<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Književnik Bojan Savić Ostojić za BUKU: Nije mi blizak koncept sreće, nekakve dugotrajne sitosti

KNJIŽEVNOST

Jedno od najlepših književnih večeri kojih se sećam održano je upravo u Banjaluci pre 6 godina. Bilo je troje ljudi u publici, ali ostali smo u razgovoru dugo posle zvaničnog završetka večeri.

19. maj 2021, 10:35

 

Bojan Savić Ostojić (1983) autor je deset naslova, među kojima su tri prozne knjige Punkt (2017), Nema oaze (2019) i Ništa nije ničije (2020). Živi u Beogradu kao samostalni književni prevodilac s francuskog.

U Banjaluku će doći na 4. regionalni festival književnosti “Imperativ” koji će se održati od 30. 5. do 3.6. u “Banskom dvoru – Kulturnom centru” u organizaciji Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”. Predstaviće se u programu Note i slova i predstaviće svoj roma "Ništa nije ničije".

Sa Bojanom razgovaramo o književnosti, pandemiji, prevođenju i drugim temama.

Bojane, na festival književnosti „Imperativ“ koji se održava u Banjaluci dolazite da predstavite svoj roman Ništa nije ničije. Možemo li postaviti pitanje šta je vaše?

Teško je ozbiljno odgovoriti na to pitanje a ne upasti u suvoparni popis ili jeftinu poeziju. Savršen sinonim za naslov bio bi : „Svašta je svačije“. I važi za buvljak, koji je kod nas ujedno tranzitni punkt i povlašćeno mesto sećanja. Iako, po mom dubokom ubeđenju, geslo iz naslova važi i šire. U nekoj utopiji koju više zamišljam nego što zagovaram, pravo svojine bilo bi univerzalno preformulisano u pravo zajedničkog korišćenja. U imperativ deljenja. To opšte nemanje možda zvuči kao jeres u današnjem trenutku koji je potpuno opsednut sticanjem, ali upravo zato mi je primamljivo, i kao tema i kao krajnja perspektiva.

Ali i dalje ne znam da vam kažem šta ja imam. Voleo bih da me to pitanje ne opterećuje. Voleo bih da samo budem.

Imperativ je jedan od rijetkih kulturnih događaja koji je preživio pandemiju, bio je održan i prošle godine. Koliko je književnicima važna riječ uživo?

Jedno od najlepših književnih večeri kojih se sećam održano je upravo u Banjaluci pre 6 godina. Bilo je troje ljudi u publici, ali ostali smo u razgovoru dugo posle zvaničnog završetka večeri. Ja sam od onih autora koji bi rado posedali sa publikom za sto i podelili im mikrofone.

Koliko je pandemija uticala na vaš život?

Pandemija me je usrećila. Zatekla me je u Austriji, zajedno sa suprugom, gde smo sticajem prilika proveli tri meseca. Bilo je kao u sanatorijumu. Nikada nisam imao više vremena (i prostora) za rad. Zaboravio sam da postoje kafići i šoping molovi, sve te izlišnosti koje se sada polako vraćaju (avaj, kao i potreba za njima). A najvažnije, za vreme pandemije dobili smo dete. Sve u svemu, nisam propatio.

Živimo u vremenu u kojem je sve manje vremena za književnost, kako se književnici nose sa tim?

Iako spolja gledano to nekako ipak jesam, vrlo sam rezervisan prema pisanju kao pozivu. I dalje mi zvuči strano, kao neka elitistička titula. Mislim da budućnost nije na tzv. profesionalnim književnicima već na piscima naturščicima, poput autora svezaka koje sam nalazio na buvljaku, koji pišu za sebe i tako nauče da pišu. Oni će na kraju krajeva uvek biti hrabriji od profesionalnih književnika koji su konformisti i pišu za tržište. Možda baš zato što su svoje sveske bacili u đubre.

Foto: Nikolina Vezmar

 

Aktivno prevodite sa francuskog jezika, kakva je savremena francuska književnost, šta biste nam preporučili?

