<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Kultura još nije umrla, a kad će, ne znamo

Ona priča „kakva kultura kad narod nema hljeba da jede“ uopšte ne pije vodu, jer narod nema da jede baš zato što su na vlasti i po svim odgovornim pozicijama uglavnom ljudi kojima je kultura u svoj svojoj širini posljednja rupa na svirali...

17. februar 2013, 12:00

„Nije bogatstvo ono što donosi kulturu,
nego je kultura ono što donosi i bogatstvo.“

Klaudio Abado

Pojam kulture je veoma širok i obuhvata ne samo stvaralaštvo, nego čitav niz faktora koji se tiču ljudske svijesti i njenog unapređivanja, pa samim tim predstavlja veoma bitnu stavku u evoluciji čovječanstva. Kod nas se taj pojam u širokim narodnim masama svodi na sve što zahtijeva intelektualni napor, isto se kvalifikuje negativnim predznakom, te je samim tim i nepoželjno i zamijenjeno mnogo lakše „varljivim“ proizvodima. Posljednjih mjeseci priča se uveliko o propasti kulture u ovoj zemlji (u oba njena entiteta). Situacija je strašna, novca je sve manje, kriza je i tako to. Novac se spominje kao ključni element u održavanju ovdašnje kulture na životu, a sav efekat bilo kakvih para uloženih u kulturu u stanju u kojem se ova zemlja nalazi u svim slojevima društva jednak je onom koji proizvodi aparat za vještačko disanje pacijentu koji vegetira u dubokoj komi sa trajno oštećenim moždanim funkcijama.

U cijeloj ovoj priči postoji nekoliko bitnih anomalija. Sama upozorenja na trenutnu situaciju zakasnila su bar dvadeset godina. Bokseru koji je već u nokdaunu sasvim je apsurdno govoriti da pokrije lice. Vapaji za spas kulture samim tim su beskorisni i suvišni – ona je već jednom nogom kod Pokojne Mileve na kafi. Ništa to nije došlo odjednom, pa da sad budemo iznenađeni, nego je rezultat djelimično sistematskog uništavanja jedne zemlje u kojem je rat samo nuspojava (o svemu tome se već naširoko pisalo), poslovičnog balkanskog mentaliteta (posebno pohlepe, sujete i stila „poslije mene potop“), te promjene strukture stanovništva kao rezultata svega navedenog. Ovi faktori su svi međusobno veoma povezani, a ono što je proizašlo iz njihove kombinacije je, nažalost, izuzetno vidljivo i prilično bijedno. O zamjeni sposobnih podobnima i svemu što iza toga stoji ne treba trošiti riječi, ko razumije shvatiće.

