Kradu državu i bogu dane: Lopovi i prevaranti na najvišim funkcijama

Vijest koja je ove sedmice odjeknula u Švedskoj jeste da je dvadesetdevetogodišnja ministrica, porijeklom iz BiH, Aida Hadžialić, podnijela ostavku pošto ju je policija zaustavila dok je vozila pod uticajem alkohola.

Milovan Matić / 20. August 2016

 Ipak, udaljenost Štokholma i Sarajeva iznosi 2 517 kilometara, iako nam se ponekad čini da se ona može mjeriti svjetlosnim godinama.

 

I dok je u ovoj skandinavskoj zemlji ovo postao skandal, kod nas su se funkcioneri samo nasmijali čuvši za glupost koju je učinila Aida. Pod glupošću ne mislim na vožnju pod dejstvom alkohola, već na davanje ostavke. Uostalom, 0,2 promila nije ni prekršaj. Ovdje su mnogi funkcioneri vozili u alkoholisanom stanju, duvali preko dva promila, izazivali saobraćajne nesreće, pa nikom ništa. Sjetimo se samo bivšeg ministra spoljnih poslova BiH Svena Alkalaja, koji je pijan udario u drugo vozilo. Ili načelnika Kneževa Bore Škeljića, koji se zabio u šleper, vozeći službeni auto, jer je, kako je rekao, "bio malo popit".

 

Ali čekajte malo, pa ako se uz sve obaveze koje nosi funkcionerski život čovjek ne može malo opustiti uz koju čašicu...

 

E sad, kad smo zaključili da je popiti koju više i sjesti za volan u BiH čak neophodno, i da za to ne treba svako malo davati ostavke, jer takve stvari ne spadaju u moralnu obavezu jednog ovdašnjeg političara, ne možemo da se ne zapitamo šta je sa svima onima koji nečasno uzimaju od države gdje stignu, optuženicima i osuđenicima za razne kriminalne radnje i ratne zločine koji haraju domaćom političkom scenom. 

 

Donosimo vam listu samo nekih koji, bez imalo griže savjesti i obraza, obavljaju funkcije na koje su izabrani, iako na svojim leđima imaju teške optužbe pred sudovima, u tužilaštvima, medijima, a neki od njih i pravosnažne osuđujuće presude.

 

1. Marko Pavić, predsjednik DNS-a je od septembra 1998. do kraja 2000. godine kao ministar saobraćaja i veza u Vladi RS nesavjesno postupao u vršenju službe i pričinio štetu budžetu BiH i RS. On je u novembru 1998. godine prihod od naplaćenih taksi od međunarodnih transportnih dozvola u iznosu od 538.679 KM držao u blagajni Ministarstva i odobrio da se radnicima po raznim osnovama mimo redovnih primanja isplati 245.660 KM, od čega njemu 11.680 KM, te još 90.619,51 za komisije, ugovore i donacije. Ostatak je položio u blagajnu Ministarstva finansija RS. Za ovo djelo je nagodbom dobio uslovnu kaznu od šest mjeseci, novčanu od 25.000 KM i obavezu da u budžet RS uplati 11.680 KM koje je stekao bez osnova. On je još uvijek gradonačelnik Prijedora.


2. Predsjednik SP-a Petar Đokić, je takođe presuđeni kriminalac. On je proglašen krivim zbog toga što je prevarom oštetio "Telekom RS" za više od 30.000 KM. To mu nije smetalo da godinama bude u vrhu vlasti, a danas je ministar industrije, energetike i rudarstva.


3. Neizostavni Milorad Dodik, predsjednik SNSD-a, bio je osumnjičen da je sa još 15 ljudi, prao novac i vršio poreske utaje te tako omogućio sticanje imovine i imovinske koristi u iznosu od oko 115 miliona KM, a potom i njen transfer u legalni biznis, dionice, udjele, nekretnine i pokretne stvari na teritoriji Republike Srpske i komšijskih država u regionu. Tužilaštvo BiH je veći dio predmeta prebacila na rad Specijalnom tužilaštvu RS koje je nekoliko mjeseci kasnije obustavilo istragu zbog nedostatka dokaza. 


4. Možda i najdeblji dosije ima Dragan Čović, predsjednik HDZ BiH. On je bio optužen da je kao ministar finansija FBiH primio mito od braće Ivanković Lijanović. Izdajući nezakonite upute, omogućio je firmama "Mesna industrija Lijanovići d.o.o" i "Lijanovići d.o.o" da izbjegnu plaćanje skoro 39 miliona KM carinskih obaveza i ostvare nezakonitu dobit.


