Jodi Dean: Ili komunizam ili neofeudalizam!

S američkom filozofkinjom Jodi Dean razgovarali smo nakon njezinog izlaganja na zagrebačkom Subversive Festivalu.

BUKA portal / 08. Juli 2019

 

Otkuda vam ideja o opoziciji između komunizma i neofeudalizma?

Razlog za ovu opoziciju je taj što mislim kako je socijalizam u defenzivi postao usporediv s nekom vrstom kapitalističkog društva. Poraženi socijalistički projekt činio je previše ustupaka kapitalističkom tržištu. Zato mislim da socijalizam više nije horizont jedne emancipatorne budućnosti, već je ime tog horizonta komunizam. To je stav nepomirljivosti s bilo kojom verzijom kapitalizma. S druge strane, neofeudalizam je druga strana barbarizma. Tako da je moja paralela između komunizma i neofeudalizma varijacija na poklič Rose Luxemburg ‘Socijalizam ili barbarstvo!’ Na mjesto barbarizma stavila sam neofeudalizam zato što je kapitalizam po sebi oduvijek barbarski, a sada se radi o specifičnoj formi koju karakteriziraju ekstremna hijerarhičnost, parcijalizacija suverenosti, razdvojenost između gradova i provincije. Neofeudalizam vidim kao strukturu tog barbarizma koji sada živimo.

Pojasnimo ova četiri osnovna momenta: parcijalizacija suverenosti, hijerarhija i eksproprijacija s novim gospodarima i slugama, provincija koja propada i privilegirani gradovi, te osjećaj nesigurnosti, iscrpljenosti i s time povezan katastrofizam.

Počnimo s prvim. Parcijalizacija suverenosti je izraz koji poznaju historičari srednjeg vijeka. Specifičnost feudalizma je istovremeno postojanje različitih pravnih sistema, različitih pravdi. Nije postojala jedna natkriljujuća suverenost, već samo one fragmentirane, fragmentirane situacije prava i pravde: jedna pravda za bogate, druga za siromašne. Crte političkog razdvajanja bile su osobne. Umjesto apstraktnog sistema građanskog prava, gdje bi sve trebalo biti neutralno, jednako i nepodijeljeno, nekoga ste poznavali i napravili ste mu uslugu. Linija legalnog i ilegalnog je zamućena. To naročito vrijedi za bogate, dok siromašni mogu nastradati i završiti u zatvoru zbog svake sitnice. Imamo situaciju u kojoj nema uniformnog sistema pravde. Ona je parcijalizirana, fragmentirana.

Tako danas superbogataši žive u svom odvojenom, privatnom svijetu?

Apsolutno i ne moraju imati ništa zajedničko s nama ostalima. Imaju privatne avione, privatne škole, ograđene kvartove grada. Čak imaju i svoje privatne zaštitare, tjelesne čuvare, pa nisu u istom položaju ni spram policije.

Ekstremne hijerarhije

Drugo svojstvo neofeudalizma nazvali ste odnosom novih gospodara i slugu?

Možemo reći da su na djelu ekstremne hijerarhije. Neki ljudi žive iznad nas ostalih. To se vrlo jasno pokazuje na raznim medijskim platformama. Globalne medijske platforme kao Google, Amazon, Microsoft ili Apple sakupljaju naše podatke, mi ih proizvodimo za njih i onda kada to nećemo. A o njima ovisimo u svojoj svakodnevnoj komunikaciji. U situaciji smo koja sliči na onu u kojoj su živjeli seljaci u srednjem vijeku. Nismo vezani uz zemlju, ali radi se o našoj životnoj infrastrukturi, naši međusobni odnosi danas ovise o podacima. Te kompanije su novo plemstvo. Interesantno je da je tech guru iz Silikonske doline Jaron Lanier govorio o gospodarima i slugama interneta još u svojoj knjizi ‘You Are Not a Gadget’ iz 2010. godine. Prepoznao je kako korporacije i umreženo društvo proizvode klasu gospodara i tretiraju sve nas ostale kao sluge.

Kada govorimo o historijskim socijalizmima, obično mislimo na po jedan pokušaj i neuspjeh i nakon toga na odbacivanje socijalizma kao povijesti. Kao da se pokušaji ne mogu uvijek iznova obnavljati?

Prije svega trebamo pokušavati, a ne rezignirati u spoznaji kako će biti sve gore. Druga stvar je da su postojale stvarne pobjede historijskih socijalizama. Opismenjavanje – velika stvar! Elektrifikacija – veliko postignuće! Svemirski program u Sovjetskom Savezu također. Činjenica da radnici mogu upravljati tvornicama u kojima rade – poput pokušaja socijalističkog samoupravljanja u Jugoslaviji – sve su to velika postignuća. Praviti se kako je svo to naslijeđe negativno desničarski je pokušaj da se kapitalizam prikaže kao društvo bez alternative. Moramo slaviti pobjede prošlosti i učiti iz njih.

