Književnica Julijana Adamović za BUKU: Umjetnost i ekonomija najbolji su recept za spajanje ljudi

Ekonomija je, htjeli mi to ili ne, jači kohezivni faktor. Sjetite se poraća i raznih tržnica: Kleinove pijace između Klise i Osijeka i Arizone u BiH.

Maja Isović Dobrijević / 30. Januar 2020

Foto: Privatna arhiva

 

Književnica Julijana Adamović je rođena 1969. godine u Bačkoj. Diplomirala je socijalnu pedagogiju, a magistrirala dječju i adolescentnu psihijatriju na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Objavila je zbirku priča “Kako su nas ukrali Ciganima” (Vinkovci, 2008. godine), koja je nagrađivana kao najbolje debitantsko djelo u Hrvatskoj 2008. godine nagradom Kiklop i nagradom Ivana i Josipa Kozarcaza - Najbolji prvijenac Slavonije u 2008. godini. Izdavačka kuća VBZ iz Zagreba 2009. godine objavila je Julijaninu zbirku kratkih priča pod nazivom “Konzerviranje”.

Roman za djecu “Da ti pamet stane” izašao je u nakladi Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, u Zagrebu 2013. godine. Iste godine objavila je i zbirku priča za djecu “Dnevnik sivog mačka i druge priče” koju je napisala u koautorstvu sa svojim tada dvanaestogodišnjim sinom, koji se krije iza pseudonima Sergei Chatgris. 2015. godine objavila je zbirku poezije „Sunce na šalteru“, a sljedeće godine zbirku priča „Glineni anđeli“. Roman "Divlje guske" objavljen je 2018. godine u izdavačkoj kući Hena Com iz Zagreba i Laguni iz Beograda. “Divlje guske“ su se našle u užim izborima svih značajnijih književnih nagrada u regionu.

Promocija romana „Divlje guske“ književnice Julijane Adamović biće održana u ponedjeljak 13. februara u Kulturnom centru Banski dvor u Banjaluci sa početkom od 19 časova u organizaciji Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“.

U svom romanu „Divlje guske“ pišete o djetinjstvu. Koliko je djetinjstvo bitno za svakog čovjeka, jesmo li svjesni koliko nas te najranije godine oblikuju kao ljudske osobe sa svojim kasnijim karakterima, dobrim i lošim stranama?

Načelno, svijest o djetinjstvu kao formativnom razdoblju ne samo u odgojnom smislu, već i vrlo značajnom za mentalno zdravlje djeteta i kasnije odrasle osobe, izuzetno je napredovala zadnjih nekoliko desetljeća. Svjesni smo pogubnosti zlostavljanja, zanemarivanja, prezahtjevnog odgojnog stila ili popustljivosti sl. No, ljudi najčešće ne znaju koliko i za njih nebitne sitnice zapravo vrlo značajne za psihički razvoj djeteta. Žao mi je što se kod nas, što tome mislim na cijelu regiju, taj dio prevencije zanemaruje. Nije važna samo njega već i držanje djeteta, gledanje u oči bebice koju hranimo, ili, koliko je dijete od osmog mjeseca osjetljivo na separaciju. Ono do prvog rođendana ni približno ne „odradi“ taj proces, a mi ga već smještamo u jaslice. Činimo to čak i kad smo svjesni mogućih posljedica, jer, jednostavno, drugih opcija nemamo.

Koliko smo svi opterećeni nekim momentima iz djetinstva, Vi pokazujete da nije u tom periodu sve tako idealno kako nam se čini?

Ljudi se uglavnom djetinjstva sjećaju kao s nostalgijom, kao razdoblja bez ikakvoga stresa i brige. Ali, i djetinjstvo lišeno zlostavljanja/zanemarivanja, nazovimo ga sasvim prosječnim, nosi sa sobom stres. To je razdoblje u kojem moramo naučiti toliko puno stvari, najviše ikada, u kojem je oko nas sve veliko i često nepoznato. Zamislite situaciju u kojoj jedini u razredu ne znate zavezati pertle. Sad nam je smiješno kad se sjetimo takvih iskustava, ali tada, u toj situaciji, smak svijeta.

Da li je bezbrižno djetinstvo uopšte moguće ili je to samo jedna ljudska utopija?

Idealno ne postoji. I frustracije su važne za rast i razvoj. Važno je da je taj omjer frustracija i gratifikacija poticajan.

Pisali ste za djecu i mlade, koliko je važno današnjoj djeci približiti knjige imajući u vidu da provode sve više vremena pred ekranima?

Nisam baš puno pisala za djecu i mlade. Jedan roman i jednu zbirku kratkih priča, u koautorstvu s tada jedanaestogodišnjim sinom. Može se reći da je on u njoj imao značajniju ulogu. Mislim čak da i nisam osobito dobar autor kada je u pitanju književnost za djecu i mlade. Kako im se približiti? Pa najbolje putem tih istih ekrana.

Znamo li uopšte kakve će posljedice ta konstantna izloženost ekranima imati na djecu?

Znamo. Korisne i štetne. Korisne: Nikad nismo primali više informacija, i samim tim, više čitali. Na stranu sadržaj tih informacija i pročitanog. Štetne: poremećaj pažnje, gubitak kapaciteta za dulje tekstualne forme. Ali, teško da se protiv toga možemo boriti. Svako vrijeme nosi svoje benefite i štetne navike.

