Kako je mladi Dalmatinac na Novom Zelandu oženio maorsku princezu: neobična ljubavna priča iz 1892.

“Ovo vjenčanje je bilo izuzetno važno za našu zajednicu jer označava prvi brak između Hrvata i Maora. Htjela bih napomenuti da je nakon ovog prvog, uslijedilo još 49 drugih u kojima su Hrvati imigranti oženili Maorke na dalekom sjeveru Novog Zelanda”

BUKA portal / 03. Decembar 2019

 

Prije 127 godina, na Novom Zelandu je ispisana hrvatska povijest. Prvi brak između Hrvata iz okolice Dubrovnika i maorske princeze, sklopljen je na malom otoku usred Tihog oceana. Andrija Klešković zaljubio se i oženio Maorku Erinu Kaaku na samom sjeveru Novog Zelanda, a plodonosni par uživao je u sreći koju su im donijela djeca - njih čak 13. Prvi upisani brak dvoje dotad neuobičajenih ljubavnika, rezultirao je puštanjem “hrvatskih korijena” na otoku koji je od Hrvatske udaljen otprilike 18 tisuća kilometara. Njihova ostavština vrlo je važna za Tarare (maorski naziv na Hrvate, odnosno Dalmatince koji su prvi ovdje doselili), a proslavljena je jučer na svečanom domjenku u mjestu Kaitaia.

Sjećanje o njima ponovno je osvježila povjesničarka i hrvatska snaha Kaye Dragichevich u knjizi “Pioneer Dalmatian Settler of the Far North”. Dragicevich je napravila lavovski posao kad je u četiri godine istraživanja skupila informacije o 200 hrvatskih pionirskih obitelji koje su došle potražiti sreću na Novom Zelandu. U knjizi, čije je prvo izdanje već rasprodano, nalazi se i više od 900 vrijednih fotografija i detaljnih, živopisnih biografija Hrvatam piše Jutarnji list.

Kontaktirali smo je u vrijeme dok je bila opterećena organiziranjem svečanog domjenka na kojem će biti otkrivena plaketa posvećena prvom zabilježenom hrvatsko-maorskom sklapanju braka. Domjenak se održao jučer u Dalmatinskom kulturnom klubu u Kaitaii na Novom Zelandu. Kaye se za taj događaj dugo spremala, a brojnim uzvanicima je osigurala i “podsjetnik” na hrvatsku kulturu uz tamburice, kolo i pečenje.

“Ovo vjenčanje je bilo izuzetno važno za našu zajednicu jer označava prvi brak između Hrvata i Maora. Htjela bih napomenuti da je nakon ovog prvog, uslijedilo još 49 drugih u kojima su Hrvati imigranti oženili Maorke na dalekom sjeveru Novog Zelanda”, kratko nam je objasnila Dragicevich.


Kaye Dragichevich

 Neobična priča počinje s Andrijom Kleškovićem koji se rodio 1867. godine u mjestu Mlini kraj Dubrovnika. Njegov otac Andrija stariji bio je vlasnik trgovine, a majka Ana, rođena Tonković, kućanica. Nakon smrti majke, otac se ponovno ženi, Franicom Turčinović. Međutim, Andrija mlađi nije bio u dobrim odnosima s pomajkom pa kad ga je rođak, koji je obavljao svećeničku službu u Americi, pozvao da mu se pridruži, nije dugo dvojio. Spakirao je stvari i otišao u prekomorsku nepoznatu zemlju.

Andrija je u Sjedinjenim Američkim Državama postao članom crkvenog zbora i ministrant. U početku su se rođaci dobro slagali, ali nakon jedne svađe, Andrija je odlučio prekinuti sve veze s njim. Svađa je Andriju toliko potresla da je odbacio katoličku vjeru, kojoj će se vratiti tek pred kraj svog života, nekoliko mjeseci prije smrti. Ostao je sam u stranoj zemlji, pa mu je preostalo jedino da potraži nekakav posao pomoću kojeg bi preživio. Našao je jedan u San Franciscu.

