Mladen Miljanović je mladi bh. umjetnik koji je svoje radove prošle godine predstavio publici u Beču na samostalnoj izložbi u muzeju MUMOK, a u toku je realizacija njegovog projeketa “Taxi do Berlina” koji će biti prikazan u glavnom gradu Njemačke. Miljanovićevi radovi su društveno-angažovani, a u njima se iščitava slika umjetnika koji želi da ima direktan dijalog sa publikom. Umjetnik nam se javio iz Beča gdje je u toku priprema za izložbu u okviru koje će se predstaviti tokovi bh. savremene umjetnosti. U intervjuu za BUKU Miljanović govori o svom radu, položaju umjetnosti i umjetnika u BiH i novom projektu koji priprema.
Sa drugim umjetnicima iz BiH, predstavićete tokove savremene bh. umjetnosti u Beču. Fokus izložbe je na uticaju posljednjeg rata na umjetnost. Može li današnji bh. umjetnik da stvara bez refleksije na te događaje i koliko je naša svakodnevnica još uvijek obojena nedaćama kroz koje smo prošli?
Posljedice tih nedaća se nažalost još uvijek uveliko osjećaju u društvu, i vjerovatno će se još neko vrijeme osjećati. Umjetnost kao dokaz i bilješka jednog vremena je jednako tako i njegov modulator. Već samim mapiranjem tih procesa kroz koje društvo prolazi dolazi i do transformacije društvene realnosti u jedan drugi jezik, u ovom slučaju likovni/vizuelni.
U pripremi je Vaš novi projekat “Taxi do Berlina” gdje ćete u glavnom gradu Njemačke predstaviti svoj rad. Recite nam nešto o ovom projektu?
U suštini izložba-projekat pod nazivom „Taxi do Berlina“ sastoji se iz dva glavna dijela. Prvi dio je performans/usluga transporta dva putnika iz BiH do Berlina, i drugi koji obuhvata predstavljanje radova u prostoru galerije. U konceptualnom smislu, prvi dio projekta je „Umjetnost kao sredstvo“ (performans/akcija) i drugi „Posljedice umjetnosti“. „Umjetnost kao sredstvo“ je ekstenzija koncepta i istraživanja „U službi muzeja“ započetog u Beču (MUMOK – 2010), ono se bavi mogućnostima korištenja umjetnosti/performansa kao sredstva medijacije između društva i institucija umjetnosti. U kontekstu značenja, taj proces umjetničke/performativne aktivnosti se identifikuje sa mogućom ulogom umjetnika kao aktivnog participatora u procesu društvenih promjena. Dok drugi dio izložbe pod nazivom „Posljedice umjetnosti“ predstavlja izložene predmete/forme kao posljedicu umjetničkog djelovanja, i u tom kontekstu one ne predstavljaju umjetnost već samo upućuju da se ona možda dešavala.
Kroz ovaj rad ćete, kao i ranije, imati direktan doticaj sa posmatračima umjetnosti. Koliko Vam je važna interakcija sa ljudima koji sudjeluju u Vašoj umjetnosti?
U ovom radu je ona veoma bitna, jer zapravo čitava izložba se temelji na tom procesu transporta ljudi i umjetnika do Berlina. Ja sam bio veoma prijatno iznenađen kada se već prvog dana nakon objave otvorenog poziva “Taxi do Berlina” prijavilo oko pedeset ljudi. Ovaj otvoreni poziv je ujedno bio i istraživanje toga koliko je društvo spremno da participira u umjetničkim projektima.
Do kojih granica umjetnik smije i može da ispituje društvo u kojem živi, odnosno, postoje li stigme koje onemogućavaju taj njegov rad, prije svega mislim na političko okruženje u kojoj se Bosna i Hercegovina nalazi?
Mislim da je pitanje stvaralaštva i njegove slobode u BiH prilično liberalno. Ima tu nekoliko primjera pokušaja uticaja na ideje umjetnika kao što je reakcija na Anđelinin film, pored toga sve ovo drugo ima zdrav kritički stav. Jedan od dobrih primjera radikalnih kritičkih radova jeste bila izložba “Izloženosti” u okviru manifestacije Spa Port koja je recimo pokazala koliko je Banjaluka spremna da se suoči sa svim ugodnim i neugodnim temama koje nosi savremena umjetnička praksa danas.