Dragan Čović i Edhem Bičakčić bili su optuženi da su tokom 1999. i 2000. godine zloupotrijebili položaj ministra finansija, odnosno premijera FBiH i nenamjenski potrošili 7,8 miliona KM iz budžetskih rezervi. Tim novcem su kupljeni i renovirani stanovi zaposlenicima u organima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti.


Čović i još šest osoba bili su optuženi da su na tri privatne firme prenijeli dug od 4,7 miliona KM, koje je preduzeće Hrvatske pošte i telekom (HPT) imalo prema tada već nepostojećem Ministarstvu obrane - HVO. Te firme su poslije naplatile dug u dionicama i tako postale većinski vlasnici Eronet-a, najprofitabilnijeg dijela HPT-a. Čović je u to vrijeme bio ministar finansija FBiH i predsjednik Upravnog odbora HPT-a. 



5. Šemsudin Mehmedović, visoki funkcioner SDA i poslanik u Parlamentu BiH. Prvo je Tužilaštvo BiH 2012. godine naredilo državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) da utvrde činjenice o ratnom zločinu u Tešnju tokom 1992. i 1993. godine. Godinu kasnije, zbog sumnje da je učestvovao u zločinu, SIPA je Mehmedovića uhapsila, a isti dan i pustila na slobodu zbog nedostatka dokaza. SIPA je podnijela izvještaj Tužilaštvu protiv Mehmedovića i zbog uticaja na svjedoke u predmetu i prijetnje pripadnicima SIPA-e.



6.  U aprilu 2013. godine pripadnici SIPA-e uhapsili su Živka Budimira, tadašnjeg predsjednika FBiH, i još 19 osoba zbog zloupotrebe položaja i drugih krivičnih djela. Osim Budimira, uhapšeni su Petar Barišić, savjetnik predsjednika FBiH za pitanja branitelja i penzionisanog generala Hrvatskog vijeća obrane (HVO), Hidajet Halilović, predsjednik Komisije za pomilovanje Federalnog ministarstva pravde, te Saud Kulosman, predsjednik Jedinstvene organizacija boraca (JOB). Budimir je uhapšen zbog optužbe o primanju mita zbog pomilovanja. Mislite da se iko od njih samovoljno povukao sa pozicije?


7. Tužilaštvo BiH je optužilo Pendeš da je omogućila svom savjetniku i stranačkom kolegi Ivi Miri Joviću da prima platu iako nije redovno dolazio na posao. Optužena je da je sekretarici u Ministarstvu odbrane BiH naložila da vodi evidenciju Jovićevog prisustva na poslu, iako on na radno mjesto nije redovno dolazio. Do oslobađajuće presude Pendeševa je uredno obnašala funkciju ministra.

8. Jerko Ivanković Lijanović je bio optužen da je kao direktor, a potom i član NO firme "Lijanovići" d.o.o., podstrekivao i dogovorio sa tadašnjim federalnim ministrom finansija Draganom Čovićem da donese akte čija primjena bi oslobodila firmu "Lijanovići" plaćanja posebnih taksi. Dodatno, optužen je za davanje mita službenom licu.

Uprava za indirektno oporezivanje je u prijavi koju je poslala Tužilaštvu BiH navela Lijanovića kao jednog od osumnjičenih za utaju poreza u vrijednosti višoj od 11 miliona KM. Postupajući po prijavi, SIPA je uhapsila Ivanković Lijanovića početkom septembra 2014. godine. Uprkos ovim optužbama on je bio sve vrijeme na najvišim funkcijama u FBiH.

I njegov brat Mladen Ivanković-Lijanović je, uz ostale, bio optužen da je, kao član uprave firmi Mesna industrija Lijanovići d.o.o i Lijanovići d.o.o, davao mito tadašnjem ministru finansija FBiH Draganu Čoviću, kako bi on zloupotrijebio svoj službeni položaj i oslobodio firme Lijanovića od plaćanja dijela dažbina državi.

9. Ministar za privredu Vlade Bosansko-podrinjskog kantona Esad Radeljaš je sa bratom Asimom i još jednom osobom osuđen da je prodao tuđu zemlju i zadržao novac za sebe. Uhapšen je 2000, bio u pritvoru tri mjeseca, a potom i osuđen an godinu dana zatvora.

