Premda u našem jeziku nedostaje terminologije kako bi se razlikovala ova dva oblika priziva savjesti, u engleskoj literaturi oni su jasno razgraničeni. Gotovo uvijek, u hrvatskom jeziku pod pojmom priziva savjesti podrazumijeva se onaj negativni (conscientious refusal), odnosno odbijanje poduzimanja određenih radnji koje su u suprotnosti sa savješću liječnika ili zdravstvenog djelatnika. S druge strane, postoji i pozitivan priziv savjesti (conscientious commitment) koji dopušta liječniku izvođenje postupaka za dobrobit pacijentice, često protivno aktualnim odredbama, pravilima ili zakonima.
Kao reakcija na korištenje savjesti za opravdanje ograničavanja ženskih reproduktivnih prava, nastaje pojam pozitivan priziv savjesti s namjerom da pokaže kako religijska tumačenja nemaju monopol nad savjesti. Tumačimo li savjest kao brigu za Drugog čije potrebe kao etičko biće stavljam iznad svojih i čije blagostanje je za mene imperativ, nije li briga za dobrobit pacijenata najvažniji oblik priziva savjesti?
Upravo liječnicima i zdravstvenom osoblju koji su postupali sukladno autentičnom nahođenju savjesti, omogućujući skrb za žene kada im je bila uskraćena, možemo dijelom zahvaliti današnju dekriminalizaciju pobačaja.
Prosvjed feminističkog pokreta Abortion Caravan 1970.
Utjelovljenje pozitivnog priziva savjesti u 20. stoljeću predstavlja rad kanadskog liječnika Henryja Morgentalera, čija su djela svojedobno praćena diljem svijeta. Liberalan zakon o abortusu kakav poznajemo danas u Kanadi možemo uvelike zahvaliti njegovoj ustrajnosti u zalaganju za legalizaciju pobačaja.
Morgentaler, kanadski liječnik židovskog porijekla, rođen je u Poljskoj koju je napustio tijekom Drugog svjetskog rata kako bi sigurnost i sreću pronašao u Kanadi. U Montrealu najprije započinje s radom kao liječnik obiteljske medicine, iako se već tada zanima za reproduktivna prava te je jedan od prvih liječnika koji žene upoznaje s kontracepcijom.
Ubrzo, Morgentaler ide korak dalje te drži govore o nužnosti dostupnosti sigurnog pobačaja, što dovodi velik broj žena i djevojaka k njemu kako bi zatražile pomoć. Rastrgan između želje da im pomogne i straha od gubitka ugleda, karijere i sudskog progona, Henry se ipak odlučuje za prvo te 1969. godine otvara Kliniku Morgentaler gdje je ženama omogućen siguran prekid trudnoće.
Nije na odmet naglasiti da je rad Klinike u osnovi bio ilegalan, a funkcionirao je kao javna tajna. Naime, od 1969. godine na snazi je zakon prema kojem je izvođenje abortusa bilo dopušteno samo u onim bolnicama i klinikama u kojima je postojao tročlani Odbor za terapeutski pobačaj (TAC) koji je odlučivao hoće li zahtjev za prekidom trudnoće biti prihvaćen ili ne. Prema tadašnjim pravilima, provođenje abortusa bilo je dopušteno samo u slučaju kada je život ili zdravlje trudnice bilo ugroženo, ostavivši time mnogo prostora za interpretaciju. Štoviše, postojanje Odbora nije bilo obavezno za svaku bolnicu, a njegovo odsustvo u određenoj ustanovi značilo je i nemogućnost izvođenje pobačaja u istoj. Činjenica da Klinika Morgentaler nije imala navedeni Odbor činila je njezin rad protuzakonitim. Bez obzira na to, uživala je veliku popularnost, žene su dolazile iz svih dijelova Kanade te je Morgentaler nakon svog prvog uhićenja izjavio da je do 1973. godine izvršio oko 5 tisuća abortusa.
Prosvjed ispred Morgentalerove klinike u Torontu 1983. nakon policijske racije.
S obzirom na velik broj pacijentica i burne reakcije javnosti, bilo je pitanje vremena kada će vlasti intervenirati. Godine 1973. kanadski liječnik uhićen je prvi puta, a nakon toga niz uhićenja i sudskih rasprava gotovo se neprekidno nastavlja. Od mnogih suđenja Morgentaleru, dva se smatraju ključnim u njegovoj osobnoj sudbini, ali i sudbini ženskih reproduktivnih prava u Kanadi. Prvo takvo suđenje započelo je nakon njegova uhićenja 1973. godine kada je optužen za protuzakonite radnje u Klinici Morgentaler. Namjerne prekide trudnoća u klinici on ne poriče, ali koristi svoje pravo na pozitivan priziv savjesti. Ističe kako su njegova djela vođena načelom potrebe, odnosno kako je pomogao ženama čije su zdravlje i život bili ugroženi. Njegove riječi doprle su do porote koja ga oslobađa krivnje.
