JURICA PAVIČIĆ Kako su Srbi postali krivci za sve

Zahvaljujući brzom i profesionalnom radu šibenske policije, danas manje-više znamo što se točno dogodilo tog ljetnog četvrtka na relaciji između Splita i sela Uzdolje nedaleko od Drniša.

Jurica Pavičić / 02. Septembar 2019

cropix

 

Ono što danas znamo može se svesti na ovo. Skupina organiziranih navijača - uzgred, navijača kluba koji bodrim i ja - sastala se te večeri negdje na širem području Splita. Prema saznanjima koja su izašla u javnost, bilo ih je najmanje osam, između 20 i 28 godina.

Imali su maske i hladno oružje, uključujući bejzbolske palice i, izgleda, jednu mačetu.

Oboružani navijači sjeli su u automobile i u vreloj se ljetnoj noći povezli preko Muća i Drniša do sela Uzdolje. Za put od 73 kilometra trebalo im je, prema mom iskustvu, više od sat i pol.

Nešto prije 11 uvečer stigli su u Uzdolje - od Boga zaboravljeno, tužno selo uz željezničke tračnice koje spajaju Šibenik i Knin. Stigli su u selo za koje 99 posto ljudi nikad nije čulo, selo u koje ne možete zabasati slučajno.

Upali su u kafić u kojem su lokalni Srbi gledali utakmicu Zvezde. Počeli su mlatiti goste i uništavati inventar. Razbijali su i mrcvarili prisutne, među kojima je bilo i jedno devetogodišnje te jedno šestogodišnje dijete. Potom su sjeli u automobile i odjurili svojim kućama, vjerojatno zadovoljni obavljenim poslom.

Pamet ih, međutim, očito nije odviše poškropila. Unatoč fantomkama i krabuljama, ostavili su napretek tragova, pa šibenskoj policiji nije trebalo ni 24 sata da ih - sve osim jednog - privede.

Dovezli su ih do šibenskog suda, gdje su pred objektivima reportera pokazali mišiće i tetovaže, ali su majicama prikrili lice. Jedan od njih nije čak ni tada mogao odoljeti, nego je novinarima podviknuo najljuću uvredu koju je smislio u svojem vokabularu. Podviknuo im je da su - pazite sad - “Srbi”.

Uzdoljski incident dosad je najteži, ali svakako ne prvi incident koji se ovog ljeta dogodio na širem srednjodalmatinskom prostoru, obično po sličnom obrascu. U pravilu, riječ je o fizičkim napadima na ljude druge nacije.

Ti se napadi događaju na javnome mjestu, organizirano i grupno. Počinitelji tih napada su skupine testosteronskih mužjaka u ranim ili srednjim 20-im godinama. U pravilu, imaju neke veze s nogometnom ili malonogometnom supkulturom.

Nakon što ih uhite ili privedu, počinitelji tih izgreda ne ponašaju se pokunjeno ili krotko. Naprotiv, puni su pravdoljubivog bijesa, mržnje prema sistemu i kvarnoj eliti, puni su diluvijalne jarosti i nezatomljene socijalne frustracije.

Toj frustraciji, dakako, nije se teško čuditi. Jer, premda zasad ne znamo točno tko su ti 20-godišnjaci koji su u Uzdolju mlatili djevojčice, možemo s popriličnom vjerojatnošću nagađati njihov socioekonomski profil.

Možemo s popriličnom vjerojatnošću slutiti da žive nekom od splitskih socijalističkih nebodera, živom reliktu sistema koji mrze, a koji se jedini o njihovim bližnjima brinuo.

Također je moguće da žive u nekom od istočnih kvartova splitske suburbije, u nekoj od urbanih favela bez nogostupa, semafora i kanalizacija, u jednoj od onih četvrti u kojima se zimi ledi vodovod, a za vjetrovitih dana zrak para smrad nedalekog deponija.

Žive u gradu koji je jednom bio industrijski centar, imao i proizvodnju i zaposlenost, ali su tu ekonomiju poharali HDZ i tajkuni poput Orešara i Kutle, ostavljajući za sobom razvaline mljekara, pivovara, cementara, plastičarskih, elektrotehničkih i tekstilnih kombinata.

Žive u gradu koji je tvorcu te ekonomske devastacije - Franji Tuđmanu - zahvalio brončanim kipom na rivi. Žive u gradu koji je HDZ u 90-ima živog uništio, a opet - i u tom gradu, i toj županiji i u toj državi HDZ je još na vlasti.

Također, tetovirani testosteronski debili žive u gradu koji je u međuvremenu postao globalni hipsterski šik, kojim prolaze najljepše cure na svijetu i u kojem se događaju najbolji provodi Jadrana.

Ali, te cure njima su off limits, a ti provodi nisu za njih, jer oni nemaju novca za hamburgere od 95 kuna i craft piva od 10 eura. U toj ekonomiji nabrijanog hedonizma oni - ako ikako - mogu sudjelovati samo kao sluge: kao oni koji konobare, iznajmljuju kajake i sklapaju ležaljke. Njihov Split jedan je paralelni Split, Split cementnog sivila, kvartovskog lokala, parkirališta i zidića, gandže i mlake pive.

Počinitelji iz Uzdolja su, ujedno, očito i navijači. Navijači su kluba koji je na njihov očaj bio službena momčad partizanskog pokreta, kluba koji je bio na Visu s njima omraženim vampirom Titom.

Navijači su kluba koji je u periodu jedinih ozbiljnih uspjeha dično na dresu nosio - što? Da, pogodili ste: crvenu zvijezdu.

Uzdoljski batinaši navijači su, ujedno, kluba 15 godina nije bio prvak. Navijači su kluba koji je već dobra tri desetljeća u hrvatskom nogometu šikaniran i diskriminiran, čije su uprave plaćale reket za “pošteno suđenje”.