Tamo je neko vrijeme radio kao kuhar sve dok 1884. nije odlučio potražiti sreću na Novom Zelandu. Pridružio se valu Dalmatinaca koji su s juga Hrvatske došli na Far North (najsjeverniji dio Sjevernog otoka) kopati kauri smolu. Radi se o fosiliziranoj smoli s istoimenog stabla koja je na Sjevernom otoku Novog Zelanda u 19. i 20. stoljeću bila glavna sirovina za proizvodnju premaza za zaštitu namještaja.

Hrvati su se tijekom 19. stoljeća masovno iseljavali u prekomorske zemlje. Najviše ih je otišlo u SAD, ali mnogi su otišli i do udaljene kolonije Britanskog Carstva, Novog Zelanda. Krajem 19. stoljeća na Novom Zelandu je već bilo oko devet tisuća dalmatinskih doseljenika koji su iskoristili dotad zabačene dijelove otoka u eksploataciji kauri smole. Iz rodne grude ih je otjerala peronospora i strah od regrutacije u austro-ugarskoj vojsci.

S obzirom na to da je Andrija tijekom tri godine provedene u San Francisu vrlo dobro naučio govoriti engleski jezik, uspio je svojim sunarodnjacima pomoći u kupnji dozvole za prodaju smole. Bio je u jako dobrim odnosima i s Maorima. S njima je dijelio sličan smisao za humor te je gajio duboko poštovanje prema njima. Zbog njegova odlučnog stava i tečnog znanja hrvatskog, engleskog i maorskog jezika, ubrzo je i on sam postao figura koju su mnogi poštovali. Maori su tražili njegovu pomoć u kupnji dozvola, a Britanci asistiranje u prijevodu na sudovima.

 

Kad je upoznao maorsku princezu Erinu Kaaku iz Te Kao, plemena Ngai Takoto, odlučio je kako će Novi Zeland postati njegov novi dom. Erina je dolazila iz ugledne obitelji. Bila je kćer poglavice Hohepa Kaake i Anete Marupo. Njezina majka imala je zavidnu količinu zemlje u Takahueu na sjeveru otoka.

Par je vjenčao svećenik Joseph Matthews 1892. godine u crkvi sv. Spasa u Kaitaia. Bio je to prvi službeni brak između Hrvata i Maorke. Novoosnovana obitelj Klešković se udomaćila u Spring Campu u Waihopou, 40-ak kilometara od Kaitaia.

Život u kolibama

Zajedno su radili na iskopavanju smole i širenju obitelji. Tijekom 26 godina braka imali su 13-ero djece. Redom su to bili Lizzie, Annie, Sonny, Joe, Leo, Tat, Mary, Lily, blizankinje Ellen i Hazel, Patrick, Frank i Theo. Cijela obitelj se selila iz jednog polja smole do drugog, a pritom je živjela u improviziranim kolibama od drvenih okvira obloženih vrećama ili limenim pločama. Rustičan prostor Erina je pokušavala učiniti domom tako što ga je prljavi pod ukrašavala ručno izrađenim lanenim prostirkama, a jastuke i madrace punila tataramoom (lišće iz australske kordiline).

Nakon dugo seljenja, konačno su se smjestili u Jews Point u Pukenuiju, gdje je Andrija sagradio kuću za cijelu obitelj. Kasnije će preseliti kuću prvo do Awanui rijeke pa onda do farme Kumi. Andrija i Erina su doma pričali maorski s pomalo pidžinskog engleskog (mješavina dva i više jezika).

Njihova djeca nisu učila engleski jezik sve dok nisu krenula u školu. Naime, djeci je u školama bilo zabranjeno govoriti maorski, a ako bi učiteljica ili učitelj čuli nekoga kako priča na maorskom, kaznili bi ih.

 


Andrija i Erina imali su veliku obitelj, 13-ero djece

 Međutim, Andriji je poznavanje maorskog jezika pomoglo u napredovanju na društvenoj ljestvici. Sudac ga je angažirao da radi kao tumač maorskog jezika na građanskom sudu, zemljišnoknjižnom odjelu. Kako je imao problema pri izgovaranju imena “Andrija”, prozvao ga je “Gospodin Anderson”. Andrija je to prihvatio i naposljetku 1901. godine promijenio svoje ime u Andrew Anderson kako bi ga lakše mogli izgovarati Maori i Englezi. Od tada nadalje, bit će poznat kao Anderson, a prezime Klešković više se neće spominjati u vezi s njegovom obitelji.

