Oni rijetki koji još uvijek rade uglavnom su preuzeli ulogu dostavljača hrane i lijekova za najugroženije, a od vožnji koje naplate teško da mogu sastaviti kraj s krajem.
“Obim posla se toliko smanjio da se više i ne isplati voziti taxi. Ovo je mala sredina i u njoj se inače rijeđe koristi taxi prevoz, najviše za praznike i uveče, ali zbog cjelokupne situacije i policijskog časa on je praktično onemogućen”, priča za BUKU taksista iz Nevesinja Tomo Kovačević koji od početka vanredne situacije na području svoje opštine besplatno dostavlja lijekove i namirnice starijim sugrađanima.
Međutim strahuje, kao i njegove banjalučke kolege, da ni naredni mjeseci ne donose ništa bolje.
O situaciji u Banjaluci više nam je rekao Dragan Purišić, predsjednik Udruženja banjalučkih taksista: “Nekada smo dnevno imali 4 500 vožnji na nivou svih udruženja, a sada se ta brojka kreće do 150 do maksimalno 200 vožnji. Samim tim 90 posto taksista na području Banjaluke ne radi, a par kolega humanitarno prevoze pakete i određenu robu, a za ovu namjenu Gradska uprava je obezbijedila nešto goriva. Kako kolege sada žive i preživljavaju ne znam ni sam, jer većini je taxi vozilo jedini izvor prihoda, a znam da ih je većina i u kreditima zbog vozila ili stana”.
Purišić očekuje da će se za par dana uključiti u vožnju još 20-30 vozila, ali ne vjeruje da će moći ostvariti bilo kakvu zaradu jer posla jednostavno nema.
Ono što je većina taksista učinila jeste da je podnijela zahtjev Poreskoj upravi i Vladi RS kako bi ostarili pravo na minimalnu platu, te poreze i doprinose za mjesec april. Da li će im zahtjevi, koji se mogu podnijeti do 15. maja, biti i odobroni, još uvijek ne znaju.
I dok sa neizvjesnošću čekaju da li će dobiti minimalnu platu za april, istovremeno se pitaju šta im nosi budućnost- još mjesecima se život neće normalizovati, pa samim tim ni povratak građana u taxsi vozila. Stoga ako zakaže pomoć države, entiteta i lokalnih zajednica, ono što je neminovnost, jeste da će ogroman broj taksista biti prinuđen prestati obavljati ovaj posao.
