<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Kako zaustaviti populiste

Timothy Garton Ash

Izazov pred nama je očigledan: suočavamo se sa globalizacijom anti-globalizacije, sa širokim frontom populista, sa nacionalističkom internacionalom. „Danas Sjedinjene Države, sutra Francuska“, tvitovao je Jean-Marie Le Pen. Predstoji nam duga i teška borba do pobede. Možda ćemo usput morati da pronađemo novog „lidera slobodnog sveta“. Ali na kraju ćemo pobediti.

15. novembar 2016, 12:00

Rusija Vladimira Putina nije daleko od fašizma. Turska Recepa Tayyipa Erdoğana sve je bliže prelasku linije koja deli ne-liberalnu demokratiju od fašizma, a u Mađarskoj Viktora Orbána već vlada ne-liberalna demokratija. U Poljskoj, Francuskoj, Holandiji, Britaniji, a sada i SAD, treba odbraniti liniju razgraničenja između liberalne i ne-liberalne demokratije.

U Britaniji to znači odbraniti nezavisnost sudstva, suverenost parlamenta i slobodu medija. U SAD ćemo prisustvovati najtežem ispitu jednog od najsnažnijih i najstarijih liberalno-demokratskih sistema i njegovih mehanizama uzajamne kontrole. Republikanci imaju većinu u Kongresu, a Donald Trump će izgleda dobiti priliku da izvrši politički važna imenovanja više sudija Vrhovnog suda. Ipak, to još ne znači da će sve biti onako kako on želi.

U svim oblicima nacionalističkog populizma uočljiva je ideologija koja tvrdi da je direktno izražena volja „naroda“ najviši izvor autoriteta. Populistički lideri kao što je Marine Le Pen predstavljaju se kao jedini glas naroda. Trumpov slogan „Ja sam vaš glas“ prepoznatljivo je populističke prirode. Takva je i naslovna strana dnevnika Dejli mejl na kojoj su trojica sudija koji su doneli odluku da se o brexitu ipak mora pitati i britanski parlament proglašeni za „narodne neprijatelje“. Isto važi za turskog premijera, koji na tvrdnje iz EU da je brutalnom represijom medija prešao granicu prihvatljivog odgovara da „jedino narod može određivati granice prihvatljivosti.“

Posle pažljivijeg ispitivanja pokazuje se da je „narod“ – možda bi reč Volk ovde bila primerenija – zapravo samo jedan njegov deo. Trump je odlično ilustrovao kako taj populistički trik funkcioniše usputnim komentarom na jednom od skupova tokom kampanje. „Najvažnije je ujedinjenje našeg naroda“, rekao je, „drugi nam ništa ne znače“. Kao što vidite, narod nikada nisu drugi: Kurdi, muslimani, Jevreji, izbeglice, imigranti, crni ljudi, elite, eksperti, homoseksualci, Romi, kosmpolite, metropolitanci, gej sudije koji vole Evropu. Nigel Farage iz Ukipa objavio je da je brexit bio pobeda običnih, pristojnih, stvarnih ljudi – čime je preostalih 48% glasača koji su takođe izašli i glasali proglasio za ljude koji nisu ni obični, ni pristojni, ni stvarni.

Šta nas istorija uči o fenomenima koji se kreću kao talasi i javljaju se u isto vreme na više mesta u lokalno specifičnim nacionalnim i regionalnim oblicima, ali uvek imaju određene zajedničke karakteristike? Nacionalistički populizam danas, globalizovani liberalizam (ili neoliberalizam) 90-ih godina 20. veka, fašizam i komunizam 30-ih i 40-ih, imperijalizam u 19. veku. Odatle možemo izvući dve lekcije: prvo, ovakve pojave se sporo troše; drugo, za njihovo preokretanje (ako je talas takav da želimo da ga preokrenemo) potrebno je pokazati hrabrost, odlučnost i doslednost, potrebno je razviti nov politički jezik i nova rešenja za stvarne probleme.

