Dvije velike ekonomske i društvene krize 21.vijeka – Velika recesija 2008./09. i koronakriza 2020. predstavljaju uvod u novi vijek u kojemu će tržišta i tehnološki napredak i dalje pogoniti rast, ali će se povećati kolebanja oko dugoročnog trenda.
Nedavno izdata knjiga “Koronaekonomika: pet jahača apokalipse” sastoji se od tekstova Velimira Šonje i Kristijana Kotarskog (koji je napisao poglavlje o Kini), koji su objavljeni na portalu Ekonomski lab u vrijeme koronakrize od početka marta do sredine maja 2020. godine.
Ugledni ekonomski analitičar i konzultant i ko-autor knjige “Koronaekonomika: pet jahača apokalipse” za BUKU govori o pandemiji korona virusa, o tome kakve su ekonomske posljedice krize, vidi li svjetlo na kraju tunela...
Gdine Šonje, šta mi ovo danas proživljavamo, jesmo li ikada prije imali ovakvu ekonomsku krizu?
VŠ: U zadnjih nekoliko generacija ova kriza je jedinstvena po tome što nije proizašla iz ekonomskog sustava, a posebna je i prema strahovitoj brzini djelovanja. Ekonomske krize postepeno dolaze, ex post možemo identificirati njihove uzroke, a to bi se moglo reći čak i za ratove koji su kulminacija dugoročnih procesa. Nasuprot tome, koronakriza je došla niotkuda; najbolje ju je usporediti s padom golemog meteora.
Kada govorimo o korona krizi i uticaju na ekonomije, šta to konkretno znači?
VŠ: Sada je svakome jasno da je utjecaj dramatično snažan. I još važnije, utjecaj nije samo kratkoročan. Ljudi koji se ne bave ekonomijom zamislili su da se ekonomija može isključiti i uključiti kao struja na prekidaču. Međutim, ekonomija je živ organizam, to su ljudi. Kada ponovo upalite svjetlo, nema brzog i lakog povratka na staro. Promijene se navike i planovi, sve se mijenja, ulazi se u posve drugačije razdoblje. Zbog toga je ideja o krizi V-oblika, kratak i snažan pad i isto tako kratak i snažan rast, pala u vodu. Sada se govori o tome da bi se glavnina ekonomija u Europi mogla vratiti na razinu iz 2019. tek 2022., ali je i to predviđanje vrlo nezahvalno.
Ekonomski gledano, koliko nam je naštetio tvrdi lockdown koji smo imali u martu i aprilu?
VŠ: Naštetio je jako. U Hrvatskoj smo imali pad prometa u trgovini za oko 25%, a slično je bilo širom srednje i istočne Europe, samo je Njemačka imala manji pad od oko 6%. Industrijska proizvodnja pala je oko 12% i sve druge aktivnosti su u padu. To je mnogo jači šok od onoga iz krize 2009.
Kako vi gledate na odnos vlasti prema građanima za vrijeme tvrdog lockdowna?
VŠ: Jasno je da se nešto trebalo napraviti, promijeniti navike ljudi, uvesti distanciranje, maske, obimno testiranje, reorganizirati bolnički sustav. Međutim, u prvoj fazi se pretjeralo s političkim i medijskim terorom umjesto da se bolje educiralo ljude. Politika je igrala na strah. Ljudi su snimani u šetnji na zraku, stigmatizirani su kao neodgovorni, tjerani u kuće, da bi danas i nadležni priznali da je zbog imuniteta dobro da ljudi borave vani. Mislim da su propustili educirati ljude, a probudio se i totalitarni duh, pušten je iz boce.
Evropska komisija je nedavno objavila prognozu kako će pad BDP- u Hrvatskoj biti oko 11%. Šta to konkretno znači?
VŠ: EK se nakon inicijalno optimističnih prognoza o jednocifrenom padu sada pomakla do ruba realnog intervala prognoza, koji se po meni nalazi između 11% i 15% pada BDP-a. To je drama, tako nešto nismo imali od rata, i to je dvostruko više od pada koji se očekuje u BiH. Konkretno, to znači niži životni standard, više nezaposlenih i veći deficit i javni dug. Vlada pokušava amortizirati udar na nezaposlenost kroz financiranje plaća u privatnom sektoru, no javni novac za te svrhe nije neograničen. Hrvatska ipak ima sreće da je u EU, pa ima pristup europskim sredstvima za financiranje takvih intervencija.
