Ista prošlost, a različite interpretacije - tako bi se ukratko mogla opisati istorija Balkana, gdje su događaji iz skorije prošlosti, ali i one koja se odigrala prije više vijekova, tema žučnih rasprava. Time prošlost u ogromnoj mjeri oblikuje našu sadašnjost, a u zemlji duboko podijeljenoj po nacionalnoj osnovi, gdje se u školama izučavaju tri različite istorije, situacija se dodatno komplikuje.
Opasnosti koje sa sobom nosi revizionističko tumačenje prošlosti potakle su prije dvije godine Uduženje KROKODIL da krene sa projektom “Ko je prvi počeo – Istoričari protiv revizionizma” i okupi brojne istoričare iz regiona, da bi kao rezultat nastala Deklaracija "Odbranimo istoriju", koja je ovih dana predstavljena u Beogradu.
Kako je Deklaracijom konstatovano, revizionizam - zlonamjerno iskrivljivanje slike o prošlosti i prilagođavanje prošlosti savremenim političkim potrebama - dugo traje i bio je sastavni dio priprema za ratne okršaje 1990-ih. Nažalost, i sada funkcioniše kao priprema novih generacija za nove okršaje.
O ovom dokumentu i njegovom značaju više nam je rekao univerzitetski profesor Husnija Kamberović, koji je ispred naše zemlje učestvovao u njegovoj izradi. Kako je naveo, značaj Deklaracije je višestruk.
DEKLARACIJOM PROTIV MITOVA
Prvo, jer nudi principe za koje istoričari smatraju da su ključni za očuvanje digniteta i autonomije istorijske nauke. Kao drugo, jer prvi put poslije raspada jugoslavenske istoriografije koncem 1980-ih imamo jednu grupu istoričara iz svih zemalja nastalih na tlu SFR Jugoslavije koji odlično sarađuju, ali ne s namjerom da nameću neku zajedničku istoriju, nego da pokažu kako se može dobro sarađivati uz mogućnost različitih interpretacija i multiperspektivnost pristupa u istorijskoj nauci, uz istovremeno naglašavanje da se sva istraživanja temelje na naučnoj metodologiji, uzimajući u obzir sve relevatne činjenice, kao i suprotna mišljenja: ”Deklaracijom se također obraćamo svim našim vladama, političkim strankama, medijima, nastavnicima, parlamentima, sudovima – i od svih tražimo da se profesionalno odnose prema svom poslu. Zapravo, ovom Deklaracijom, nasuprot historijskim mitovima koji su nas ubijali posljednjih decenija, mi nudimo profesionalnu nauku kao izlaz iz zabluda u koje su nas mitovi uvukli. Naravno, svjesni smo mi dubine našeg propadanja, nemamo iluziju da ćemo se lako vratiti na površinu, ali vjerujemo da je ovo način da izađemo na svjetlost dana i našim društvima pokažemo da trebamo graditi bolju budućnost, razumijevajući stvarnu, a ne kreiranu prošlost. Osim toga, ovo je i ohrabrenje mlađim istoričarima da se naučno bave istorijom, a ne da služe političkim elitama za ostvarivanje njihovih političkih ciljeva".
Komentarišući situaciju u Bosni i Hercegovini, gdje djeca uče istoriju, povijest i historiju - u zavisnosti od toga gdje žive, gdje im nerijetko isti događaji budu predstavljeni na tri potpuno različita načina, profesor Kamberović kaže da ne bi bilo problem što naša djeca uče iz različitih udžbenika kada bi se ti udžbenici takmičili u tome koji će biti bolji, ponuditi kvalitetnije sadržaje i multiperspektivne pristupe. Nažalost, naglašava, naši udžbenici istorije su odraz etnocentrističkog pristupa istoriji i proći će, smatra, još puno vremena dok mi dobijemo kvalitetne udžbenike, ali tome mora prethoditi reforma našeg cjelokupnog školskog sistema, od osnovne škole do univerzitetskih programa. To znači i postizanje većeg stupnja slobode u društvu.