I dalje je, uprkos teroru tržišta i korektnosti, veoma zanimljiva. Volim što francuska književnost ima takvu gravitaciju. Mada ima duple aršine. Po nekom pravilu koje ne zaobilazi nijednu bivšu kolonijalnu silu, u Francuskoj su i sad veoma prisutni glasovi došljaka, pa i s naših prostora. Od njih („frankofonih“) očekuje se da pišu svedočanstva o ratu i iskustvu emigracije. A od Francuza u užem smislu reči očekuju se čisto književni dometi. Ta nesrazmera u očekivanjima važi u svim zapadnjačkim, pre bih rekao književnim tržištima nego književnostima.

A kad me pitate šta je aktuelno među Francuzima: poslednji gonkurovac, Erve le Telije (član OuLiPo-a, koga sam prevodio), napisao je zaista odličan roman, Anomalija. Pored njega, istakao bih i najnoviju knjigu Žan-Mari Blas de Roblesa, Ono što mi jesmo na zemlji: enciklopedijski fantastični putopis na tragu Remona Rusela.

Nije, opet, sve u piscima koji sada stasavaju. U Francuskoj se s vremena na vreme iskopa poneki zaboravljeni autor koji odjednom plane. Sada je to slučaj na primer sa Emanuelom Bovom i Andre de Rišoom. Takve (vaskrsle) savremenike još više cenim.

Vodite blog, kao i online književni časopis. Koliko književnost mora da se prilagođava savremenom svijetu. Je li internet pregazio štampane knjige?

Književni časopis Agon izlazio je između 2009. i 2016, kada ga je smenio „buvljački barometar za biblioždere“ Za sve pare, koji i dalje izlazi. I na internetu se menjaju formati, kako se menja i prag pažnje. I podloge za pisanje se neprekidno menjaju, i sredstva: ako je juče bila tastatura, danas je touch-screen. Koliko god da je internet omogućio liberalnije uslove za objavljivanje, čitaocima je ipak potrebno da tekst prođe i kroz tradicionalni stadijum afirmacije: štampanu knjigu. To se neće menjati.

Da se ja pitam, ja bih korak s našim novim nomadstvom uhvatio tako što bih elektronske verzije knjiga proglasio zakonski besplatnim, naročito u bivšoj Jugoslaviji, gde knjige na istom jeziku i dalje podležu carinama. Ali s obzirom da tržište danas sve više živi od simulacija svojih proizvoda, a budući da kulturna baština ni na jednoj pijaci nije prioritet, takav ustupak još uvek zvuči nerealno.

Koje je vaše mišljenje o angažovanosti u umjetnosti? Koliko je važna kritika društva na svakodnevnom nivou, ali i kroz umjetnost?

Angažman u književnosti za mene nije isto što i politizacija književnosti ili literarizacija idejnih pozicija. Svaka književnost koja služi političkim ciljevima za mene je u načelu drugorazredna. To ne znači da zagovaram prećutkivanje. Između sveta i nas stoji toliko posrednika, toliko medijskih parazitskih šumova, a ja se etički zalažem upravo za što neposrednije prisustvovanje. Isto tako, od ideoloških pravednika na globalnom nivou mnogo više cenim one koji su kadri da ukažu na konkretne probleme u svom okruženju. Sam ne verujem u čvrstu poziciju jer se prilike i izazovi bez prestanka menjaju. Verujem u neprekidno izlaženje u susret prema novom.

Angažman naratora knjige Ništa nije ničije svodi se na izbor detalja koje će popisati na obodima grada i buvljih pijaca. On nije nikakav aktivista već konzument i (buvlji) arheolog. I koji se pomalo podlo naslađuje nad prizorima svih tih imovina što su prestale da važe i pretvorile se u jednu veliku nemaštinu. Eto njegove pozicije.

Postoji li poezija sretnih pjesnika?

Nije mi blizak koncept sreće, nekakve dugotrajne sitosti. Ali verujem u radost, a još više u njenu stišaniju varijantu, vedrinu. Najbolje Kosovelove pesme su vedre. Moja najdraža pesma na srpskom takođe je vedra: „Svetlost“ Antuna Branka Šimića. „Šta je tako kao svetlost? Tako lako, blago, tiho, bistro..?“ Nije slučajno što su mi pala na pamet dva pesnika koji su umrli veoma mladi. I pred smrt bolje paše vedrina od melanholije.