10. Fahrudin Radončić pominje se kao član organizovane kriminalne grupe koja je naručila i platila ubistvo Ramioza Delalića. U septembru 2014. godine Opštinski sud u Prištini je potvrdio optužnicu.

 

Ovo su samo neki od najsočnijih primjera u kojima su političari iz BiH vršili i vrše najviše funkcije u zemlji, a da im je nad glavom vise optužnice ili su već optuženi. Naravno, ova lista bi trebala biti mnogo duža, posebno ako govorimo o onima koji su na najnemoralniji način oštetili državu prethodnih godina, po zakonu, kako kažu. 

Ova praksa se u posljednjih 20 godina konstantno ponavlja, a čak je optužnica ili još bolje presuda za kriminalno djelo postala preduslov za poziciju visokog funkcionera.

 

Glavni urednik Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) Aladin Abdagić navodi da je veliki dio ovdašnjih političara duboko ogrezao u neke od kriminalnih radnji, ali da to njih nikada do sad nije spriječavalo da vrše neke od najviših funkcija u zemlji.  

“CIN je tokom istraživanja došao do informacija da je veliki broj ministara koji su bili ili jesu na vlasti osuđivani za prevare.  Ljudi koji vode državu i narod moraju imati etičku odgovornost, što bi trebala da bude garancija da tokom vršenja dužnosti neće počiniti neki vid korupcije ili kriminala. Ipak, to nije ovdje slučaj. Koliko smo mi daleko od Evrope pokazuje i primjer drugog vida odgovornosti.  Naime, premijer Poljske je podnio ostavku jer nije u imovinskom kartonu prijavio malo vrijedniji sat. Kod nas se ne prijavljuju stanovi, kuće, ušteđevine, o čemu smo mi i pisali, ali do sad se nikad niko od tih političara nije čak ni udostojio da odgovori na upite novinara. To je taj nivo kulture koji imaju naši političari. Činjenica je da njih postavljaju njihove političke partije što samo po sebi govori kakve ljude i oni žele imati na vodećim pozicijama. Naša istraživanja su pokazala da je veliki dio njih neiskren, osuđivan i spreman za mnoge nelegalne radnje, što je poražavajuće”, rekao je za BUKU Abdagić.

Sa njim se slaže i Ivana Korajlić iz Transparency Internationala koja navodi da u BiH se ne može osigurati ni minimalno poštivanje zakonskih normi, a kamoli da govorimo o postupcima vođenim moralnom odgovornošću i pravljenju iskoraka u odnosu na ono što propisuje zakon. 

“Zakonski okvir u BiH ne obavezuje nosioce funkcija da podnose ostavku ili budu smijenjeni, sve do onog trenutka dok ne budu i pravosnažno osuđeni, jer se prioritet stavlja na presumpciju nevinosti. Ovo se obilato koristi, pa imamo funkcionere koji jednog dana budu spektakularno uhapšeni pred kamerama, a poslije pritvora se bez problema vrate na svoju funkciju. Razmišljaju da nema potrebe da preuzimaju odgovornost i podnose ostavke ako ne moraju. S druge strane, i javnost je pasivna, pa nema ni pritiska na njih s te strane da pokažu neku moralnu odgovornost. Imali smo slučajeve čak da se protiv nekog vodi postupak, a da građani bez obzira na to na narednim izborima glasaju za te iste ljude. Dakle, nema kazne niti od strane institucija, niti od strane javnosti i zbog toga je takvo ponašanje postalo sasvi normalno", rekla je Korajlićeva za naš portal.

Prema njenim riječima, došli smo do toga da građani BiH sa podsmijehom gledaju funkcionere drugih država koji sami podnose ostavku zbog npr. potrošenih 20 evra sa službene kartice ili zbog vožnje pod uticajem alkohola, a da se normalno gleda na to da pravosnažno osuđeni za krivična djela, pa čak i ona koja spadaju pod korupciju, i dalje obnašaju funkcije poslanika u skupštinama.  

 

I onda kažemo pokradoše nam državu. Otimaju od naroda. Nemaju obraza. Bogate se i debljaju na naš račun. A zašto i ne bi, kad odmah nakon što ih sudovi osude ili tužilaštva optuže mi potrčimo da ih vratimo u njihove udobne fotelje. 

Dok smo takvi, bolje i ne zaslužujemo.

 


Buka preporuka

Politika

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.