“Danas imamo slučajeve da nastavnici iz pojedinih dijelova Bosne i Hercegovine dobro sarađuju na raznim seminarima na kojima se razgovora o udžbenicima, ali kada dođu u svoje škole, onda iskustva sa tih seminara gotovo da ne smiju primjenjivati u svojim sredinama. Nacionalizam nam se toliko duboko uvukao u školski sistem da će put do slobode biti vrlo težak i dug. A čovjek se mora boriti za slobodu”, ističe profesor Kamberović.
KLJUČNA KARIKA SU NASTAVNICI
Kamberovićevo mišljenje dijeli i istoričarka Bojana Dujković Blagojević, navodeći kako u našoj zemlji sadržaj udžbenika predstavlja određenu vrstu kanona ili apsolutne istine, gdje je vlastiti narod u pravilu prikazan kao žrtva, dok su predstave drugih naroda koji stoljećima obitavaju na ovim prostorima izostale osim u slučajevima kada ih je trebalo okriviti ili prikazati kao agresore, mučitelje i slično.
Stoga je, naglašava, zajedničko djelovanje istoričara i donošenje jedne ovakve Deklaracije jako značajno za prostor Balkana. Sada su ključni nastavnici, koji treba da potaknu učenike na kritičko razmišljanje.
“Bez obzira na trenutni kvalitet udžbenika iz kojih djeca danas uče istoriju, vjerujem da je ključna karika odgovornog podučavanja prošlosti sam nastavnik. Nastavnici u školama su oni koji imaju ‘najširu publiku’ i ostvaraju uticaj na mlade. Prosječan nastavnik ima oko 200 učenika sa kojima je veoma često u direktnom kontaktu. Zbog toga je veoma važno i kod njih jačati svijest o uticaju koji revizionizam ima u svakodnevnom životu “, pojašnjava naša sagovornica, navodeći kako nastavnik može djelovati u praksi na primjeru praćenje promjena naziva gradova, imena ulica ili čak naziva škola u različitim istorijskim epohama i time ukazati učenicima kako promjena političke klime utiče na promjenu razumijevanja prošlosti.
Ista stvar je, navodi, i sa istorijskim spomenicima - dovoljno je prošetati sa učenicima bilo kojeg uzrasta, i razgovarati o stanju u kojem se spomenici nalaze, postaviti pitanja kome su posvećeni, za koje događaje se vežu, kada su podignuti i slično.
“Ovakve aktivnosti umnogome doprinose kritičkom razmišljanju kod učenika i vještine stečene kroz nastavu istorije se primjenjuju svakodnevno. Iskustveno učenje istorije je daleko svrsishodnije i kreativnije od pukog ponavljanja datuma i imena. Cilj nastave istorije treba da bude razvoj kompetencija mladih da kritički sagledavaju, ne samo prošlost, već i savremeno društvo. Upravo Deklaracija naglašava važnost razvoja kritičkog razmišljanja u nastavi istorije, jer bez toga se ojačava isključivost kod mladih. Stoga, pored iznjedrene Deklaracije, tu je i čitav niz aktivnosti koje su preduzimane tokom implementacije – posebno ističem rad sa studentima istorije, ali i aktivnosti sa nastavnicima istorije“, ističe naša sagovornica i dodaje da još uvijek kao društvo nismo pokazali iskreni pijetet prema žrtvama, bez obzira na čijoj su strani nastale.
“Dok god na ‘žrtvu’ nekog zločina gledamo iz takve perspektive, proces suočavanja sa prošlošću nije počeo. Isti princip je i sa sagledavanjem zločinaca. Jesu li ‘naši’ činili zločine prema ‘njima’ je pitanje koje se ne postavlja u javnosti i o kojem se ćuti. Ako i jesu, onda pronalazimo razloge da ih opravdamo ili njihov čin umanjimo dok, s druge strane, ‘njihove’ zločince osuđujemo i iskazujemo prezir“, ističe Dujković Blagojević, ujedno podsjećajući da istorijski revizionizam nije isključivo rezervisan za Balkan, što pokazuju i najnoviji događaji u okviru protesta Black lives matter, gdje demonstranti u Britaniji i SAD rušeći spomenike šalju poruku o nezadovoljstvu i rasnim pitanjima. Upravo ovakvi događaji, zaključuje, pokazuju koliko je nastava istorije u školama važan predmet i koliko je važno stalno propitivati uvriježene narative i sagledavati prošlost multiperspektivno.