Kakvi su podaci za ostale zemlje EU, ima li neki podatak koji bi Vas mogao brinuti?
VŠ: Svi podaci me brinu! EK sada prognozira pad ekonomije EU za 8,3% i, što je još gore, oštru podjelu između sjevera s manjom kontrakcijom ekonomske aktivnosti, i juga s jačom kontrakcijom, gdje je otprije nastalo razvojno zaostajanje. Takva divergencija u EU može imati i političke posljedice te se nadam da će EU pronaći dovoljno političke i ekonomske mudrosti da razvije fiskalne i razvojne instrumente ekonomske politike kojima će se taj jaz zadržati pod kontrolom. Pregovori koji se sada vode oko programa Nova generacija EU, koji je “težak” 750 milijardi eura, posebno su važni za to.
Koje su grane privrede najteže pogođene ovom pandemijom?
VŠ: Turizam, ugostiteljstvo, transport, logistika i - što se često zaboravlja - tzv. kulturne industrije koje podrazumijevaju okupljanja velikog broja ljudi poput kina i kazališta. Ljudi se obično iznenade kada kažem da kultura direktno stvara oko 3% BDP-a u Hrvatskoj, a u razvijenim zemljama još više.
Hoće li turizam uspjeti išta nadoknaditi izgubljenu predsezonu i početak sezone? Jesu li tu makar prognoze nešto optimističnije?
VŠ: Nema nadoknađivanja, samo je pitanje koliki će biti minus. Podaci za prva dva tjedna srpnja su ohrabrujući, ali i dalje govorimo o približno polovici aktivnosti iz 2019. Ni u najoptimističnijoj varijanti nećemo izgubiti manje od 5 milijardi eura prihoda. Sam turizam će generirati pad BDP-a od oko 5-6%, a onda na to treba dodati i druge efekte zbog smanjenja robnog izvoza i osobne potrošnje.
Da li se posebno bojite neke ekonomske posljedice koju će imati ova pandemija?
VŠ: Bojim se produbljavanja podjela između sjevera i juga u EU, duljeg trajanja krize nego što se sada očekuje i prevladavanja loših ideja. Upravo bi afirmacija i realizacija loših ideja mogla produljiti krizu. U knjizi Koronaekonomika identificirao sam pet loših ideja ili lakih rješenja koja se nude, a koja se uklapaju u onu poslovicu da je put u pakao popločen dobrim željama. Prvo je helikopterski novac, ideja da se sve može riješiti tiskanjem novca. Drugo je ideja o samodostatnosti - da svatko treba proizvoditi samo za sebe, jer dolazi kraj međunarodne trgovine. Treće je ideja da se EU u ovoj krizi kompromitirala, iako je stvarnost posve suprotna - i dosadašnje reakcije Europske centralne banke i Komisije bile su do sada neviđeno jake. Četvrto je ideja države majke - da nam privatni sektor ne treba u rješavanju ove krize jer će sve riješiti država kontrolom cijena i organizacijom proizvodnje nužnih dobara. Samo nam još to treba pored sve birokracije i razgranatosti političkog sektora, po čemu je situacija u Hrvatskoj slična kao i drugdje na jugoistoku Europe. Peto je ideja o kraju demokracije, jer autoritarna društva su navodno bolje reagirala od liberalnih demokracija na ovu krizu, međutim, ova ideja, inspirirana kineskim pristupom, naprosto ne stoji.
Kada ćemo vidjeti neko svjetlo na kraju tunela, odnosno, ima li nade?
VŠ: Iako je ovih pet jahača apokalipse izjahalo iz svojih staja i te ideje se šire, one ipak nisu prevladale. Zapad je izdržao udar pandemije i sada se problemu ipak pristupa racionalnije. Više nitko ne razmišlja o tvrdom lockdownu. Osvijestila se činjenica da socijalni, psihološki i ekonomski gubici zbog tvrdog lockdowna u smislu izgubljenih perspektiva i života brzo mogu postati mnogo veći od vidljivih gubitaka ljudskih života zbog COVID-19. Učimo živjeti uz virus, racionalnije formiramo moralne stavove uvažavajući činjenicu da je svaki ljudski život jednako važan, i pokušavamo se što više približiti nekoj ranijoj normali iako znamo da se ne možemo brzo vratiti na staro. Odgovornost građana i dobra organizacija zdravstva su ključevi za suživot s virusom, u kome će ekonomija koliko-toliko funkcionirati.
