Jovana Kisin jedna je od predstavnika generacije mladih advokata, koja se kroz svoj angažman bavi građanskim pravima. Uprkos različitim izazovima sa kojima se svakodnevno susreće, kao i nerijetkim aferama, koje potresaju pravosuđe, utopistički gleda na budućnost i nastoji očuvati ugled svoje struke. Za BUKU govori o položaju advokata u društvu, ličnim izazovima, ali i konkretnim slučajevima, koji je svakodnevno uče nove životne i poslovne lekcije.
Kakav je položaj advokata danas u društvenom uređenju kakvo vlada i državi za koju ne možemo reći da je pravna?
Izazovno je. To mogu reći iz optimističnog ugla. Uređena država u pravnom smislu podrazumijeva pravnu sigurnost i neku ustaljenu praksu i ne tako česte promjene pravnih propisa. Kod nas je otprilike sve suprotno. Sudovi nisu jedinstveni po pitanju istih činjeničnih situacija i slučajeva. Što se tiče redovnih sudova jako teško se dolazi do sudske prakse što je još jedna od prepreka u tom poslu.
Bili ste braniteljica u slučaju napada na Brunu Batinića koji je legitimisan i priveden kod Hrama Hrista Spasitelja u Banjaluci, gdje se ponovo otvorila tema o slobodi kretanja, javnom prostoru. Kasnije su uslijedile i česte legitimacije novinara, ali i građana. Kako komentarišete takve slučajeve?
Da bi se utvrdila bila kakva nadležnost nadležnog organa, u konkretnom slučaju PU Banja Luka postoji prva prepreka, a to je nedostatak transparentnosti. U slučaju Brune Batinića, a kasnije novinarke Vanje Stokić mi smo dostavili zahtjev da nam se dostavi akt na osnovu kojeg oni vrše radnje kao što je legitimisanje građana, bez konkretnog zakonskog osnova. Nismo dobili podatke. Moje mišljenje je da je to prekoračenje zakonskih ovlaštenja.
Nedavno smo mogli ponovo svjedočiti upotrebi prekomjerne sile, kada su u okviru policijske racije, napadnuti gosti banjalučkog lokala, među kojima i aktivista Stefan Blagić. Možemo li reći da je i u tom slučaju došlo do prekoračenja zakonskih ovlaštenja?
Policijska akcija skupa radnji u okviru racije nije uopšte nije regulisana zakonski. A transparentnost informacija nije na nivou. Nadležni nerijetko ne daju informacije. Što se tiče same racije čak i u tim situacijama ne bi trebala postojati tolika sloboda koja ruši ustavna prava i sobode. Daleko od toga da ne postoji obaveza građana da postupaju u skladu sa naredbom. Ali ta usmena naredba mora iza sebe imati zakonsko ovlaštenje.
Građanska dužnost je pak da prijave prekršaj ukoliko je nezakonito rađeno. Čak i ako je u pitanju službeno lice, jer niko nije amnestiran. Ali ta prekomjerna represija je česta. Posebno me to brine u kontekstu maloljetnih lica, što sam primijetila da ostavlja značajne posljedice. I u tom pogledu primijećujem da nanesu više štete nego koristi. Ako vi upadnete u neki noćni klub i premlatite ili zastrašite petnaestero ljudi, nakon čega oni godinama imaju duševne posljedice, a pritom zaplijenite gram marihuane, to nije uspješna akcija. Mora postojati srazmjernost u vršenju akcija. Jer zakonski ne možete primijeniti silu prije usmene naredbe.
Govoreći o srazmjernosti, mogli bismo povući i određenu paralelu u pogledu samog djelovanja nadležnih organa. Dok se “neuspješne akcije” sprovode brzo i često, važni sudski sporovi se rješavaju ili sporo ili nikako. Kako komentarisati slučaj “Dragičević”, čiji epilog još uvijek nije poznat?
Slučaj Dragičević ima više slučajeva. Prvi i glavni je otvorena istraga za ubistvo Davida, koja dosad nije dala nikakvih konkretnih radnji. Nije još podignuta ni optužnica. Istraga je neblagovremana, kasno pokrenuta. Drugi problem je problem zakonitosti javnog okupljanja građana koji su se u 90% slučajeva mirno okupljali. Kod nas je problem u sprovođenju zakona. Konvencija o ljudskim pravima se kod nas sprovodi direktno i jača je od zakona o javnom okupljanju, ali ne primjenjuje se adekvatno. Odgovornost se sa MUP-a prebacivala na organizatore, od kojih se očekivalo da garantuju ishode samog okupljanja, što je naravno nemoguće.
Jeste li lično osjetili pritiske radi posla kojim se bavite, od društva ili vladajućh struktura?
Imala sam neugodnosti, imala sam problema sa slobodom svog rada, ali nisam dobijala direktne prijetnje. Znala sam čekati na odluke po par godina, koje se trebaju donijeti u roku od 30 dana. Ipak, mislim da je stvar vrlo jednostavna. Svako treba da radi svoj posao. I kada bi ga svako radio savjesno, niko ne bi imao problema. Ne tražim ništa više od toga. Mnogo predmeta se drži u ladici i počelo se podrazumijevati da ako ne iscimate ljude više puta oni neće uraditi svoj dio svog posla. To je apsurd. Strašno je da ljudi ne rade svoj dio posla, nego se svelo sve na činjenje usluga. Meni je to van svake pameti, ali ljudima se podrazumijeva da se na drugačije načine dolazi do toga.
Ako govorimo o činjenju usluga i samom obavljanju posla, spomenimo aferu “Potkivanje” predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije. Koliko se takve afere odražavaju na kompletnu struku i urušavaju ugled struke, ali i samu vjeru u rad pravosuđa?
Biti nosilac određene javne funkcije je moralna obaveza, a to bi trebalo da shvate svi koji su na funkciji. Trebalo bi da šalju ispravne poruke, jer se ljudi ugledaju na njih. Ako izlažu negativnom svjetlu sebe, oni šalju poruku o cijeloj struci. Ipak, što se samog pravosuđa tiče, sudije su nezavisne u svom poslu od VSTV-a i u tom kontekstu, znam da i dalje postoje oni koji su savjesni, časni i profesionalni. Afera koja je zadesila predstavnika VSTV-a naravno da jeste srozala ugled i negativno uticala na ugled pravosuđa, ali ne i na ugled sudija lično, jer je to opet stvar individualne prirode. I zato se vraćam na moralnu odgovornost pojedinaca, koji bi trebali da budu toga svjesni.