Savremena umjetnost je obilježena društvenom angažovanošću. Smije li umjetnik da pristaje na kompromise u svom radu i da se zadovolji soft kritikom ili u svom izražaju mora da bude radikalan-radikalniji?
Mislim da to ponajviše zavisi od toga šta je predmet umjetnikovog interesovanja. Radikalno djelovanje umjetnika se može manifestovati kroz novo eksperimentalno bavljenje slikom, fotografijom, performansom ali i nekim drugim oblicima. Mislim da se u Banjaluci nakon osnivanja Akademije umjetnosti pojavljuje jedna nova generacija umjetnika koja je u umjetničkom smislu kritična, ali i samokritična.
Za Vas je interesantna transformacija gdje od vojnika postajete umjetnik. Koliko Vi svojim iskustvom svjedočite odnosu vojne represije i umjetničke slobode?
Nije vojska samo represija, ona je i disciplina, jedan fizički i psihološki performans. Nažalost, same krajnje implikacije svakog oblika militarizma su u većini slučajeva nehumane. Ja sam naprosto pokušao umjetničkim sredstvima, da se suprotstavim tom ličnom vojnom iskustvu koje se igrom slučaja ukrstilo sa mojim umjetničkim obrazovanjem.
Prošle godine ste imali veliku samostalnu izložbu u bečkom muzeju MUMOK pod nazivom “U Službi muzeja”. Pored toga, poznat je i vaš projekat “Služim umjetnosti”. Šta znači služiti umjetnosti u zemlji u kojoj živite?
Znači biti društveno koristan građanin, prije svega! Znači baviti se sobom i istraživati tu istu oblast umjetnosti, pomjerati njene granice i konstantno istraživati. Umjetnost je kod nas trenutno u usponu, mi nemamo snažne ikone ili modele umjetnosti koje smo naslijedili iz prošlosti, što može biti okolnost koja će generalno ubrzati napredak umjetnosti.
Vi ste umjetnik koji je svojim radom zakoračio van granica BiH. Dobili ste značajnu nagradu (Henkel Art Award 2009. godine) i izlažete svoje radove u evropskim gradovima. Koliko je za umjetnika značajno da ga prepoznaju i van njegove zemlje?
Značajno je onoliko koliko umjetnik nakon dobijanja priznanja uspije da nastavi kontinuirano da stvara dobre radove. Naši umjetnici stvaraju u veoma teškim uslovima i svaki uspjeh bilo kojeg u bilo kojoj oblasti je uspjeh društva jer ga je ono proizvelo u kvalitet. Naravno da su individulni napori vidljiviji jer je i njihov uspjeh prohodniji. U suštini je najteže pozicionirati se i konstantno se pojavljivati na internacionalnoj sceni.
Status umjetnika i umjetnosti u BiH nije na zavidnom nivou. Može li se nešto učiniti da se taj položaj promijeni ili su ljudi zaista toliko opterećeni svojim svakodnevnim i dnevno-političkim problemima da ih umjetnost uopšte ne zanima?
To je u suštini osnovno pitanje, koliko se umjetnost danas može uvući u goli život jednog običnog građanina. Kako u jednoj teškoj situaciji u kojoj su ugroženi osnovni egzistencijalni elementi života naći mjesta za umjetnost? Zbog toga umjetnost danas treba da pronađe nove strategije kako da postane dostupna što većem broju građana, odnosno kako da i same građane uključi u svoje djelovanje.
Aktuelno je pitanje Bijenala u Veneciji, odnosno, neodlazak umjetnika iz BiH na ovu značajnu smotru umjetnosti. Ranije ste rekli da za to krivite nadležne institucije iz oba entiteta. Koliko ovaj primjer svjedoči o nedijalogu koji je prisutan u BiH?
Kulturni dijalog postoji, ali je politički relativan! Ne bih komentarisao više neodlazak na bijenale.
