Građani Bosne i Hercegovine svake godine sve teže i teže žive, a nadležne institucije nikako da donesu adekvatnu strategiju za poboljšanje socijalnog položaja građana i radnika. Valjda je najlakše reći živimo bolje i da nam je standard sve bolji. Međutim statistika je jasna - živimo puno lošije nego prije deset godina.
Vidi se to poprilično jasno ako uporedimo situciju sa platama i potrošačkom korpom iz ove godine sa onom iz 2009. godine kada je prosječna plata, prema podacima Agencije za statistiku BiH bila 790 KM dok je u istom tom periodu potrošačka korpa bila 1.396 KM.
Sada, prosječna plata prema Agencije iznosi 947 KM, dok prema podacima Saveza sindikata BiH potrošačka korpa iznosi n 1.987,72 KM.
Pa tako dok će se političari rado pohvaliti da je plata u ovom posmatranom porasla za 157 marka, znajte da je u u istom tom periodu potrošačka korpa porasla za puno više 591 KM.
Međutim i ovi porazni podaci o puno većem rastu troškova života od rasta plata, su uljepšana stvarnost kada sve ovo uporedite sa činjenicom da većina radnika, oko 40 posto zaposlenih prima platu manju do 600 KM!
Stoga više nikoga ne čudi što smo i prema poeljednjem izvještaju Eurostata jedna od najsiromašnijim zemalja u Evropi. Iza nas je samo Albanija.
Na temelju njihovih analiza za prošlu godinu, prije nego što su države počele uvoditi mjere zaštite od COVID-19, AIC po glavi stanovnika izražen u „standardima kupovne moći“ (PPS) kretao se u rasponu od 59 posto do 135 posto prosjeka Europske unije širom 27 država članica, dok je situacija na Balkanu na znatno nižem nivou - u Bosni i Hercegovini tek 42 posto prosjeka EU, lošije je samo u Albanija sa 40 posto prosjeka, dok je Sjeverna Makedonija na 43 posto prosjeka, Srbija na 49 posto, Crna Gora na 60, a Hrvatska 66 posto.
I po drugom mjerilu bruto-društvenom proizvodu po glavi stanovnika ponovo smo na začelju - Albanija sa 31 posto prosjeka EU, BiH sa 32 posto prosjeka, dok Sjeverna Makedonija ima 38 posto, Srbija 41, Crna Gora 50, a Hrvatska 65 posto prosjeka EU.
Komentar smo potražili od ekonomiste Faruka Hadžića.
Evidentno je, kaže, da troškovi života svakodnevno rastu, a više je razloga za tako nešto od povećanja poreskih opterećenja, koja se onda lančano prenose i na cijene raznih proizvoda i usluga, pa do rasta energenata i sirovina. To samo po sebi i ne bi bilo problem da u istom ili većem obimu rastu plate. One, pojašnjava naš sagovornik, nominalno rastu u nekom omjeru, tako da radnici i građani imaju iluziju rasta plata, ali realno su plate manje, zbog mnogo većih troškova života. Najbolji primjer su, ističe Hadžić, akcize koje su povećane prije tri godine: “Akcize su imale efekt kao da je stopa PDV-a povećana za 1%. Njihovo povećanje je dovelo do rasta cijena goriva, prevoza, pa i grijanja, a u drugoj fazi hrane i poljoprivrednih proizvoda. Poslodavci opterećeni visokim poreskim opterećenjima i iseljavanjem radne snage ne mogu preko neke granice povećati plate, tako da smo faktički zakovani kada je u pitanju značajnije povećanje plata radnika. Zbog toga dosta ljudi i napušta državu, jer ne mogu sa ovim platama, a rastućim troškovima života pokriti osnovne troškove. Onda se dešava da gotovo cjelokupnu platu radnik u BiH potroši na hranu, za razliku od radnika u Njemačkoj ili nekoj drugoj zemlji, gdje se za platu odvaja mnogo manji dio”.