U čemu je korist ideje govorenja o neofeudalizmu?

Ona nam omogućuje da vidimo što je ulog u današnjem neograničenom kapitalističkom razvoju. To nema veze s profinjenošću, inovacijom, proizvodnjom sve više dobara, podizanjem nivoa života. Umjesto toga, svjedoci smo zaokreta u sebi, kreiranja nečega što sve više sliči na feudalizam iz kojega je kapitalizam i ponikao. A to se postiže proizvodnjom ove ekstremne nejednakosti, koja odvaja bogatašku kastu od nas ostalih. To je proizvod nesputanog tržišta. Ne samo tržišni monopolizam, nego i monopolizam moći: politički, društveno i kulturno. Zato ga se trebamo riješiti.

Kažete da postojanje neofeudalizma ne smijemo shvatiti kao puku paralelu, već kao deskripciju postojećih tendencija. Pa ipak, mi još uvijek živimo u kapitalizmu?

I da i ne; hoću i svoj kolač i pojesti ga. Na sreću, marksistička tradicija daje nam rječnik za to. Možemo prepoznati kombiniran i nejednak razvoj, istovremeno postojanje različitih političkih i ekonomskih oblika. Kapitalizam se oslanja na resurse i odnose strane proizvodnji viška vrijednosti – najočitiji primjeri su obitelji i države. Pitanje je možemo li kombinaciju vlastitih tendencija prema monopolu i oslanjanja na ekstrakciju i silu misliti kao nekapitalistički oblik i što takvo mišljenje može doprinijeti našem razumijevanju politike. Moja teza je da nam, ako suvremenost vidimo kao neofeudalizam, to otvara oči za izazove organiziranja velikog dijela stanovništva kao kmetova, servisera, slugu. Tercijarni sektor pokazuje se oko internacionalne dominacije preopterećenih platformi u kontekstu podijeljene suverenosti.

Suvremeni kapitalizam treba pretkapitalističke društvene modele u mnogim sferama života. No to nije jednostavan povratak tradiciji, retradicionalizacija društva o kojoj se ponekad govori. To su novi oblici porobljavanja?

Naravno, još je Rosa Luxemburg govorila o tome kako se kapitalizam oslanja na pretkapitalističke odnose. No sada sam kapitalizam u sebi proizvodi odnose koji nisu striktno kapitalistički, poput nekih novih oblika primoravanja. Ali ako ste primorani na automobilsku uslugu, to nije problem samo kapitalizma, već i državne moći i eksproprijacije. Sve više mogućnosti progona daje se kapitalističkim poduzetnicima u kapitalističkim zemljama. Ako vas banka goni jer ste krivo ispisali ček, ako vas neka osoba može novčano kazniti jer niste došli na sastanak ili vas kompanija vaše kreditne kartice može kazniti ako niste platili kreditni račun, a moje osiguravajuće društvo može mi poništiti osiguranje i kada platim dug – što sve to znači? Nekapitalistički odnosi proizvedeni su pomoću kapitalizma, za kapitalizam i njegove mogućnosti eksproprijacije.

Agencijsko iznajmljivanje radnika primjer je kada oni nisu na tržištu radne snage, već ih se ‘kupoprodaje’ u cjelini, kao osobe?

Mislite na ‘sekundarna’ i ‘tercijarna’ tržišta? Kao i seljaci u feudalizmu koji obrađuju gospodarevu zemlju i oni moraju koristiti vlastita sredstava. Primjerice, vozači Ubera koriste vlastita vozila kako bi pomogli Uberu da zaradi. Oni ustvari posjeduju vlastita sredstva za proizvodnju, ali su inače eksploatirani. To je drugačiji oblik eksploatacije od uobičajene klasne eksploatacije. Ona je kapitalistička, proizvode je kapitalisti, ali je i neofeudalna.

Tako različite zemlje poput Kine, Egipta, Ukrajine i SAD-a imaju nešto zajedničko u svom odnosu između gradova i provincije?

Sve su to mjesta s očajno zapuštenim dijelovima i preopterećenim gradovima na rubovima. Knjiga Phila A. Neela Hinterland odlično govori o tome. On skicira istovremenu tendenciju urbanizacije i urbanog propadanja, zaboravljenih krajeva, ekološki žrtvovanih zona i razmrvljenih predgrađa, koja postaju jednoobraznim naseljima i stambenim navikama diljem planeta.

Kompleksne mreže – digitalne, komunikacijske i informacijske – primjer su moderne kapitalističke koncentracije, monopola i financijske oligarhije?