Problem nije, niti je ikada bio, u sječenju budžeta – to je isključivo posljedica, nikako i uzrok propasti kulture u jednoj zemlji. Džaba novci ako se ne troše gdje treba. Čak i da se daje deset puta više finansijskih sredstava nego sada, situacija bi i dalje bila ista, jer bi ta sredstva išla u iste džepove ili na jednokratne projekte bez trajne vrijednosti, troši se potpuno neefektivno. Kultura bi dobijala neke ćoškove, tako, da se zakrpi koja rupa i da ne nestane struje na aparatu za vještačko disanje. Kojekakva udruženja koja su predstavljena kao kulturna su paravan za samopromociju i kratkovide poduhvate (svaka sličnost sa konkretnim udruženjima je sasvim namjerna). Svi bi da odjednom dobiju nešto za šta trebaju godine zalaganja, kao i onaj što je izjavio da jedva čeka da se vrati na selo i da drži ovce, ali mu za to treba deset hiljada maraka kako bi imao stado i odmah imao prihod od njega. Svaka čast npr. Stefanu Milenkoviću, ali zar nam sada nije potrebnije deset koncerata mladih ljudi kojima treba afirmacija jer su je radom i zaslužili, nego spiskanje budžeta na jedan koncert koji nema neke trajne posljedice za sredinu u kojoj je odlazak na koncert klasične muzike nešto što rade dosadni ljudi? Gdje su projekti koji su ostavili traga u ovoj zemlji? Šta imamo od predstava i koncerata za koje ulaznice ne mogu da dobiju oni kojima je do tih događaja zaista stalo, jer se dijele među političarima i bizMismenima koji nemaju pojma šta gledaju i vrlo često se uopšte ne pojave, pošto sve to vide kao smaranje? Kakva se ekskluziva stvara? Otkud pravo da se odlučuje ko će da prisustvuje koncertima? Glumi se neka elita, a u Berlinskoj Filharmoniji na primjer, stvarnoj umjetničkoj eliti sa nedodirljivim kvalitetom od čijih smo visina ovdje svjetlosnim godinama daleko, bilo ko, pa i studenti, može otići na kasu i dobiti ulaznicu za događaje koje prenose televizije širom svijeta, a da uopšte nije bitno da li je u rodu sa direktorom Filharmonije, da li je nekome kum ili prosto pripada pravoj stranci. U svijetu ekskluziva ne znači da je teško doći do karte, nego da se radi o događaju vrhunskog kvaliteta. Kultura treba da stvara standarde, a ne da podilazi publici kao što sad radi. Kultura mora da kvalitetom dovede sponzore do toga da se utrkuju da se reklamiraju na nekom događaju, pogledajte samo stranice programa pozorišta i orkestara koji zaista imaju kvalitet. Neće niko potrčati da daje novce neodređenoj grupici koja se zove ovako ili onako, a čija priča zaista ima za cilj samo jednu stvar – izvući pare, koje poslije dijeli uvijek istih par ljudi. Čovjeku koji daje novce mora biti kristalno jasno za šta ih daje, a to ne mogu da objasne ljudi koji i sami imaju nejasne ciljeve ili ih nemaju uopšte. Treba da se dovede do toga da sponzoru, ministru, predsjedniku bude čast što sjede u dvorani i prisustvuju nečem zaista bitnom, a ne obrnuto. Dok god se ne shvate ove stvari, ova zemlja će da ima samo surogate kulturnih institucija, a i oni su pred istrebljenjem.

Najgori i najgluplji izgovor za dokusurivanje cijenjene (skoro) pokojnice je – nema para. Koriste ga svi, od vlasti do nazovi-kulturnih radnika, to je klasična floskula za mazanje očiju, a bogami i umirivanje sopstvene savjesti, jer eto, treba ipak nešto reći u odbranu samih sebe, iako je u pitanju zapravo izgovor za nerad i nedostatak vizije. Činjenica da nema novca je direktna posljedica uništavanja obrazovanja i kulture, a ne obrnuto, kako se godinama uporno tvrdi. Ona priča „kakva kultura kad narod nema hljeba da jede“  uopšte ne pije vodu, jer narod nema da jede baš zato što su na vlasti i po svim odgovornim pozicijama uglavnom ljudi kojima je kultura u svoj svojoj širini posljednja rupa na svirali, pa tako dobijete da Kastel nije javni spomenik nego dekor za privatne žurke, na Balkani se gradi betonsko ruglo, poploča staza oko jezera i doveze podmornica za kič vjenčanja, zatvori se Zemaljski muzej u Sarajevu, omladinski domovi se prodaju da bi bili magacini privatnicima, po umjetničkim akademijama vise ljudi koji svoje komplekse liječe na studentima kojima se smuči poziv koji su odabrali kad vide s kim će da ga dijele, niko ne čita. Studenti dolaze na ispite u papučama, nepristojnim dekolteima i sasvim im je normalno da se čini sve kako bi se ispit položio bez mnogo zalaganja. Umjetnička muzika se pušta na TV samo kad neko bitan umre (i to sa potpunim neznanjem, jer se ista smatra za mrtvačku muziku, pa je svejedno šta pustiš, ionako je za groblje), čak je moguće da i dekan jednog fakulteta na pomen umjetničke muzike izjavi „joj nemoj mene s tim, ja sam Krajišnik“, da vrhunski pijanisti sjede za raštimovanim klavirom dok ih osoblje ubjeđuje da je isti naštimovan, pa ne znaju da li da se smiju ili da plaču. Ljudi se pojavljuju na svečanim prilikama obučeni svakako, bez ikakvog osjećaja za bilo šta. Liječe nas nesposobni, i to samo kad malo „podmažemo“, svako ko ima bilo kakvo zvanje dopušta sebi da se iživljava nad nama, starci umiru od gladi, a nepismeni političari se vozikaju u preskupim limuzinama – narod je ionako potrošna roba. Sve je to dio kulture ili, mnogo preciznije i brutalnije, njenog nedostatka.