Navijači su kluba koji je u dubokoj sjeni vlastitog povijesnog rivala, rivala koji je ujedno - a to je sada sudski prisnaženo - bio epicentar organizirane kriminalne operacije. Navijači su kluba koji je desetljećima u duboko podređenom položaju, jer su i nogometni savez, i ligu, i reprezentaciju desetljećima nadzirali pipci nogometnog kapa Zdravka Mamića.

Frustrirani su jer s tim istim nogometnim kapom aktualna hrvatska predsjednica slavila rođendane. Frustrirani, jer je toj istoj predsjednici sadašnji splitski gradonačelnik tada bio savjetnik. Frustrirani su već punih trideset godina jer se još od 1990. njihov klub sveo na malo veću sportsku županijsku ispostavu.

A sveo se ne slučajno, nego zato što je ta sportska hijerarhija bila ugrađena u viziju nacionalističke ideologije. Jer je bila ugrađena u viziju čovjeka koji je kreirao tu ideologiju. Čovjeka kojem u ovom trenutku u njihovu gradu na Rivi stoji brončani spomenik. Taj se čovjek, naravno, zove Franjo Tuđman.

Imaju, ukratko, stotinu razloga da budu frustrirani ti testosteronski idioti. Imaju razloga biti frustrirani svojim klubom, svojim nogometom, svojim gradom, svojim ekonomskim položajem, svojom budućnošću. A kad se na koncu sve te frustracije slože i pritisnu u pretis-lonac - koga će 20-godišnji retardi sa zidića ići tući?

Pogodili ste. Naravno, Srbe.

Lapani s tetovažom na natkoljenici neće gnjev iskaliti na Svetini, Mamiću, Šukeru i Kulušiću.

Neće se pobuniti protiv HDZ-ove predsjednice, na HDZ-ova župana i HDZ-ova gradonačelnika. Neće se otresti na Kutlu ili Orešara, ili one koji su tu dvojicu pripustili u Split 90-ih.

Neće im pasti na pamet da odu na Rivu i otresu se na kip najvećeg Dinamova navijača. Ne. Za sve nevolje njihove zemlje, regije, grada i kluba nisu krivi ni Mamić, ni Tuđman, ni Kutle, ni Orešar, ni Mamićeva prijateljica Kolinda Grabar. Ma kakvi. Za sve su te nevolje krivi oni. Srbi. Iz nekakvog sela kod Drniša.

To je ta paralelna zbilja u kojoj žive torcidaši iz uzdoljske priče. Jer, samo izvježbano oko vidi ono što mi vidimo. Kad bismo mi došli u Uzdolje, vidjeli bismo ono što vide svi. Jadno poluzapušteno selo koje je nekad imalo 700 stanovnika, a sada ih je ostalo 200.

Vidjeli bi polusrušene i zapuštene kuće, školu s koje otpadaju škure, cestovnu rasvjetu bez žarulja, prometne znakove koji trunu u hrđi. Vidjeli bi od boga zaboravljeno mjesto zaraslo u drače na koje se zimi za burnih dana hvataju poderane kese.

I - usred svega toga - vidjeli bi kafić Petko, otužni bife s frižiderom i aparatom za pikado, jedini simulakrum društvenog života u toj žalosnoj zabiti.

Ali to samo neizvježbano oko vidi. Ne, međutim, pronicljivo oko tetoviranih torcidaša. Jer, znaju oni bolje.

Znaju oni da je kafić Petko krinka, kao cvjećarnica u Alan Fordu. Iza te krinke, znaju oni, krije se trajni otrovni gremij, skriveni politbiro svih opačina i nedaća.

Da je satrt taj kafić Petko i te preostale uzdoljske zvezdaše, sve bi procvalo, potoci bi potekli, tvornice bi proradile, pečene bi koke padale s neba, piva u Factory Pubu bila bi 12 kuna, danske bi bekpekerice dale pičke, a Hajduk bi bio prvak. Sve bi to tako bilo, eto, da je ukloniti taj zloslutni četnički punkt.

Tako izgleda politički svemir uzdoljskih noćnih napadača. Taj je kozmos divno, bezazleno jednostavan.

Za sve nevolje - skupoću i nezaposlenost, turizam i Mamića, nesagrađenu kanalizaciju i nepostojeći nogostup, za globalno zagrijavanje i poraz od Gzire Uniteda - za sve postoji jedan jedini, podesni krivac: Srbi.

Zar nije predivno živjeti u tako blesavo jednostavnom svijetu?

Ali, prije nego što se počnemo rugati tom jednostavnom svijetu koji su domislili torcidaški gangliji, ajmo na trenutak zastati. Ajmo načas razmisliti i zapitati se - je li taj jednostavni interpretativni model baš tako ekskluzivna umotvorina tetoviranih brava sa stadionske okuke?

Jer, hajdemo biti pošteni. U ovoj je zemlji puno onih koji vjeruju u taj jednostavni svemir.

Ima ih napretek koji misle da bi svi problemi nestali kad ne bi bilo tih posljednjih srpskih mohikanaca te šake baba u selima bez struje i tog njihova Pupovca. A oni koji u to vjeruju nisu samo retardi s osnovnom školom i tetoviranom potkoljenicom.

Ima, bogme, među onima koji u to vjeruju i novinara i političara, i akademika i povjesničara, i biskupa i matematičara, i kipara i profesora ustavnog prava.

Oni - dakle, učena i potkožena elita - stvorili su i proširili tu sliku svijeta. Na tetoviranim je budalama da je krotko provedu. Pa to i rade. Kao, recimo, tog četvrtka u Uzdolju.

 

Jutarnji.hr


Buka preporuka

Kolumne

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.