Mada istraživači i mediji već deceniju i pol upozoravaju na zaoštravanje političke retorike u Bosni i Hercegovini te da "jezik i poruke koje koriste politički akteri, a koje se prenose i odjekuju u medijskim izvještajima i komentarima, imaju jak nacionalistički prizvuk i radikaliziraju javni diskurs" , tek je politička kriza iz 2021. i spočetka 2022. godine eskalirala u toj mjeri da se s brojnih svjetskih adresa sve ozbiljnije upozorava i na mogućnost obnove "zamrznutog konflikta" u ovoj zemlji.
I to, tragično, trideset godina nakon početka rata devedesetih godina prošlog stoljeća!
Sudar s realpolitikom
Neovisne analize koje su se bavile procjenom potencijala za obnovu etničkog nasilja u Bosni i Hercegovini pozicioniraju aktuelnog člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika kao "jednog od centralnih aktera pogoršanja političke situacije u BiH od 2006. godine naovamo", primijetivši njegovu "vodeću ulogu u radikalizaciji javnog diskursa".
Daleko od toga da je jedini krivac. Značajan dio odgovornosti za zastoje na putu euroatlantskih integracija snose i ostale bosanskohercegovačke političke elite.
Kako god, takva Bosna i Hercegovina, sa zastojem u reformama i blokadom institucija, uz raspirivanje nacionalizma, pa i otvorenog jezika mržnje, lako se našla u nemilosrdnom žrvnju realpolitike i geopolitičkih igara na "velikoj šahovskoj ploči".
Blokada i pokušaj svojevrsnog razvlašćivanja institucija države u režiji vladajućeg Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), kao i institucionalna kriza u Federaciji Bosne i Hercegovine, iza koje stoje zahtjevi Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), nameću niz pitanja. Jedno od njih je svakako da li bi ostvarenje "zakonskih i političkih" ciljeva Bosne i Hercegovine, a članstvo u Sjevernoatlantskom savezu (NATO) svakako jeste među najvažnijima, doprinijelo višoj razini stabilnosti Bosne i Hercegovine, njezinih institucija, i šta bi to značilo za sigurnost i prosperitet građana.
Tim prije jer je Zakonom o odbrani Bosne i Hercegovine (kojim je ustanovljena obaveza državnih institucija zakonodavne i izvršne vlasti za provođenje potrebnih aktivnosti za prijem zemlje u članstvo NATO-a) i Izjavom Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz 2001. godine, dakle odlukom predstavnika obaju entiteta, svih naroda i građana, prijem Bosne i Hercegovine u članstvo NATO-a definiran kao strateški cilj Bosne i Hercegovine.
Razlog je prilično jasan. NATO je i dalje najjači vojni savez u povijesti. Odluka o priključenju organizaciji za sigurnosnu saradnju, a posebno kolektivna odbrambena organizacija, "ostavlja jak efekt na sigurnosnu situaciju određene zemlje". Tim prije jer se, u principu, "takvom saradnjom pojačava sigurnost u zemlji s obzirom da ona osigurava kolektivnu 'pesnicu' protiv prijetnji".
Šta bi onda Bosna i Hercegovina dobila da je – onako kao to i njezini zakoni traže – uspješno provela reforme i u proteklim godinama postala članica NATO-a? Na koji način bi NATO mogao odgovoriti na aktuelne sigurnosne izazove u našoj zemlji?
Hibridne aktivnosti i odgovor NATO-a
U pokušaju da se pronađu adekvatni odgovori možda je ponajbolje u pomoć prizvati primjere iz susjedstva.
U septembru 2019. godine tadašnji ministar odbrane Crne Gore Predrag Bošković upozorio je da je njegova zemlja "pod stalnim hibridnim aktivnostima" te da se "očekuje njihovo pojačavanje".
Uslijedio je odgovor upravo NATO-a. Tadašnji predsjedavajući Vojnog odbora NATO-a, a danas aktuelni specijalni izaslanik britanskog premijera za Zapadni Balkan, maršal Stuart Peach najavio je početkom januara 2020. da se Savez direktno suočava s nastojanjima ruskih hibridnih napada.
"Prvi NATO-ov kontrahibridni tim za podršku raspoređen je u saveznicu Crnu Goru s ciljem da pomogne u jačanju sposobnosti zemlje i odvraćanju hibridnih izazova", rekao je tada Peach.
Uprkos brojnim izazovima proteklih godina, Crna Gora je došla do svoje stabilnosti i na putu je ekonomskog progresa.
Istovremeno, upravo su na hibridne prijetnje u Bosni i Hercegovini upozoravali eksperti u oblasti sigurnosti proteklih godina.
"Na prostoru Zapadnog Balkana sve je izraženije hibridno djelovanje velikih sila, koje mogu u budućnosti destabilizirati taj prostor, ali i narušiti mir." A "hibridna politika" s kojom se očito suočava Bosna i Hercegovina skriva prave ciljeve i namjere jer "dobro poznata korelacija politike i rata kaže da je rat nastavak politike".
Kako je isticano, u slučaju Bosne i Hercegovine "nužno je zato ojačati njezine institucije koje bi integrirale zemlju u NATO i EU, što bi svakako doprinijelo većoj sigurnosti građana".