Međutim, sudac se ne slaže s odlukom te ga Žalbeni sud osuđuje na 18 mjeseci zatvora. Tek nakon treće sudske rasprave i promjene zakona kojom je odlučeno kako sud ne može poništiti odluku porote, Morgentaler biva pušten na slobodu. Navedena izmjena u radu porote smatra se jednom od najznačajnijih odluka u kanadskom pravosudnom sustavu, a nosi ime upravo prema onome na koga se prvi puta primijenila – Morgenatlerov amandman.
Nakon oslobođenja, on nastavlja s radom, otvara nove klinike diljem Kanade, a u radu mu se pridružuju i drugi stručnjaci, dr. Leslie Frank Smoling i dr. Robert Scott. Nakon ponovnog uhićenja slijedi suđenje koje će zauvijek promijeniti zakonske okvire izvođenja pobačaja u Kanadi. Ovaj put, obrana stavlja naglasak na to kako članak 251 Kaznenog zakona, koji dopušta provođenje abortusa samo nakon odobrenja Odbora za terapeutski pobačaj, izravno krši članak 7 Zakona o ljudskim pravima i slobodama, čime oduzima ženama pravo odlučivanja o vlastitom tijelu. To im polazi za rukom te 1969. dolazi do djelomične legalizacije pobačaja u Kanadi. Morgentalerovo zalaganje za zaštitu reproduktivnih prava žena konačno je prepoznato te 2008. godine dobiva počasnu Nagradu za humanost. Iste godine primljen je u počasni Kanadski Red.
Prosvjed prolajfera (foto: Toronto Star Photograph Archive)
Iako svakako jedan od najznačajnijih liječnika čijoj savjesti možemo zahvaliti napredak u zaštiti ženskih reproduktivnih prava, Morgentaler nije jedini. U Engleskoj je sličnu ulogu imao ugledni ginekolog Aleck Bourne koji je pomogao u prekidu trudnoće četrnaestogodišnjoj djevojčici, žrtvi grupnog silovanja. Kada je optužen za izvođenje ilegalnih radnji 1938. godine, liječnik se branio tvrdeći kako je radio za dobrobit pacijentice, s namjerom da zaštiti njezino zdravlje, psihičko i fizičko, premda njezin živoj nije bio u neposrednoj smrtnoj opasnosti, ali njezino mentalno zdravlje jest. Dr. Bourne oslobođen je svih optužbi, a navedeni se sudski proces smatra ključnim u daljnjoj dekriminalizaciji pobačaja u Velikoj Britaniji, ali i drugim britanskim kolonijama.
U Australiji to je dr. Charles Keneth Davidson, koji je optužen za četiri slučaja izvođenja abortusa, a također je oslobođen pod pretpostavkom da je prekid trudnoće dopušten u slučajevima kada liječnik procijeni da je nužan za zdravlje pacijentice. U Keniji, Žalbeni sud Istočne Afrike (EACA) oslobodio je kirurga odgovornog za prekid trudnoće u slučaju Mesar Singh Basel, upravo na temelju odluke iz sudske rasprave o opravdanosti abortusa u slučaju dr. Bournea.
Diljem svijeta i danas nalazimo primjere pozitivnog priziva savjesti, odnosno liječnike i liječnice spremne na sve kako bi pomogle pacijenticama, neovisno o političkoj klimi, religijskim ograničenjima ili zakonskim okvirima države. Često se čuje kako liječnici u muslimanskim državama odbijaju činiti djela koja im vlast nalaže u sklopu kažnjavanja svojih građana, poput amputacija ili ljudskog sakaćenja. Zdravstveno osoblje u Italiji odbija transfer embrija koji su vidljivo oštećeni, iako su prema zakonu dužni prenijeti sve embrije nastale tijekom postupka medicinski potpomognute oplodnje. Ako se usredotočimo na priziv savjesti u reproduktivnoj medicini, u katoličkim bolnicama i danas postoji trend odugovlačenja asistencije pri spontanom pobačaju, čemu se brojni liječnici protive. Čest su slučaj i liječnici koji informiraju pacijentice o kontracepcijskim metodama ili pomažu pri medicinski potpmognutoj oplodnji u dijelovima svijeta gdje to nije dopušteno ili, u najmanju ruku, društveno prihvatljivo.
Teško je ne cijeniti trud, ustrajnost i slobodan duh spomenutih liječnika i zdravstvenog osoblja, koji su načelo pomoći i dobrobiti pacijenata i pacijentica stavili ispred svih zabrana, prepreka i zakonaTime su znatno unaprijedili ženska reproduktivna prava, ali i pružili uzor drugima kako priziv savjesti može doprinijeti većoj zaštiti zdravlja i slobodi, a ne njenom ograničavanju.