One slijede logiku moći, a to znači da pobjednik dobiva gotovo sve, a gubitnici skoro ništa. Gubitnici su ‘dugi rep’ distribucijske krivulje. Točnije, kompleksne mreže karakteriziraju sloboda izbora, rast i preferencijalno dodavanje; ljudi vole stvari koje drugi ljudi vole. Dobar primjer je Twitter: najpopularniji par ljudi na Twitteru ima preko sto tisuća sljedbenika, dok prosječan korisnik ima oko dvije stotine. Ili filmovi: tisuće ih se pravi svake godine širom svijeta, ali samo dva-tri postaju globalnim fenomenima. Većinu će i dalje vidjeti tek nekolicina ljudi. Ova distribucija logike moći rezultira iz slobodnih izbora i rasta. Hijerarhije nastaju ‘prirodno’. To nam govori o stanju umreženog društva: ne mitsko poravnato, horizontalno, egalitarno društvo koje nam se obećava, već njegova zastrašujuća, neofeudalna suprotnost.

Nove mogućnosti borbe

Pod neofeudalizmom civilno društvo direktno se politizira? I libertarijanci vole govoriti o ekonomskom feudalizmu?

Društveni pokreti dugo su naglašavali politizaciju civilnog društva. Feministice su npr. istaknule slogan da je osobno političko. A tu su i kritike rasnih i rodnih aspekata buržoaskih pravnih subjekata. Sada je jasno da liberalni pravni subjekt nikada nije bio neutralan, kakvim ga se prikazivalo. Subjekt prava ustvari je razlikovni. U SAD-u pravo drugačije funkcionira npr. za crne i bijele ljude, bogate i siromašne, muškarce i žene itd. Ideja o posebnom neutralnom okviru prava i dužnosti, koju je zastupalo buržoasko pravo, sada je naširoko odbačena. Tako smo skončali u situaciji u kojoj dominiraju dvije institucije koje je Hegel povezao s civilnim društvom – korporacije i policija. U libertarijanskom imaginariju pak feudalizam zauzima mjesto neprijatelja, koje je prije bilo rezervirano za komunizam. Opasnost centralizacije – monopola i jake države – opasnost je za privatno vlasništvo i tu ideološki elementi ostaju nepromijenjenima.

Kako se komunizam, kao aktivni pokret, može suprotstaviti ovakvim tendencijama?

U terminima moje analize vidimo parcijalizaciju kao slabljenje nacionalne države, što je nužno i za komunistički univerzalizam. Umjesto da je razumijemo samo kao fragmentaciju i separaciju, parcijalizaciju možemo shvatiti kao kanal prema novom internacionalizmu. Transnacionalne organizacije – od financijskih institucija, korporacija, platformi društvenih medija, do stranaka, alijansi i političkih formacija – sugeriraju mogućnost zajedničkih struktura diljem i onkraj nacionalnih država. Jedini je problem što one trenutno služe kapitalističkim, a ne komunističkim ciljevima. No nije ih teško zamisliti s promijenjenim svrhama, kao komponente raznolikog komunističkog eko-sistema, posvećenog ne kapitalističkoj akumulaciji i zaštiti privilegija milijunera, već emancipatornom egalitarnom procvatu većine.

Komunistički način prepoznaje podjele u društvu kao klasni konflikt, u kojemu sudjeluje i zauzima stranu seljaka i onih proletariziranih. Takav prijelaz već postoji npr. u seoskim organizacijama okupljenima u pokret Via Campesina, da spomenemo samo jedan primjer. Eliminirajući gospodare, odbacujemo privatno vlasništvo, a sredstva komunikacije, proizvodnje i transporta stavljamo u službu ljudskih potreba. Nije teško razdijeliti milijune dolara fikcionalnog kapitala – kapitalistički sistem to redovno čini. Mi ćemo to učiniti namjenski. Dokrajčivanje ekonomije kapitalističke akumulacije čini mogućim i razrješenje podjele na ruralno i urbano, pa i same podjele rada koja je pokreće. Pomoću vizije komunizma koja ima na pameti provinciju otvaramo nove mogućnosti organizirane borbe, a na osnovu već postojećih tendencija – sjetimo se maoističke strategije okruženja gradova. Intenziviranje politike oko problema migracija i izbjeglica, klasna borba u svojim različitim pojavnim oblicima na rubovima gradova, rastuće nezadovoljstvo razvlaštenih u provinciji, što živo vidimo u Francuskoj i u izbornoj politici koja je napravila pomak udesno u SAD-u, Mađarskoj, Poljskoj, Kanadi i drugdje – sve je to okvir stvarnih borbi koje još nisu odlučene. Nema ničega neizbježnog u pomaku udesno. To je pitanje organiziranja, nuđenja politike koja govori širokim prostorima ljudskih potreba i briga, koja pruža mogućnost procvata. Umjesto da se prepustimo nesigurnosti i atmosferi apokalipse, možemo i moramo kultivirati komunističke vrline solidarnosti, hrabrosti, discipline i povjerenja. Vrline koje nastaju iz drugarstva i potiču ga. Sve drugo osuđuje nas na neofeudalizam.


Portal Novosti


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.