovali i osposobili đaci koji bi odmah posle završetka srednje škole mogli da se zaposle na konkretnim poslovima, dok bi na fakultete išli samo oni koji žele da se dalje usavršavaju ili se bave naučnim radom. Tako bismo izbegli sadašnju situaciju da društvene fakultete upisuju đaci koji su završili neku tehničku školu sa dobrim i dovoljnim uspehom i nisu mogli da upišu neki tehnički ili fakultet prirodnih nauka”, kaže Šijaković i dodaje da bi reforma visokog obrazovanja podrazumijevala oslobađanje od mnoštva iluzija i slabosti koje je donijela "Bolonja", ali to tek treba da uslijedi poslije ozbiljne reforme srednjeg obrazovanja.
Zanimljivo je da su svi naši sagovornici kao glavnog uzročnika problema u svojim oblastima, ali i kočničara u rješavanju trenutne situacije izdvojili “politiku”. Oni tvrde da sve počinje i završava sa politikom ili bolje reći politikanstvom, koje je dovelo do situacije u kojoj obrazovanjem rukovode politički demagozi, u kojoj su političke stranke i stranačke politike zavladale ordinacijama i gdje politika održava robovlasnički sistem na štetu radnika.
Jednostavno, bahatost političara i njihova želja da se uključe u sve pore života, bez pokušaja da nešto dobro urade za društvo, već samo radi lične koristi, dovela nas je u poziciju da svakim danom gubimo sve više naših prijatelja, rođaka, poznanika, koji se nikad neće vratiti.