 

Koji je vaš prijedlog za današnje roditelje male djece, kako naći mjeru s ekranima? Šta biste Vi uradili sa Vašim djetetom?

Da budemo iskreni, teška je to, osobito ako i sami niste sjajan primjer, a s obzirom na to da sam ja prirodom posla vezana za računalo, nepošteno je na prazno moralizirati. U svakom slučaju, što dulje produljiti razdoblje bez mobitela. Odgoditi prvi mobitel koliko god možemo. Ne davati ga malenoj djeci, samo zato da bi imali pet minuta mira.

Kako se vratiti knjigama?

Knjige se još uvijek čitaju. Klasične ili e-knjige, beletristika ili publicistika, ali se čitaju. Nije to masovna pojava, ali živimo u vremenu kada je toliko sadržaja, da je iluzorno očekivati da svi odjednom prestanu gledati filmove, napuste društvene mreže i uhvate se književnosti.

Danas se mnogo piše i priča o vaspitanju i obrazovanju, ali čini mi se da su mnogi roditelji izgubljeni u toj priči, nalaze se u nekom međuprostoru između teorije i prakse. Koji su neki Vaši prijedlozi za dobar odgoj djece?

Djecu maziti kao bebe, ustajati na svaki noćni plač, biti dostupan u svakom trenutku. Nećete ih tako razmaziti, već poslati poruku da su voljeni i zaštićeni. Kad počnu istraživati svijet, ne viriti im konstantno iznad glave u strahu da će se nešto dogoditi, ali ni ne popuštati svakom njihovom hiru. I dalje nemilice ljubiti i maziti. Obavezno čitati pred spavanje. A dobro je i mimo toga.  Uvijek davati jasne poruke, biti dosljedan, reagirati na konkretni događaj, a ne osobno raspoloženje, granice ne postavljati ni preusko, ni preširoko. U adolescenciji ne inzistirati na sveprisutnosti, niti se iz roditelja pretvarati u prijatelja. Poštivati dijete kao osobu. To su neke smjernice koje su mi kao roditelju u bitnom pomogle.

Živite u Vukovaru. Kakav je život u ovom gradu?

Ako govorim iz osobnog iskustva, ja sam zadovoljna. Žao mi je samo što se taj grad uporno koristi za politička pripetavanja. Pri tome, ni jedna strana nije u toj priči nevina. Dosta sam o prilikama u Vukovaru pisala kao kolumnist na Tportalu, pa koga detaljnije zanima, može se informirati.

Koliko je danas važno raditi na spajanju ljudi iz regije na polju književnosti, muzike, nauke, ali i života?

Umjetnost i ekonomija su najbolji recept za spajanje ljudi. Možda čak ekonomiji dajem prednost u toj „zadaći“, jer umjetnost konzumira manji broj ljudi. Ekonomija je, htjeli mi to ili ne, jači kohezivni faktor. Sjetite se poraća i raznih tržnica: Kleinove pijace između Klise i Osijeka i Arizone u BiH.

Koliko ste u prilici da pratite novija književna djela autora sa regionalne scene, šta Vam se posebno dopada?

Društvene mreže su otvorile širom vrata informacijama. I to je jedan od razloga zašto (napokon)  smo zainteresiraniji za djela pisaca ex jugoslavenskih prostora i to ne samo kao čitatelji koji preko granice nabavljaju knjige omiljenih autora, nego su piscima napokon širom otvorena vrata nakladničkih kuća.

Što mi se posebno dopada? Cunami 'mlade' poezije u Hrvatskoj, sve više autorica koje se hvataju u koštac s romanima, povratak Srđana Valjarevića iz desetogodišnje faze kontemplacije.

Što mi se ne sviđa? Stavljanje angažirane književnosti ispred kvalitetnog teksta. Također, još uvijek prisutna diskriminacija žena kada su u pitanju žiriji i nagrade. To nema više veze s manjkom kvalitetnih tekstova autorica, već disperzijom moći. Od pet članova žirija, jedna ili ni jedna žena; od pet finalista, jedna ili ni jedna žena. Žena uglavnom dobiva nagradu samo kao pjesnikinja, pisac za djecu ili ako je pisala za odrasle, ali o nekoj rodno ili spolno uvjetovanoj patnji, pa se onda žiri sastavljen listom od muškaraca, nagrađivanjem takvog djela proklamira kritičarima patrijarhata. Nije to samo kod nas prisutan problem. Ljetos sam razgovarala s Laurom Restrepo, priznatom kolumbijskom autoricom. Za svoje djelo „Bunilo“ dobila je 2004. godine  jednu od najvažnijih španjolskih književnih nagrada - „Alfagura“, koja se dodjeljuje za neobjavljeni roman (anonimno) i koja ima, za naše prilike,  nevjerojatnih 138 000 eura vrijedan fond. Kao dodatni kuriozitet je činjenica da je predsjednik žirija, bio portugalski nobelovac José Saramago. Laura je uvjerena da nagradu ne bi dobila da kojim slučajem nije bila riječ o anonimnom natječaju. Kako su joj članovi žirija naknadno rekli, svi su bili uvjereni kako iza teksta stoji muškarac.  Eto, htjela bih doživjeti promjene na tom planu. Predrasude, diskriminacije, ali i pozitivne diskriminacije ne smiju biti ispred teksta.

 

 


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.