<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Kako je počinjao Osmi mart u mojoj kući

Mama bi nam, uoči Osmog marta, naglas, namjerno da je otac čuje, kazala: 'Sutra vam je tati praznik'.

08. mart 2014, 12:00

 Danas radim i to duplu šihtu. I sutra isto tako. Tako me sljeduje svakog četvrtog vikenda. Da me je ko jučer pitao šta je danas, ja bih iz topa rekla – radni vikend.

Tek me je kolega Mladen napomenuo da je danas, zapravo, Dan žena i džentlimenski ponudio da s kolegama razgovara da odmijene našu malu žensku ekipu.

Nemalo se iznenadio, kada smo sve tri, bez imalo razmišljanja, odbacile ponudu.

Mada, moram priznati, da me je ta gesta dirnula.

I podsjetila me na osme martove iz dana socijalizma i djetinjstva, ali isključivo kao praznika koji je umjesto mame, slavio moj tata, i koji je većini muškaraca i žena koji su me u to doba okruživali, bio uglavnom -teret.

***

Osmi mart je u mojoj kući, obično  počinjao sedmog marta i to sekiracijom i roncanjem.

Prvo bi mama poslije posla otišla u kupovinu i vraćala se sa naramkom poklona i buketa karanfila za naše tri razrednice, nakon čega bi se satima žalila kako nije fer da ona novac koji je teškom mukom zaradila,  umjesto na svoju djecu i na sebe, troši za tamo neke gospođe koje joj nisu ni rod ni pomozbog. A onda bi nam, pred samo spavanje, naglas, namjerno da je otac čuje, kazala „Sutra vam je tati praznik“.

I to je bila živa istina. Istina koja nije imala drugu stranu, istina u koju se nije moglo sumnjati i koja je iz godine u godinu samo bila jača i postojanija.

Neki drugi muškarci, kao moj tata, slavili su Osmi mart sa ženama koje nisu njihove, i neke druge žene, koje nisu kao moja majka, dobivale su poklone od novca uzetog ispred djece koja nisu njihova,

Dakle, pošto bi ujutro obukao čisto odijelo i košulju, i zakleo se mami da će taj dan sve biti drugačije, da će to, ipak, biti njen praznik, otišao na posao, a s posla, sa buljukom kolega i kolegica, što su za tu prigodu imale vrhunski natapirane i nalakirane frizure, završio u nekom restoranu gdje bi jeli, pili i pjevali do u gluha doba.

A mama je, svaki put, iako je do u bobu znala kako će sve i na šta izaći, ipak išla kod frizera da joj napravi bubi-kopf frizuru, oblačila najljepšu haljinu i i iza uha stavljala kapljicu-dvije mirisa. I onda bi, tako nariktana, negdje oko ponoći otvorila vrata ocu, koji bi joj, obavezno ne primjetivši ni frizure, ni haljine, dao buket uvelih karanfila. Ona bi ga s gađenjem bacila u smeće; on bi otišao u krevet; ona bi pustila koju suzu, ispušila koju cigaru i uto bi svanuo deveti mart.

***

Što se tiče Osmog marta van moje kuće, ni tu nije bilo ništa bolje. I neki drugi muškarci, poput mog tate, slavili su Osmi mart sa ženama koje nisu njihove, i neke druge žene, koje nisu bile moja majka, dobivale su poklone od novca uzetog ispred djece koja nisu njihova, i još neke druge žene tiho su patile u kućama čekajući svog muškaraca i svoj buket karanfila, i još neka druga djeca su svoje majke tješila poklonima koje su im kupili umjesto očeva...

Sjećam se komšije koji je imao suprugu, punicu i tri svastike, majku i dvije sestre i svaki Osmi mart doživljavao kao „crni četvrtak“ iz doba „velike depresije“ i kao da mu, nakon što potroši novac za bukete karanfila (a tada su se poklanjali samo karanfili) neće preostati ništa drugo nego da se baci sa nekog nebodera.

Majka bi, tako nariktana, negdje oko ponoći otvorila vrata ocu, koji bi joj, obavezno ne primjetivši ni frizure, ni haljine, dao buket uvelih karanfila.

Ali njega sam još i mogla shvatiti. Bar se sekirao. Bar je imao obraza i tražio rješenje. Ali nisam mogla shvatiti one muškarce, a sjećam ih se jako puno, koji su prekidali veze sa djevojkama pred sami Osmi mart, samo zbog toga što su bili nesposobni da zarade ili uštede nešto novca i  kupe im  buket karanfila.

Sjećam se kako sam se užasavala tih njihovih ljubavi i molila Boga da mi se nikad ne desi da me momak ostavi zbog jednog jadnog buketa karanfila. I kako mi je uvijek, kad sam bila u vezi u to doba, bilo nezgodno, kako sam nariktavala da taj dan nekako preskočim, da slažem kako imam neku neodloživu obavezu ili bar visoku temperaturu.

Sjećam se brakova koji su se raspali baš zbog tog Osmog marta, muškaraca koji su se na taj dan, sasvim nepotrebno, osramotili, žena koje su koje su na taj praznik, isto sasvim nepotrebno, patile, djevojaka koje su od tog praznika, opet sasvim nepotrebno, previše očekivale.

Dana žena nakon socijalizma  jedno vrijeme skoro da nije ni bilo. A onda je vraćen na velika vrata. Samo ja ni na ta vrata nisam ušla. Jer ni ovog puta, kao ni onda u socijalizmu, taj praznik nije bio za žene. Već protiv njih. Protiv njihovog prirodnog prava da budu jednake sa muškarcima sve dane u godini a ne samo jedan, protiv njihovog prava da budu voljene i cijenjene svih 365, a ne samo jedan dan u godini i,  na kraju krajeva, protiv njihovog prava da imaju pravo da biraju same kada će s muževima ili mladićima izaći u restoran, a da za to postoji zakonom ustanovljen datum.

***

Osmi mart je stoga, što se mene tiče, samo osmi dan u mjesecu martu, koji ponekad zna pasti na vikend i tad me baš potrefit dežura.

Da je živ moj tata, danas bi bio još jedan njegov praznik.

Izvor: Al Jazeera