Bivši predsjednik Sindikata radnika Alumija d.d. Mostar Romeo Biokšić kaže da ne vjeruje da Aluminij može biti gigant kao što je bio nekada. Gašenjem Aluminija, radnici du dobili otpremnine, a ušteđevinu polako svi iscrpljuju, pa su neki već pronašli novi posao, a neki su napustili BiH.
„Nama se i ranije obećavalo da se Aluminij nikada neće ugasiti. Tvornica se, nažalost, ugasila. Nakon toga su govorili da će se do 31.12.2019. god. pokrenuti proizvodnja, ali nije. Ni ova najava nije ispoštovana. Vrijeme će pokazati. Mislim da, pošto se izbori bliže, da bi se nešto moglo pokrenuti. Vidjećemo u kojim mjerama“, priča za Buku Biokšić, koji je nakon 20 godina rada u Aluminiju sada prijavljen na Zavod za zapošljavanje.
Foto: Romeo Biokšić
ALUMINIJ SE SISTEMSKI URUŠAVAO
Da je Aluminij propao, ne zbog neodrživosti, nego zato što je služio kao sredstvo za bogaćenje pojedinaca, svjedoči i činjenica da je tokom najveće krize u Aluminiju isplaćena plata od 12.000KM, a dan pred gašenje pogona Aluminija, bivšim direktorima uplaćeno je 563.000KM. Četiri minute iza ponoći, 10. jula 2019. god., ugašena su svjetla, pogoni i struja nekadašnjem gigantu, a s njima i nada za 900 porodica. Tamnu budućnost Mostara i Hercegovine tada su predviđali mnogi stručnjaci, pa čak i direktori. No, tada je već bilo kasno. Svršen čin posljedica je neodgovorne politike.
Bivše uprave nemarom su Aluminij opteretile i za naredne godine, jer su radnici podnijeli kolektivnu tužbu zbog neuplaćenih doprinosa, a pred sudovima se protiv Aluminija vodi 348 sudskih sporova. Da će biti teško čak i Abraham grupi, koja planira postepeno povećanje proizvodnje, svjedoči i činjenica da se klupko propasti Aluminija tek razmotava.
Federalna finansijska inspekcija nedavno je objavila podatke nakon provedene istrage, a sada su na potezu tužilaštva i sudovi.
Po nalogu Kantonalnog tužilaštva u Mostaru, Federalna finansijska policija podnijela je izvještaj o stanju o Aluminiju, a u izvještaju koji je objavio portal Klix.ba stoji da su gubici u Aluminiju godinama akumulirani:
2014. godine gubitak 49,1 milion KM
2015. gubitak 44,5 miliona KM
2016. gubitak 42,8 miliona KM
2017. gubitak 21 milion KM
2018. gubitak 70,4 miliona KM
"Također, i u periodu nakon 31. decembra 2018. godine, poslovanje je nastavljeno s negativnim trendom, a prema knjigovodstvenoj evidenciji, u periodu od 1. januara 2019. do 30. juna 2019. godine, ostvareni gubitak je iznosio 64,9 miliona KM", navedeno je u izvještaju.
Ukupno, od 2014. do 2018. god., gubitak je iznosio 273.638.742 KM , a inspektori su naveli kako su pojedini podaci indikativni i zabrinjavajući. Između ostalog, sumnjiv je način upravljanja Aluminijem. Uprava je proizvode Aluminija, umjesto po što većoj cijeni, prodavala daleko ispod cijene. "Uprava privrednog društva je u većini slučajeva zaključenim ugovorima s kupcima prouzrokovala štetu Aluminiju na način da se prodajna cijena proizvoda formirala na nivo koji je ispod ekonomski opravdane cijene, što je rezultiralo stvaranjem gubitka prodajom proizvoda (trupci, inogt, blok, žica)", jedan je od zaključaka izvještaja u posjedu portala Klix.
Aluminij je još 2014. god. trebalo da bude ugašen, procjene su inspektora, što je znak da je pola decenije Aluminij bio u stanju inducirane kome, a nada je uglavnom korištena za skupljanje političkih poena, glasova i dodatno crpljenje nekadašnjeg giganta.