Dobar primer je paralelni razvoj tržišne ekonomije i države blagostanja posle 1945. Za takav model, koji je okončao talase komunizma i fašizma, bili su potrebni intelektualni genij ljudi kao što je John Maynard Keynes, upravljačke veštine jednog Williama Beveridgea i politički talenti Clementa Attleeija. Kažem „ljudi kao“, jer se u drugim verzijama iste priče, u drugim zapadnoevropskim zemljama, pominju neka druga imena. Koliko veliki je bio okean krvi, znoja i suza koji smo prešli da stignemo do te tačke.

Zato se moramo pripremiti za dugu borbu koja može potrajati i čitavu jednu generaciju. Ovo još nije „post-liberalni svet“, ali bi to mogao postati. Sile koje stoje iza populističkog fronta su sve snažnije, tradicionalne partije su sve slabije, a ovakvi talasi se ne mogu zaustaviti preko noći.

Za početak, moramo odbraniti pluralizam. Takođe moramo razumeti ekonomske, društvene i kulturne uzroke okretanja populizmu. Ne samo liberali, već i levica i umereni konzevativci treba da pronađu novi jezik kojim će emocionalno i suštinski angažovati onaj deo populističkog izbornog tela koji nije nepovratno potonuo u ksenofobiju, rasizam i mizoginiju. (Za početak bismo mogli da ih ne opisujemo kao „nesrećnike dostojne prezira“.) Ali sama retorika očigledno neće biti dovoljna. Kakve politike su nam potrebne? Da li radna mesta zaista ugrožavaju sporazumi o slobodnoj trgovini i imigracija ili je to pre svega tehnologija? Ako je ovo drugo, šta smo spremni da preduzmemo?

Izvan Britanije, prvi izazov je da sprečimo eroziju postojećih elemenata liberalnog svetskog poretka – sporazume o klimatskim promenama, na primer, i postojeće sporazume o slobodnoj trgovini. S filozofske tačke gledišta, moguće je da će predsednik Kine Si Đinping pozdraviti osvit novog Trumpovog sveta snažnih, nacionalistički nastrojenih suverenih država, ali obojica lidera verovatno shvataju da bi povratak na ekonomski nacionalizam iz 30-ih godina i carinske tarife za robu iz Kine od 45 odsto, kao što je Trump obećavao u kampanji, bio katastrofalan za obe strane. Dobra vest je da je nacionalistička internacionala unutrašnje protivrečna.

Nadajmo se i da će ozbiljni i iskusni Amerikanci nastaviti da dolaze na posao i oblikuju spoljnu i ekonomsku politiku nove administracije, koliko god im Trump bio neprihvatljiv. Došlo je vreme da zapušimo nos i usvojimo Weberovu „etiku odgovornosti“. Ali čak i tako, ovo će biti nestabilan i nepredvidiv predsednički mandat. Utoliko je veći teret na drugim vodećim demokratijama: u Evropi, ali i u Kanadi, Australiji, Japanu i Indiji. Ako mi u Evropi smatramo da je suštinski važno da se baltičke zemlje zaštite od moguće agresije Putinove Rusije, treba da to osiguramo kroz NATO i EU. Ne možemo se osloniti na dobre odnose između Putina i Trumpa.

Ako mi Evropljani smatramo da je važno održati u životu nezavisnu ukrajinsku demokratiju, moramo se sami pobrinuti za nju. Pošto se Britanija povukla na marginu zahvaljujući sopstvenoj verziji nacionalističkog populizma, posebna odgovornost je na francuskim i nemačkim glasačima. Ako do kraje godine za predsednika u Francuskoj bude izabran Alain Juppé i ako Angela Merkel bude ponovo izabrana u Nemačkoj, Evropa bi mogla da se odupre.

Najdostojanstveniji komentar na Trumpovu pobedu koji sam čuo bio je onaj Angele Merkel. „Nemačku i Ameriku“, rekla je, „povezuju vrednosti demokratije, slobode i poštovanja zakona i ljudskog dostojanstva, bez obzira na poreklo, boju kože, veroispovest, seksualnu orijentaciju ili političke stavove. Donaldu Trumpu, sledećem predsedniku SAD, nudim blisku saradnju utemeljenu na takvim vrednostima“. Besprekorno. Fraza „lider slobodnog sveta“ obično je rezervisana za presednika SAD i često se koristi sa dozom ironije. U iskušenju sam da objavim da je od danas novi lider slobodnog sveta Angela Merkel.

The Guardian

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net,