Erinini roditelji obožavali su svoju unučad. Učili su ih kako da pletu bičeve od lana i rade tradicionalne maorske poije (loptice za žongliranje) od rogoza. Djecu su odgojena kao katolici, ali su znali i proizvoditi i koristiti stare maorske prirodne pripravke za liječenje.

Aktivan do kraja života

Sudbina 13-ero djevojaka i dječaka odvela ih je u različite smjerove. Jednu od blizanki, Hazel, dali su ujaku i ujni koji nisu mogli imati svoju djecu. Sonny i Joe su otišli boriti se u Prvom svjetskom ratu. Joe je bio jedan od ozlijeđenih 11. svibnja 1917. godine. U ratu je stradao i Sonny, ali ga je navodno spasio maorski posvećeni šal. Naime, tohunga (maorski stručnjak koji može biti svećenik, liječnik ili graditelj) mu je prije rata dao posvećeni šal i rekao da ga nosi cijelo vrijeme. Sonny ga je poslušao te je, dok su njegovi suborci umirali od šrapnela koji su im se zabijali u glavu, on ostao živ. Sonny je nakon rata bio odlikovan medaljom za hrabrost.

Lily se udala, ali se tijekom trudnoće razboljela i umrla od sepse. Nakon što se Erina razboljela i preminula 1918. godine, najstarija Lizzie se morala vratiti u rodnu kuću i brinuti o mlađoj braći i sestrama. Te se godine udala za Teda Jonesa, velškog inženjera i tijekom braka rodila mu 17-ero djece.

Andrija je nakon smrti supruge neko vrijeme ostao u Awanuiju pa je onda krenuo putovati. Prvo u Dargaville, pa Thornton i onda naposljetku 1939. godine je došao u malo mjesto Bay of Plenty u blizini Whakatane. Sljedećih 17 godina živio je sa svojim sinom Peterom, njegovom suprugom Sarom i njihovom djecom. Iako je tada već zašao u 70-e godine, nije prestao biti aktivan. Vrijeme je provodio radeći mreže i loveći jegulje, uzgajajući svinje, kokoši, telad i janjad. Sagradio si je i voćnjak, a okušao se i u proizvodnji vina u šupi. Međutim, tijekom “miješanja” prve runde vina, negdje je očito pogriješio jer je bačva probila zidove i završila u polju. Andrija nakon toga više nije pokušavao raditi vino na Novom Zelandu. Umro je u 85. godini. Pokopan je pokraj Erin na groblju sv. Josipa uz maorsku crkvu u Awanuiju.

Obitelj Klešković/Anderson bila je vrlo cijenjena tijekom svog života, a nisu ostali zaboravljeni ni nakon njega.

U fascinantnoj knjizi Kaye Dragichevich je opisala sudbinu hrvatskih useljenika. Priča o prvom braku je jedna od sretnijih jer, nažalost, mnogi su Hrvati u potrazi za boljom budućnošću i bogatstvom, na kraju završili tamo gdje su i počeli. Mnogi su ostavili svoje života na poljima kauri-smole gdje se radilo od ranog jutra do mraka. Zbog smole i prljavštine koja im se bila uvukla u svaki dio tijela i kose, neki su se razboljeli, a oni koji nisu mogli izdržati teške uvjete, vratili bi se doma, siromašni i razočarani.

Međutim, mnogi među njima ostali su te su na Novom Zelandu postali cijenjeni vinari, voćari, ribari i farmeri. Dragicevich je oduvijek bila fascinirana poviješću, a do sada je objavila šest knjiga. Osim “Pioneer Dalmatian Settler of the Far North”, tu su još i “The Matthews Family of Kaitaia”, “AWANUI town of the Big River”, “A history of AWANUI”, “The Gumfield Collection” i “The Gumfields- Northern Wairoa to the Far North”.

Slobodna Dalmacija


Buka preporuka

Tema

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.