Kad se obrnu vrijednosti, naruši etika, istovremeno pate i estetika i opšte dobro jednog društva. Najgore od svega je kad oni koji su na pozicijama i zvanjima koja podrazumijevaju da bi trebalo da te vrijednosti brane, čuvaju i promovišu, zapravo udaraju posljednje čavle u njihov kovčeg. Zbog svoje pohlepe i sujete, trude se da niko ko zna gram više od njih ne dođe do prilike da uradi nešto jer se boje za sopstvenu poziciju. Samo, ne juri svako za pozicijom kao oni, mnogo šira slika je u pitanju (npr. stvaranje nečega što će nadživjeti svaku vlast), a oni je iz svog skučenog svijeta ne vide i smatraju da bi se svako ponašao identično njima. Vlastodršci, naravno, izuzetno poznaju te njihove osobine i obilato ih koriste. Napredak podrazumijeva rješavanje problema, a problemi su ti koji omogućavaju kontrolu i zašto bi vrh dopustio njihovo rješavanje? Da kultura nije u rukama takvih, ne bi ni bilo moguće da vlast tako upravlja i njome i narodom. Nije baš sve pod kontrolom političara i najveća je zabluda vjerovati u suprotno. Politika ne može ništa bez podrške naroda, bilo da je ona otvorena ili prećutna. Jak intelektualni sloj i jaka kultura izražena u svim porama društva, zajedno sa svjesnim građanskim staležom, dovode političare u situaciju da paze šta rade. Svijest se direktno podiže kulturom. U ovom trenutku nivo svijesti naroda je takav da je sasvim normalno da ljudi ne mrze političare što troše milione maraka na vozni park, vile i provode (i sve to na tuđi račun naravno), nego zato što i oni nemaju istu mogućnost. Njihov um ne ide dalje od ovakvih ideja. Do toga se, naravno, došlo kombinacijom ranije pomenutih faktora i takav narod nikad neće izaći na proteste na kojima će se skupiti više od par stotina ljudi i političari to odlično znaju. Poluintelektualci i polusvijet.

Oni koji vjeruju u kulturu imaju daleko veću mogućnost da predvide i osiguraju budućnost od onih koji se bave samo trenutnom korišću. Uopšte nije slučajno da su najbogatije one zemlje u kojima su u nekom trenutku priliku dobili ljudi sa vizijom i u kojima ulaganje u kulturu (u svakom smislu i na svakom nivou) nikada nije dolazilo u pitanje. Razvijanjem svijesti o pravim vrijednostima razvijaju se i mogućnosti da se one održavaju i unapređuju, a time se stvara i način da se generalno poboljša život, što apsolutno uključuje i finansijsku stranu. Nažalost, umjesto da se primjenjuje ovaj logični model, insistira se na sasvim suprotnoj tvrdnji da bez novca nema kulture, jer, zamislite, ona je skupa i samo materijalno bogatstvo omogućava da se ona širi, kao da se radi o nekom luksuzu ili ekskluzivi koji nam eto, sam po sebi treba, pa bi bilo dobro da ga imamo. Ona mora da bude dostupna svima, a ne da se neko ponaša kao njen vlasnik. Teško je narodu objasniti zašto treba kultura, kad u ovoj zemlji ni kulturni radnici (tj. oni koji sebe tako nazivaju, pravi kulturni radnici od ovih ne mogu doći do izražaja) ne shvataju šta je ona zapravo i kako se stvara. Vizija se može izvući i iz smeća, ako postoji volja. Ipak, kod nas je bitnije izvući neki honorar nego stvoriti nešto od neprolazne vrijednosti.

Kultura nije skupa, ona je neprocjenjiva i nalazi se u temelju postojanja i identiteta svakog naroda. Skupi su nerad, izgovori i malverzacije, jer trajno uništavaju perspektivu jedne zemlje, oduzimajući budućnost i onima koji još nisu ni rođeni.


Od iste autorke:  Pošto kilo akademske časti?

O uzgoju ovaca i sličnim disciplinama