Iako razvija svoju saradnju sa Savezom, na Bosnu i Hercegovinu se, za razliku od susjedne Crne Gore, ne odnosi član 5. koji kaže da ako jedna članica bude napadnuta to se smatra napadom na sve članice. Do sada su se članice samo jednom pozvale na primjenu člana 5, nakon napada na Sjedinjene Države 11. septembra 2001. godine. To, uz ostalo, govori o razini sigurnosti koju članice uživaju u okvirima kolektivne odbrane.
Jačanje institucija
Treba podsjetiti kako je "cilj reformi stabilizacija mira u postkonfliktnom društvu, ekonomski razvoj i jačanje institucija države Bosne i Hercegovine do njene samoodrživosti".
Pristupanje NATO-u ne bi imalo za rezultat samo spomenuto odvraćanje u kontekstu logike kolektivne odbrane, već, posljedično, i snaženje bosanskohercegovačkih institucija, povećanje razine direktnih stranih investicija, opće stabilnosti i ekonomskog prosperiteta...
Opet svježiji primjer Crne Gore. Prema dostupnim službenim informacijama Centralne banke Crne Gore, od učlanjenja ove zemlje u NATO 2017. godine ukupna ulaganja iz NATO članica iznosila su 1,3 milijarde eura. Crna Gora od ulaska u NATO bilježi i veći rast BDP-a nego u godinama prije pristupa Savezu. Ukupan priliv stranih direktnih investicija u Crnoj Gori na kraju 2021. godine iznosio je 663 miliona eura.
U septembru 2021. godine Sjedinjene Američke Države i Crna Gora održale su Prvi ekonomski dijalog, tokom kojeg su potvrdile želju da prošire angažiranje i da "teže novim ekonomskim, trgovinskim, investicionim i komercijalnim prilikama", što je također rezultat atlantskih integracija.
Bez obzira na druge faktore poput svjetske krize, slična pozitivna iskustva s rastom investicija i BPD-a nakon ulaska u NATO imale su i Češka, Poljska, Mađarska, Estonija, Litvanija, Rumunija, Slovačka, Latvija...
Generalno, pristupanje NATO-u, prema ekspertima iz raznih oblasti, omogućilo bi i veću otpornost institucija kako na vanjske tako i na unutrašnje izazove.
U slučaju Bosne i Hercegovine pristupanje NATO-u podrazumijevalo bi dostizanje standarda Saveza u pogledu opremanja, obuke te, što je posebno bitno, veći budžet za odbranu. U kontekstu Bosne i Hercegovine akcent bi moguće bio upravo na antihibridnom djelovanju, cyber sigurnosti, informacionom ratovanju, elektronskom izviđanju...
Tu je i razmjena informacija u realnom vremenu, posebno onih u segmentu vojno-obavještajnog rada koji se odnosi na pitanja odbrambene sigurnosti, kontraobavještajnog djelovanja i uopće aktivnosti na očuvanja opstojnosti suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti zemlje.
S obzirom na vanjske aktere koji se pojavljuju u Bosni i Hercegovini, poput Rusije i Kine, njihove često negativne utjecaje na ovim prostorima, kao i premreženost istih s vojnim sektorom (istraživači su otkrili da se kineske vojne kompanije na Balkanu predstavljaju kao civilne), ovo pitanje postaje posebno bitno.
Plodovi mira i stabilnosti
NATO reforme i pristupanje Savezu donijeli bi i snažniju integraciju Oružanih snaga BiH, to jest sistema odbrane s namjenskom industrijom, što je važno pitanje opremanja vojske. Na koncu, tu je i zaštita zračnog prostora, osmatranja, javljanja, radarskog sistema... Ne treba napominjati da bi se ulaskom BiH u sistem NATO-a promijenila sigurnosna percepcija Hrvatske prema Bosni i Hercegovini kao zajedničkom geopolitičkom i geostrateško prostoru, što bi također bilo korisno za poziciju države BiH.
Na koncu, NATO reforme bi dovele i do kadrovskog ojačavanja sistema odbrane, ali i sigurnosnih provjera kadrova iz OSBiH i njihove eventualne povezanosti s vanjskim utjecajima poput onih iz Rusije i Kine i drugih velikih ili regionalnih sila. A neophodno bi bilo i dostizanje zapadnih standarda u pogledu tehnologije, što bi omogućilo smanjivanje negativnih upliva zemalja koje još ne gaje visoku razinu demokratskih standarda i transparentnosti.
Brigadni general vojske Sjedinjenih Američkih Država i bivši zapovjednik NATO Štaba u Sarajevu Eric Folkestad nedavno je, odlazeći iz Bosne i Hercegovine, naveo kako partnerstvo BiH s NATO-om može donijeti pozitivan učinak svakom građaninu i građanki BiH.
Snažne reforme, integrativni zamah, antikorupcijsko djelovanje, pozitivne ekonomske reakcije i kišobran "kolektivne sigurnosti" nesumnjivo bi omogućili stabilniju i sigurniju Bosnu i Hercegovinu. A šta je od toga veći interes svih njezinih građana? Upravo to bi bio ključni odgovor koji je NATO mogao (i još može) dati u Bosni i Hercegovini.
Objavljivanje ovog teksta omogućeno je podrškom Ministarstva vanjskih poslova Češke Republike. Tekst odražava stav njegovog autora, a ne nužno i stav Češke Republike.