Samir Anić, član Nadzornog odbora Aluminija, kaže da na osnovu iznesenih podataka i izvještaja, Tužilaštvo treba ponuditi odgovore i pronaći krivce za urušavanje Aluminija. „Svako ko je imao prste u medu i ko je krao treba da bude sankcionisan. Ko je oštetio firmu i nas dioničare treba da odgovara. Ko god je radio i ko je potpisivao“, kaže Anić. Na našu konstataciju da je i on u Nadzornom odboru kaže „istražite, ako sam kriv, neka idem u zatvor“. Ipak, neke nade ima, pa vjeruje da će proizvodnja biti pokrenuta u julu ili avgustu, a najdalje 1.10.2020. god.
Predsjednik nadzornog odbora Zdenko Klepić o situaciji u Aluminiju nije htio govoriti. „Imate direktora, pa onda s njim porazgovarajte, nije moja uloga da komuniciram s javnošću.“
Ni ekonomski stručnjak Vjekoslav Domljan odavno ne želi komentarisati situaciju u Aluminiju.
KO JE KRIV ZA PROPAST ALUMINIJA?
Odgovor na pitanje iz naslova djelimično je dat u izvještaju finansijske policije, ali mapiranje krivaca tek treba da uradi Tužilaštvo. „Krivac može biti jedan - u Aluminiju. Najveći krivci su sami vlasnici Aluminija koji su dopustili da dođe do ovog stanja. Trebali su davno spriječiti da dođe do ovoga“, kaže bivši predsjednik Sindikata.
Bivši inženjer Aluminija Milan Jovičić godinama piše o stanju i kriminalu u Aluminju. „I pticama na granama je jasno da je glavni krivac stanju i propasti HDZ sa svojim kadrovima i rukovodstvom. Najveći grobar je Mijo Brajković i njegovi sljedbenici, kao Ivo Bradvica, Mladen Galić i ini, koji su okupirali i firmu i sva prava uzurpirali. Aluminij je bio državna firma u 100% vlasništvu, ali Mijo i saradnici nisu dozvolili ulaz u firmu zvaničnim predstavnicima državnih institucija. Da budem do kraja objektivan, svojim odnosom i neradom, vlast u Bošnjaka, od Edhema Bičakčića, Hadžipašića, Brankovića, Nermina Nikšića do Fadila Novalića, doprinijeli su ovoj situaciji“, kaže Jovičić za BUKU.
Dodaje da su kadrovi SDA i drugih stranaka dozvolili HDZ-u da radi šta hoće. „Po principu, ko je šta jamio, jamio. Nisu se oni miješali u poslove HDZ-a, kao što se niti ovi uključuju u poslove SDA, od Elektroprivrede, Telekoma i drugih javnih firmi“, locira Jovičić krivce iz sistema za propast Aluminija.
Jovičiću smeta i to što se u javnosti ne pominju podaci o Miji Brajkoviću i Draganu Čoviću. „Polazeći od osnovnog kapitala firme, oko 190 miliona, čista je laž i obmana, kada se zna da niti jedna zvanična komisija nije izvršila analizu bilansa stanja i vrijednosti imovine u firmi Aluminij. Firma je prije agresije bila vrijedna milijardu i pet stotina miliona maraka, pa se pitamo, kako je sada spala na 190 miliona. Ja znam, ali i javnost treba znati da je to sve radio po zakonu Herceg Bosne i svojim zakonima Mijo Brajković.I sti je izbacio i sve Srbe, ponekog Bošnjaka i nepodobnog Hrvata iz spiska dioničara, tako se oslobodio Srba, a ko od postojećih Hrvata koji su dobili obilne dionice može da digne svoj glas ili ukaže na sve nepravilnosti u firmi. Koji i kakvi mali dioničari, to su uglavnom bili Hrvati koji su i dobili svoja radna mjesta u postdejtonskom periodu, te neće da sijeku granu na kojoj su sjedili, kratko i jasno“, oštar je Jovičić.
„Kada me pitate ko je najveći grobar u propasti Aluminija, svakako je HDZ i ispod njihovog plašta Mijo Brajković i Dragan Čović i Ivo Bradvica“, završava Jovičić razgovor za BUKU.
U Aluminij nakon Aluminija ne vjeruje više niko. Nada egzistira samo onoliko da se spasiti može manji dio i smanjiti broj onih koji su ostali bez posla. Dok politika etnoancionalnih partija uništava zaostavštinu javnih firmi, građani ostaju bez posla i nade za život u BiH.
